Фасцинација геноцидом

Fascinacija genocidom

8 februara 2015

Denis 4364 RomacPiše: Denis Romac

Genocid je zločin svih zločina. Zločin nad zločinima. Međunarodno humanitarno pravo ne poznaje teži zločin od zločina genocida – sustavnog uništenja neke etničke, vjerske, rasne ili druge skupine – kao što nema zločina koji je teže dokazati od zločina genocida. Termin genocid skovao je poljski židov Raphael Lemkin 1944. godine, pokušavši njime obuhvatiti zločine koje su nacisti počinili nad Židovima u holokaustu.

Genocid je ubrzo ušao u pravni rječnik na suđenju nacističkim glavešinama u Nürnbergu, iako oni na koncu nisu bili osuđeni zbog genocida, već zbog zločina protiv čovječnosti. No genocid je ipak sankcioniran Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koji su Ujedinjeni narodi donijeli 1948. godine, želeći njome spriječiti ponavljanje nacističkih zločina. Tom je konvencijom genocid definiran kao ubijanje članova neke skupine i još četiri genocidne radnje, ali samo ako postoji namjera uništenja te skupine, djelomično ili u cijelosti. Dakle, da bi neki pokolj bio definiran kao genocid, valja postojati sam akt genocida, ali i genocidna namjera.

Svaki pokolj nije genocid, niti je svako ubijanje po međunarodnom pravu moguće sankcionirati kao genocid. Od 1948. do danas genocid je priznat u svega nekoliko slučajeva. Sedam desetljeća nakon što se dogodilo sustavno istrebljenje Armenaca u Otomanskom Carstvu, za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je pobijeno, kako se pretpostavlja, milijun i pol ljudi, UN je tek 1985. taj pokolj priznao kao genocid. Međutim, UN se ubrzo morao suočiti i sa stvarnim, a ne samo povijesnim genocidima. Zbog genocida u Ruandi, u kojem je pobijeno oko 800 tisuća ljudi, UN je osnovao poseban sud koji je izrekao više presuda zbog genocida. UN je osnovao i ad hoc sud za Kambodžu, koji je zločine Crvenih Kmera u toj zemlji – u kojima su stradala dva milijuna ljudi – također okarakterizirao kao genocid.

Naposljetku su se s genocidom morali suočiti UN-ov Međunarodni sud pravde (ICJ) i UN-ov Tribunal za bivšu Jugoslaviju, koji je kao genocid okarakterizirao jedino pokolj osam tisuća Bošnjaka u Srebrenici, ali ne i ostale zločine u BiH, baš kao i ICJ 2007. godine. Najviše UN-ovo sudište tada je odbacilo izravnu odgovornost Srbije za genocid u Srebrenici, no Srbija je ipak proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o genocidu – kao prva država u povijesti – i to zato što genocid u Srebrenici nije spriječila i kaznila njegove počinitelje.

Kada sve ovo uzmemo u obzir, i kada usporedimo zbivanja tijekom agresije Srbije na Hrvatsku s gore navedenim događajima, bilo je jasno da Hrvatska tužba protiv Srbije nije mogla uspjeti u smislu da Srbija bude proglašena krivom zbog genocida u Hrvatskoj.

Činjenica je, naime, da je hrvatska tužba protiv Srbije za genocid koncem devedesetih godina podnesena iz politikantskih razloga, i gotovo na prevaru. Teško bolesni Franjo Tuđman dao se od pohlepnih američkih odvjetnika i svojih savjetnika nagovoriti da će tom tužbom spriječiti istrage haškog Tribunala, koje su stezale obruč oko njega i njegovih generala, no istina je i to da Hrvatska nije mogla tužiti Srbiju zbog, recimo, agresije i napada na Hrvatsku. Zločin agresije, naime, nije kažnjiv po međunarodnom pravu, a tek se prije nekoliko godina počelo ozbiljno razmišljati o tome da se taj zločin uvrsti u Rimski statut, kojim je početkom ovog tisućljeća također u Haagu počeo djelovati stalni Međunarodni kazneni sud, no vjerojatno će proći godine dok se to ne dogodi.

Hrvatska je Srbiju mogla tužiti jedino zbog kršenja Konvencije o genocidu, i to jedino pred Međunarodnim sudom pravde, koji je jedini nadležan nadgledati kršenje te Konvencije. Dakle, ruke su joj u startu bile vezane, a manevarski prostor ograničen. Političarima je otpočetka bilo jasno da će spor biti izgubljen, o stručnjacima da i ne govorimo, no političari, čini se, svejedno nisu pomogli spustiti tenzije kako bi se smanjila očekivanja javnosti. Mirjan Damaška, jedan od naših najuglednijih pravnika, koji je svojedobno bio i hrvatski agent u ovom sporu, kazao je našem listu da je o potrebi da se parnica svede u manje dramatične okvire nastojao uvjeriti neke političare, ali bez uspjeha. Javnost je presudu dočekala u gotovo histeričnoj atmosferi. Hrvatskom je zavladala fascinacija genocidom, ali isključivo popularnim tumačenjem tog termina koji, naravno, nema puno veze s njegovim stručnim i pravnim značenjem.

No konačan rezultat zapravo je bolji nego što se to realno moglo očekivati. Kada je riječ o genocidu, vjerujemo da nitko ne bi trebao žaliti zato što nije bio žrtvom genocida. Iako je osuda za genocid otpala, presuda ICJ-a u svom obrazloženju nedvojbeno presuđuje kako je Hrvatska devedesetih bila žrtva agresije Srbije, koja je na teritoriju Hrvatske provodila progone i etničko čišćenje u projektu stvaranja Velike Srbije. I ništa manje važno, odbacujući srpsku protutužbu protiv Hrvatske ICJ je nedvojbeno potvrdio pravomoćnu presudu haškog Tribunala hrvatskim generalima, čime je s Oluje skinuta još jednu velika sjena, iako je neprijeporno utvrđeno kako je i hrvatska strana odgovorna za teške zločine.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Zapadnjak says:

    Gospon Romac,jel vi stvarno tako mislite kako pišete?Imao sam sasvim drugaćije mišljenje o vama,jeste li svjesni da će nam "oluja" visjeti nad glavom kao Damaklov mač,i svaki puta kad se nekome prohtije moći će ovo veliko ubijanje Srpske nejaći da nam natakne na nos.Jeste svijesni toga?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *