Фактор Карајлић

Faktor Karajlić

23 februara 2015

zeljko-cvijanovic 565Piše: Željko Cvijanović

Najgori su ratovi koji se nikad ne završavaju. Zlu priliku da tome svedoči iz prve ruke dobio je dr Nele Karajlić, rođeni Sarajlija sa imenom Nenad Janković, čovek mnogih talenata i jedna od ikona kulturnog bljeska Sarajeva iz predratnih 80-ih.

Počelo je kad je Karajlić u nedelju uveče sa svojim tamošnjim prijateljima došao u jedan sarajevski restoran, gde je proveo nekoliko sati. Ta činjenica, po svemu nevažna za bilo koga osim za njega, koji posle gotovo četvrt veka izbivanja pohodi svoj rodni grad – koji je početkom rata napustio spasavajući glavu, zajedno sa još dvesta hiljada sarajevskih Srba – proizvela je eksploziju tamošnjeg mnenja. Svega nekoliko sati od Karajlićevog dolaska, društvene mreže usijale su se u izlivima mržnje, pretnji i poziva na linč da je čak i policija obezbedila restoran u kome je sedeo. U oštroj konkurenciji posebno se istakao Emir Suljagić, mlada sarajevska politička zvezda u usponu i miljenik zapadnih ambasada, koji je na svom Tviter-nalogu ovako ocenio Karajlićev dolazak: „Mi koji smo preživjeli nismo sve ovo zaslužili. Žao mi je samo onih ljudi koji su dali svoje živote da bi smeće koje je pozvalo ovo smeće i dočekalo u Sarajevu bilo živo“.

Nije najveći problem to što Suljagić nalazi da su oni koji su Karajlića dočekali u Sarajevu nezasluženo u životu i što ostavlja na maštu i volju šta bi tek bila zaslužena kazna za Karajlića. Problem nastaje tamo gde se taj tvit pokazuje kao ispunjenje horizonta očekivanja unutar javne svesti bosanske prestonice. A to znači da nije stvar u tome kako u Sarajevu tumače prošlost i šta iz nje imaju da zamere Karajliću – koji je oštro govorio o svom rodnom gradu, ali nikad uvredljivo, nikad šovinistički. Stvar je u tome kakve projekcije budućnosti može da proizvede ta javna svest.

U svojoj knjizi Fajront u Sarajevu Karajlić opisuje predratnu mržnju u tom gradu. Ako bude pisao nastavak, teško će izbeći zaključak kako je ona eksplozivna mera predratnog stanja javne svesti – po definiciji privremena, kakvu sa sobom nosi svaki rat među svetom koji je njime zahvaćen – postala način civilnog života i 20 godina pošto je rat završen.

Ni dve decenije posle Dejtona javna svest Bošnjaka ne može da prihvati prostu činjenicu da je taj mirovni sporazum, iza koga su stajale najveće sile, legitimisao njihove zahteve, ali i srpske. Naravno, danas mogu samo gorko da žale za tim što je Alija Izetbegović tik uoči rata odbacio plan kantonizacije BiH Žozea Kutiljera, koji je za njih bio mnogo povoljniji, a za Srbe mnogo nepovoljniji od Dejtona. Isti taj plan Srbi su prihvatili, a Izetbegović odbacio na nagovor tadašnjeg američkog ambasadora Vorena Zimermana. (Možda bi Petro Porošenko danas mogao da izvuče pouku iz toga dok ga preko okeana savetuju da mora da podnese ratnu žrtvu za povratak Krima i Donbasa.)

Da, Bošnjaci jesu najveći gubitnici tog rata, ali u tome teško da im najveći krivci mogu biti Srbi, još manje Nele Karajlić, čije se izjave, kako je vreme prolazilo, nisu pokazale nepromišljenim, još manje antibošnjačkim.

Uostalom nije se u bošnjačkom mnenju bolje proveo ni njihov istaknuti političar Sulejman Tihić, kad je 2008. rekao da bi kod Bošnjaka „filozofiju žrtve trebalo da zamijeni odgovornost“. Teško da je bilo političara u Sarajevu, još manje pripadnika uleme, da se nije tad obrušio na Tihića, koji se zalagao za pomirenje sa Srbima. Njegovo suprotstavljanje naloga odgovornosti osećanju žrtve ostao je jedan od najvažnijih političkih nastupa u posleratnoj BiH. Žrtva, po definiciji, nosi stanje koje legitimiše maksimum prava – gde spada čak i poziv na linč Karajlića, pa i odbacivanje u javnoj svesti političkog sporazuma po kome žive cele dve decenije. Istovremeno, stanje žrtve legitimiše nultu odgovornost za bilo kakvu samoodrživu organizaciju života, utoliko pre što žrtva svoje pravo na pristojan život crpe iz onog što je preživela, a ne onog što radi.

Fabrike među Bošnjacima danas ne rade, jednako kao one u Republici Srpskoj, u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji… Tek manji broj njih stradao je u ratu, većina je nestala u kasnijem pustošenju. Kad bi bošnjačka javnost otvorila vrata za razgovor sa onima u Srbiji koji su prema njima oštri i lekoviti, poput Karajlića, možda bi došla do nekih zaključaka koji bi nam svima otškrinuli vrata obnove. Recimo onim o najvećim krivcima – naravno, osim nas samih – za slom života na ovom prostorima.

Dok se to ne dogodi, uživaće u rečima onih iz Beograda koji su se i sami ostrvili na Karajlića, nalazeći razlog da uvere Bošnjake da je njihova filozofija žrtve starija i od Dejtona i od života. Možda će Suljagić posle svog tvita o Karajliću biti još miliji ambasadama u Sarajevu, možda ima draži u tome da Bošnjaci za sebe legitimišu sva prava i nikakve obaveze, samo što to ne proizvodi ništa sem novih stradanja. Suljagić i Karajlić mogu različito da tumače svet, ali radi se o tome da bi ovaj nezavršeni rat valjalo okončati pre nego što opet počne.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *