ЕВО КАКВУ ПОЛИТИКУ ће водити нова Влада Србије!

EVO KAKVU POLITIKU će voditi nova Vlada Srbije!

3 jula 2017

Ana Brnabić, koja je postala premijerka Srbije, nameravala je da se ove srede, na početku izlaganja svog ekspozea u Skupštini Srbije, obrati i patrijarhu srpskom Irineju. „Dame i gospodo, uvaženi poslanici, Vaša svetosti, vaše ekselencije, dragi prijatelji, gosti, poštovani građani i građanke Srbije…“, trebalo je da izgovori a ostalo je zabeleženo na sajtu Skupštine Srbije u obimnom dokumentu (104 stranice) pod nazivom „Program Vlade Republike Srbije kandidata za predsednika vlade Ane Brnabić“. Brnabićeva je, ipak, njegovu svetost morala da izostavi, jer je u sredu, za Vidovdan, patrijarh srpski bio u Gračanici i na Gazimestanu, a ne u Skupštini Srbije…

Bez obzira na patrijarhovo opravdano odsustvo, „na današnji dan, veliki srpski praznik Vidovdan“, kako je rekla, Ana Brnabić je u svom programu najavila i unapređenje odnosa sa svim „tradicionalnim crkvama i verskim zajednicama“, uz dodatak koji se možda nije očekivao od prve srpske gej premijerke, a koga treba registrovati uprkos mogućnosti da se tu našao samo da bi umirio skeptičniji deo srpske javnosti: „Ipak, dozvolite mi da posebno istaknem Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je dala nemerljiv doprinos izgradnji i očuvanju naše države i kulture kroz istoriju.“

KOSOVO I METOHIJA

Tek, u skladu s duhom vremena u kome živimo, vidovdanski ekspoze Ane Brnabić mnogo je više bio posvećen budućnosti (i modernizaciji, i digitalizaciji) nego istoriji, i premijerka nije razočarala sve koji su pretpostavili da na premijeri svoje buduće naše vlade ona neće reći ništa što ne bi rekao i njen prethodnik. Nova srpska premijerka predstavila se, a ništa se drugo i nije očekivalo, kao lojalna naslednica fotelje koju je za sobom u Nemanjinoj 11 ostavio novi predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Ali to ne znači da ne treba da proanaliziramo poruke iz njenog ekspozea, sve i ako su mnogo snažnije odjeknule poruke sadržane u samom sastavu njenog kabineta.

Prvo poglavlje njenog programa posvećeno je „povezivanju Srbije sa Evropom i svetom“, a u okviru toga – obespokojavajuće, jer je tu umetnuta – i tačka „Kosovo i Metohija“, i to – da dodatno obespokoji već ovako, na prvi pogled – na poslednjem mestu, za razliku od „nastavka puta ka Evropskoj uniji“ koji je na prvom mestu.Što se Kosova i Metohije tiče, Ana Brnabić neodređeno najavljuje „postizanje istorijskog kompromisa i pomirenje srpskog i albanskog naroda“ kao svoj osnovni cilj, a Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija ne spominje uopšte, baš kao ni naše crvene linije u pogledu nepriznavanja samoproglašene nezavisnosti Kosova i borbe protiv njegovog ulaska u UN. Ona kaže da ćemo insistirati „da se sva sporna pitanja što pre ponovo rešavaju u okviru (briselskog) dijaloga“ ali ne kaže koja su to pitanja, i „posebno ćemo insistirati na tome da je neophodno što pre preduzeti konkretne korake u cilju uspostavljanja Zajednice srpskih opština, i to na način kako je predviđeno Prvim sporazumom i Opštim principima iz 2015. godine“. Za ovime, međutim, sledi ključna rečenica, koja otkriva da je zapravo poprilično nebitno šta o ovom problemu ima da kaže sama Ana Brnabić: „Imajući u vidu učešće predsednika Vučića u postizanju ovih sporazuma, kao i njegovo veliko iskustvo u međunarodnim poslovima, ali i ustavna ovlašćenja koja ima kao Predsednik Republike, biću slobodna, kao i cela Vlada, da se najvećoj mogućoj meri u tim poslovima oslanjam na njega.“

EVROPSKA PROPAGANDA

Ali okrenimo se onome što je Brnabićeva rekla o Evropskoj uniji, koju je, uostalom, i stavila na čelo liste (svojih) prioriteta. „Glavni strateški cilj Srbije je pristupanje Evropskoj uniji“, prva je rečenica programa njene vlade, koji u ovom delu više liči na propagandni letak nego na ozbiljno promišljanje pozicije u kojoj se Srbija danas nalazi. Ponavljaju se fraze izmišljene još pre nego što je EU počela da se raspada, kada su možda i zvučale uverljivo – „Proces pristupanja EU nije sam sebi cilj, već predstavlja najbolji mogući okvir za sveukupne reforme, modernizaciju i razvoj Srbije… Važno je da svi razumemo da članstvu u EU težimo zarad naše zajedničke budućnosti, zarad generacija koje dolaze, reformišući društvo u bolje, pravednije, dostupnije, bogatije, koristeći najbolje evropske modele i prakse na tom putu….“ – i ignoriše se realnost, na primer, ocenom da „Evropska unija (…) danas predstavlja uzor demokratije“, a svi se još sećamo kako je pogažena demokratski izražena volja Grka oko mera štednje, ili nešto ranije Francuza i Holanđana oko Ustava Evropske unije koji je na referendumima odbačen samo da bi potom bio usvojen pod drugim imenom i bez referenduma, a da i ne podsećamo da su i sami čelnici EU, poput predsednika Evropske komisije Žan Klod Junkera („Ne može da bude demokratskog izbora protiv evropskih propisa.“) i nemačkog ministra finansija Volfganga Šojblea („Izbori ne menjaju ništa. Postoje pravila.“), javno priznali da je demokratija u Evropskoj uniji samo smetnja.

A šta ako u Evropsku uniju nikada ne budemo primljeni, što je i najizvesnija među mogućim budućnostima? EU propagandista na čelu srpske vlade – „U cilju održavanja stabilne podrške evropskim integracijama, mi ćemo kao vlada otvoreno i transparentno komunicirati sa građanima, jer imamo obavezu da im približimo šta naš zajednički put ka EU znači, šta oni mogu da očekuju i šta mogu da urade da taj put ubrzamo.“ – Za takvu mogućnost ne nudi nikakvo rešenje.

Štaviše, zaslepljena Evropskom unijom kao da i dalje živimo u vreme onog čuvenog penkala Božidara Đelića, zagledana dakle u prošlost umesto u budućnost, nova srpska premijerka najavljuje dalje jačanje uloge koju su sebi prigrabile nevladine organizacije za koje niko nikada nije glasao ali ih zato obilato finansiraju Džordž Soroš i njemu slični dobročinitelji, pa odatle valjda i crpe svoj legitimitet: „Stub tog dijaloga (o ulasku Srbije u EU) predstavlja Nacionalni konvent za Evropsku uniju, platforma koja okuplja preko 700 organizacija civilnog društva u radne grupe kroz koje nevladin sektor prati i učestvuje u pregovorima Srbije sa EU… U narednom periodu, nastavićemo još intenzivniji i još inkluzivniji dijalog u tom pravcu.“

Uzgred budi rečeno, imajući ovo u vidu, pomalo nas čudi izvesno nezadovoljstvo koje primećujemo u nevladinim krugovima zbog formiranja Ministarstva za evropske integracije, jer će ono preuzeti ingerencije kancelarije za te integracija koja se gasi. Ukoliko smo dobro razumeli, postoji bojazan da će ovakvim rešenjem političari preuzeti primat od tehnokrata koji su dosad upravljali srpskim EU integracijama. I nadamo se da to njihovo nezadovoljstvo nije izazvano samo strahom od gubitka pozicija, već i strahom da bi političari mogli da poremete idilu ovih integracija…

A opet, i da time završimo s premijerkinim najavama koje zabrinjavaju, pa i pozivaju na snažan otpor pre nego što postane kasno, „želim da napomenem da se privode kraju aktivnosti za učlanjenje u Svetsku trgovinsku organizaciju (STO), što je inače jedan od uslova za pristupanje Evropskoj uniji“. Zašto ovo zabrinjava? Zato što ključni uslov za ulazak u STO predstavlja otvaranje našeg tržišta za GMO hranu. I još više zabrinjava što je Ana Brnabić taj sitan detalj propustila da spomene, kao da je zaista tuđi progapandista a ne predstavnica vlade koja treba da štiti interese građana ove zemlje.

REVIZIJA SSP-a

Ipak, da ne grešimo dušu, nije sve tako crno, i pri tom ne mislimo na optimističke ekonomske prognoze i planove koji su i zauzeli najveći deo programa buduće Vlade Srbije. Ovaj optimizam i planove, na kraju krajeva, nećemo ceniti analizom onoga što je napisano u programu, već stanjem u našim novčanicima, temeljno iscrpljenim godinama tranzicije i – priznajemo – neophodnih mera štednje koje nas jesu spasile od bankrota ali nikako da nam donesu i nešto više od utehe što smo, eto, izbegli najgore.

Među konkretnim pozitivnim najavama koje smo uspeli da uočimo izdvaja se najava da će strancima ipak biti onemogućeno da postanu vlasnici poljoprivrednog zemljišta u Srbiji, na šta je Đelić onomad olako (ili s predumišljajem?) pristao kada je potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU. I potpuno je neshvatljivo što ovakvo rešenje i do sada nije bilo doneto: „U prvih 100 dana Vlade izmenićemo Zakon o poljoprivrednom zemljištu i time onemogućiti potpunu liberalizaciju prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima. Predvidećemo dugačke vremenske rokove koje će morati da ispune i fizička lica – stranci i strana pravna lica – a sve ćemo usloviti dugoročnim prebivalištem u Srbiji ili dužim vremenom egzistiranja u APR-u. Time sprečavamo stupanje na snagu loših rešenja koja su utvrđena Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Sve te izmene biće u skladu sa uporednim rešenjima zemalja koje su u poslednje dve decenije ušle u EU.“

JAČANJE RUSKE VEZE

A tu je i najava da ćemo nastaviti „da radimo na unapređenju saradnje sa Ruskom Federacijom sa čijim narodom gajimo istorijsku i čvrstu vezu, da razvijamo bliskost sa Narodnom Republikom Kinom, uzajamno prijateljstvo sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, započinjemo saradnju sa Indijom i svakako da dodatno osnažujemo sve naše odnose sa Sjedinjenim Državama i drugim narodima i državama širom sveta“.Ovakvim redosledom su – EU, pa Rusija, pa Kina i svi ostali, tek na kraju SAD – naši spoljnopolitički prioriteti, podsećamo, bili poređani i u govoru koji je predsednik Vučić održao kada je polagao zakletvu, pa otuda i ne čudi što je Ana Brnabić u svom programu najavila, baš kao i u slučaju Kosmeta, da će glavnu reč o spoljnoj politici nastaviti da vodi Aleksandar Vučić: „Ovde očekujem veliku podršku predsednika Republike, imajući u vidu njegova ovlašćenja, a pre svega, na njegovo veliko državničko iskustvo, kao i poštovanje i ugled koji uživa u svetu.“

I time dođosmo do ključne političke poruke koju je uputila nova Vlada Srbije. Ta poruka, kako rekosmo, nije sadržana u onome što je Ana Brnabić izgovorila, već u samom sastavu njenog kabineta. U njega je, naime, ušao Nenad Popović, a ministar odbrane postaje Aleksandar Vulin. Ako izbor Ane Brnabić, zbog njenog dugogodišnjeg rada za USAID, zabrinjava, izbor Popovića i Vulina ohrabruje, i otuda ne čudi što američka agencija „Asošijeted pres“ konstatuje da je Ana Brnabić ovakvim izborom „raspršila nade Zapada o udaljavanju od Moskve“.

Zašto? To je makar očigledno. Nenad Popović je u depešama američke diplomatije još 2008. opisan kao „glavna veza DSS-a s Moskvom“ – depeša 08BELGRADE913 opisuje i kako je odbio američku ponudu da saučestvuje u svrgavanju Vojislava Koštunice s čela ove partije, što mu u Vašingtonu sigurno nije upisano u zaslugu – dok o Vulinu ponajbolje govori nezadovoljstvo Jelene Milić, najpoznatije ovdašnje javne zagovaračice NATO-a. Prenosi „Slobodna Evropa“ („Vulinovski prst u oko Zapadu“): „To je nastavak kontinuiteta (sic.) guranja prsta u oko Zapadu… To su sve veliki prekršaji u vojnoj i spoljnoj politici, čak i skretanje sa politike neutralnosti… Aleksandar Vulin na mestu ministra odbrane je direktna poruka Aleksandra Vučića zapadnoj međunarodnoj zajednici: Pomogli ste mi da ucementiram svoju autokratsku vlast, zamazao sam vam oči sa Anom Brnabić, a sada vam pokazujem svoje pravo lice.“

Iako su se i Aleksandar Vučić, i američki ambasador u Beogradu Kajl Skot, i zamenik portparola NATO-a Pjer Kazalet potrudili da objasne kako se niko sa Zapada i iz NATO-a nije protivio Vulinovom izboru, nema mesta sumnji da taj izbor nije dočekan dobrodošlicom, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog Vulinovih poruka da „Srbija, njen narod, pa i njena politika nije bila kriva i nije izazvala NATO agresiju, i zato, 18 godina kasnije, možemo da kažemo da smo mi i tada bili na pravoj strani sveta“, i, povrh toga: „Jednog dana kada vama mladima bude postavljeno pitanje da li ćemo biti deo NATO-a, da li ćemo da drugima radimo ono što je rađeno nama, nemojte objašnjavati, pisati knjige, praviti filmove, recite samo ime Bojane Tošović (šestomesečna beba koju je geler od NATO-bombe ubio u očevom naručju), i recite NATO ju je ubio i NATO je zlo.“

U najmanju ruku, izbor Vulina i Popovića morao bi da predstavlja garanciju da se srpski odnosi s NATO-om neće produbljivati i da će se, nasuprot tome, raditi na jačanju naših odnosa s Rusijom koji zapravo, i sve više, predstavljaju meru naše samostalnosti. U tome i leži značaj ovog, uslovno govoreći, ruskog krila proevropske Vlade Srbije, čije jačanje je utoliko značajnije što se podudara s najavljenom američkom ofanzivom na Balkan radi proterivanja malignog ruskog prisustva, a svako je rusko prisustvo za Amerikance maligno već i zato što postoji.Ako je naš odnos s Rusijom mera naše samostalnosti, koliko smo samostalni? To bismo mogli da saznamo relativno uskoro, jer će nova Vlada Srbije, ako je verovati njenom prvom potpredsedniku Ivici Dačiću, doneti odluku da li će postupiti po zakonu koji je Skupština Srbije donela 24. decembra 2012. (Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o osnivanju srpsko-ruskog humanitarnog centra, koji u svom članu 20 navodi eksplicitno: „Strane dodeljuju Centru olakšice, privilegije i imunitete neophodne za rad Centra.“) ili će postupiti po zahtevu SAD i EU i odbiti da Rusima iz centra u Nišu dodeli obećani diplomatski status. Izbor između poštovanja sopstvenog zakona i njegovog kršenja, kada ga jednom konačno napravimo, pokazaće i da li je rusko krilo na ovu proevropsku vladu prikačeno samo kao ukras, ili će nas vinuti dalje u slobodu…

(Nikola Vrzić, Pečat)

 

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *