Evropski put na referendum

Evropski put na referendum

21 avgusta 2014

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Kada na jednom mestu saberete (ne)ustavnost Briselskog sporazuma – za koji Vlada u Beogradu kaže da je puki politički dogovor, a ne pravni akt – ugovore sa Etihadom, Fijatom i El Ravafedom te iznenadnu istragu privatizacije NIS, sam po sebi nameće se zaključak da je Srbija u osobenom pravno-političkom stanju. Deceniju i po nakon „demokratske“ revolucije i četvrt veka od obnove višestranačja, srpska javnost ne izlazi iz medijsko-političkog čamca za preveslavanje. Njeno pravo da zna sve što je se tiče objektivno ne postoji.

Zašto ovo napominjem? Posle Baraka Obame, koji je izmislio referendum o nezavisnosti albanske manjine koja živi na Kosovu i Metohiji, briselska birokratija, oličena u nekome ko se odaziva na ime Peter Stano, sada se poziva na tobožnju odluku Srbije da se priključi Evropskoj uniji. Kada je i kako Srbija odlučila da se zaputi ka Evropskoj uniji?

FILEOV MALI OD KUŽINE

Stano ispravno primećuje da Evropska unija nije tražila od Srbije da joj se pridruži, ali greši kada kaže da je to bila odluka Srbije. Nije. Bila je to odluka sile koja je stajala iza petooktobarskih promena. Srbija se tobože odlučila da zatraži prijem u zajednicu zasnovanu na vrednostima, principima, vladavini prava i poštovanju ljudskih prava i osnovnih sloboda, zarad stabilnije, sigurnije i prosperitetnije budućnosti svojih građana. Posmatrano, na primer, sa juga Srbije, dakle sa Kosmeta, teško je zamisliti vrednosti o kojima govori do sada u Srbiji slabo zapaženi glasnogovornik Štefana Filea.

Demagozi srpske dnevnopolitičke scene kažu da je Srbija to o čemu Štefanov mali od kužine govori učinila nekoliko puta, glasajući za stranke čiji programi za cilj geopolitičkog puta imaju upravo Brisel. To nije tačno. Srbija je glasala različito i iz različitih pobuda.

Makar na pretprošlim izborima, glasači SNS glasali su prilično staroradikalski, da ne kažem po ruskoj inerciji. Demokratska stranka Srbije se od proevropske premetnula u izrazito antievropsku stranku. Naravno, ako pod izrazom evropski podrazumevamo Evropsku uniju.

U vreme petooktobarske revolucije građani su glasali protiv Slobodana Miloševića, a ne eksplicitno za Evropsku uniju. Povrh svega, stranački programi koji se uzimaju tako olako za argument u Srbiji su lišeni svake originalnosti. Sve i da nisu, programi stranaka ne mogu biti iznad ustava, koji nas još uvek definiše kao nezavisnu zemlju sa samostalnom spoljnom politikom.

Validna odluka građana o ovom pitanju, dakle, ne postoji. Ustav ne može biti obesmišljen voljom značajne manjine biračkog tela, koja stranačkom vrbovkom izlazi na izbore u zamenu za veće ili manje privilegije. Argument naročito ne mogu da budu istraživanja javnog mnenja u organizaciji nevladinih organizacija i marketinških kuća, finansiranih sa zapada. Čak i u vreme najžešće evroatlantske propagande „podrška“ Evropskoj uniji kretala se, realno, nešto preko pedeset odsto.

ŽIVI LI SRBIJA U STVARNOSTI?

Sve ovo ne treba da čudi. Pokušaja svojevoljnog menjanja ustavno-pravnog položaja Srbije bilo je i ranije. Oni koji imaju dovoljno godina pamte zataškan pokušaj Slobodana Miloševića da bez demokratske procedure uspostavi konfederaciju Srbije i Grčke. Ma koliko milozvučno i sa civilizacijskog stanovišta dobro izgledala ta ideja, ona je zbog spleta međunarodnih okolnosti propala. Baš kao i kasniji Miloševićev pokušaj, potkrepljen čak i nekom skupštinskom odlukom, da SR Jugoslaviju uvrsti među članice Saveza Nezavisnih Država Rusije i Belorusije.

Srbija zaista treba da odluči živi li u stvarnosti, u kojoj NIS popunjava više od 14 odsto njenog budžeta, ili možda želi trajnu predpristupnu hibernaciju u dugovima, poniženjima i uslovljavanjima. U državi čiji ministar traži izuzeće Ustavnog suda o jednom od najvažnijih dokumenata njene moderne istorije, a partokratija instrumentalizuje ustav prema vlastitom nahođenju, pitanja teritorijalnog integriteta, (ne)objavljenih državnih ugovora ili ostalih simptoma raspada sistema postaju logična.

Zašto bi Srbija isleđivala sumnjivu koliko i propalu privatizaciju železare u Smederevu, pa vrlo sporne i preskupe ugovore sa Fijatom, Etihadom i El Ravafedom, kada treba da isledi vlastiti Ustav i NIS, svoju najuspešniju privatizaciju od koje uostalom živi i na koju bi, u prenesenom značenju, trebalo da se ugleda? Zato evropski put Srbije treba preispitati na referendumu što pre.

(Glas Rusije)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *