ФЕНОМЕНОЛОГИЈА ЗАЈЕДНИЧКЕ ДРЖАВЕ НА БАЛКАНУ И ПРОГОН ХРВАТА ИЗ БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

FENOMENOLOGIJA ZAJEDNIČKE DRŽAVE NA BALKANU I PROGON HRVATA IZ BOSNE I HERCEGOVINE

4 maja 2017

Piše: Dževad Galijašević

„…Naša uža domovina, Bosna i Hercegovina, vidjela je više zla od fašističkih okupatora i njihovih slugu nego ma koja pokrajina Jugoslavije. Podli osvajač vješto je iskoristio teško nasljeđe prošlosti, ono nepovjerenje i otuđenost među narodima Bosne i Hercegovine, koje su podržavali svi protivnarodni režimi u Jugoslaviji, da raspiri šovinističku mržnju, da zakrvi narode, kako bi njima lakše vladao. Preko svojih ustaških plaćenika on je u Bosni i Hercegovini počinio takve zločine pred kojim blijedi sve ono što je Bosna i Hercegovina u svojoj teškoj istoriji vidjela. Za svega nekoliko mjeseci ubijene su u Bosni i Hercegovini na zvjerski način desetine hiljada Srba, popaljeni su njihovi domovi, rušene bogomolje, uništavano sve što je bilo srpsko. Ti zločini — fizičko istrebljenje Srba — činjeni su u ime »hrvatske Bosne«. S druge strane, četnici su, u službi okupatora, počinili bezbroj zločina nad nevinim muslimanskim i hrvatskim življem u ime »srpske Bosne«. Stvarno su i jedni i drugi služili i služe tuđinu, vršeći ono što je fašistički osvajač zamislio: fizičko istrebljenje naših naroda…“

Ovako je govorio Rodoljub Čolaković, prvi izvjestilac, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, 25. novembra 1943. godine (kako tvrdi službena, politizovana istoriografija) ili, 26. i 27.11.1943. kako tvrdi druga arhivska građa. Očigledno je to bilo toliko bitno da nikada nije čvrsto utvrđeno i definisano. Ipak, ono što nije sporno je to, da su uz pozdravne govore ključnih ljudi Komunističke partije Jugoslavije, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a podnesena dva referata i usvojena jedna Rezolucija.

Prvi referat podnijeo je, dakle, Rodoljub Čolaković „Roćko“, partizan i narodni heroj, rodom iz Bijeljine. Naslov referata je bio: „O spoljnoj i unutrašnjoj političkoj situaciji“.

Pored ovog referata, na zasjedanju je podnešen i referat „O značaju ZAVNOBIH-a“, koji je izlagao student, partizan i narodni heroj iz Banja Luke, Osman Karabegović.

Drugih referata nije bilo a jedini usvojeni dokumenat, sa šest zaključaka, predložio je sekretar Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, partizan i narodni heroj iz Mostara Avdo Humo u vidu „Rezolucije“ proistekle iz razmatranja „…unutarnje i vanjske politike…“. U Rezoluciji (zaključcima) se između ostalog navodi: „…ovogodišnje velike pobjede Crvene Armije nad fašističkim hordama…“ (prva rečenica Rezolucije – zaključak br. 1); zatim, „…narodi Bosne i Hercegovine ne žele više povratak starog stanja koje je i dovelo do naše nesreće…“ (prva rečenica i smisao zaključka br. 2); zatim, „…Narodi Bosne i Hercegovine odriču svako pravo tzv. Londonskoj vladi da ih predstavlja i govori u njihovo ime…“ (prva rečenica i smisao zaključka br. 3); zatim, „…Narodi Bosne i Hercegovine stvaraju, u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije, novu, demokratsku, federativnu Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda…“ (prva rečenica i suština zaključka br. 4); zatim, „…Danas narodi Bosne i Hercegovine, kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena BiH u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, muslimana i Hrvata…“ (prva rečenica i suština zaključka br. 5.); te na kraju, „…Srbi, muslimani i Hrvati, čvrsto zbijeni oko ZAVNOBiH-a, uprkos svim poteškoćama, nastaviće u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije, svoju pravednu i opravdanu borbu do potpunog istjerivanja okupatora iz naše zemlje i uništenja svih njegovih pomagača.“ (integralan sadržaj, citat, Zaključka br. 6. Rezolucije ZAVNOBiH-a).

I to je bilo sve: ni riječi o reafirmaciji izmišljene državnosti o kojoj pjevaju sinovi i unuci, ustaša, domobrana i handžar divizionara u Sarajevu. Samo jugoslovenski antifašizam i jugoslovensko zajedništvo, kao garancija i onog bosanskog.

Svi rezultati antifašističke borbe i teškog rata su poništeni, a sa njima je nepovratno razorena i projekcija Bosne i Hercegovine kao zajedničkog prostora (u okviru Jugoslavije), koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Na ovaj način, politička priroda i suština Bosne i Hercegovine, kao metafore zajedništva tri naroda, poražena je i izgubljena zauvijek.

Političke i vjerske elite u Sarajevu, nevladine organizacije i sredstva informisanja – nacionalisti, islamisti, mudžahedini, vehabije i teroristi… seire nad političkim lešom takve države, glumeći da je „ona tu, samo je malo u krizi“, dok u stvarnosti upravo oni predstavljaju kolektivne ubice te domovine, u čiji obnavljanje se uzalud zaklinju.

I ne samo država BiH, sa njom, je zauvijek stradao i tiho odlazi sa kulturne i istorijske pozornice, najmanji i politički, najslabiji faktor, nekad državotvoran narod – Hrvati.

Na liniji raznih, sumnjivih međunarodnih aranžmana, geopolitičkih konstrukcija zapadnih sila i lokalnih lidera koji su doveli do potpunog istrebljenja i egzodusa Srba iz EU Hrvatske dešava se i nestanak i egzodus Hrvata u BiH.

Nikada više Hrvati u BiH neće biti konstitutivan i državotvoran narod i nikada neće poboljšati svoj položaj. Ovu tešku istorijsku bitku, koja se vodila na duže staze, Hrvati su izgubili. Gotovo je; jedan narod, jedna kultura i tradicija koja je autentičnim vjerskim pristupom i formom katolicizma nadahnjivala banove i kraljeve bosanske, nestaje i vulgarno se uništava. Naravno, svi poznati vladari Bosne, od Bana Borića do Kralja Stjepana Tomaševića, bili su po narodnosnom određenju Srbi a po vjeri katolici. Svakako i kralj Tvrtko Kotromanić, sa dvoglavim orlom Nemanjića i Anžuvinskim ljiljanima Svetog Ante, zaštitnika obespravljenih, kao najznačajniji vladar jedne vrlo skromne istorije državnosti ovog prostora. Posebno, Bosne i Hercegovine.

Geneza uništenja Hrvata u BiH je bila duga, puna stradanja i otpora koji je taj narod pružao. U toku rata ali i za vrijeme Dejtonskih pregovora, ostalo je upamćeno kako se tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, Krešimir Zubak, otvoreno suprotstavio politici Franje Tuđmana i njegovim političkim dogovorima sa Slobodanom Miloševićem.

Ipak je Dejton primjenjen a u njegovoj političkoj filozofiji bilo je vidljivo žrtvovanje ustavnog položaja Hrvata u BiH na račun potpunog uništenja Srba u Hrvatskoj.

Već u prvim danima mira, postalo je vidljivo i neobaviještenim i to nakon što su bivši mudžahedini i islamisti terorističkim akcijama, ubistvima i zločinima, paljevinom kuća i vjerskih objekata, sa znanjem zapadnih država, krenuli, uglavnom, protiv Hrvata.

Počelo je terorističkim napadom u Mostaru a nastavljeno bombaškim napadima u Zavidovićima ubistvima Borisa Tešanovića (vlasnika kafića), Gorana Kelera (dobitnika ordena „Zlatni ljiljan“), Jadranka Božinovića (novinara-urednika na lokalnom radiju), Željka Dejanovića.

Uslijedila su ubistva hrvatskih povratnika u Srednju Bosnu pa ubistvo zamjenika ministra unutrašnjih poslova F BiH, Joze Leutara, ubistvo policajca Ante Valjana. Evidentiran je i nestanak Mirka Jozića (1997. god. iz Novoga Travnika), podmetanje eksploziva pri papinom posjetu Sarajevu, bacanje eksplozivne naprave na upravnu zgradu Šuma Herceg-Bosne, ubistvo četveročlane hrvatske porodice kod Konjica, na Božić.

Nastavljeno je napadom na fabriku Koka-kole u Hadžićima koja je u vlasništvu Hrvata iz BiH, ubistvom Zvonka Barbića i ranjavanjem Josipa Šarića u trgovinskom lancu „FIS“ Vitez koji je u vlasništvu Hrvata, te napadom na poslanike u Zenici iz reda HDZ-a Ivu Tadića i Peru Mamića.

Pregrmili su Hrvati i napad na „Hercegovačku banku“, koja je bila temelj nacionalne finansijske stabilnosti hrvatskog naroda i koja je uz pomoć britanske obavještajne zajednice i prinudne upraviteljice, Engleskinje Tobi Robinson, potpuno uništena. Baš kao Srbi u Hrvatskoj, i Hrvati u „Herceg Bosni“ ostavljeni su na cjedilu i prepušteni sami sebi i većinskom, nacionalističkom konceptu i agresivnom islamizmu i radikalizmu njihovih komšija. Stvarno nasilje preselilo se i u ustav sa znanjem i odobrenjem hrvatskog predsjednika Stipe Mesića i premijera Ivice Račana, pa su malobrojni Hrvati u BiH nametnutom odlukom o nedjeljivoj konstitutivnosti na području cjele BiH ostali nezaštićeni, nadglasani i marginalizovani.

HDZ BiH sa Draganom Čovićem na čelu je umjerenom politikom pokušavao promijeniti to stanje, pa je ovaj ustavotvorni narod pokušao da kroz izmjenu položaja Roma i jevreja izjednači svoju sudbinu sa ovim malobrojnim grupacijama, na najbolji način ukazavši na sraman položaj istinski ugrožene nacionalne zajednice.

Nepopustljivost „sarajevske čaršije“, političkih i vjerskih elita, medija i nevladinog sektora dovela je do činjenice da je broj pripadnika hrvatskog naroda u BiH prepolovljen. Svi pokušaji da se stekne pravo garantovano Ustavom i Dejtonskim sporazumom, da bira svoje predstavnike, u Sarajevu su tumačeni kao napori za stvaranje trećeg entiteta i plan nove teritorijalne organizacije – nove federalizacije.

Mora se priznati da defetizam koji se osjeća u pogledu opstanka Hrvata u BiH i njihove borbe za ustavnu jednakost i političku ravnopravnost nije samo zasnovan na razumijevanju agresivne islamističke matrice, koja od devedesetih godina funkcioniše kao politička svijest i politička praksa. Svakako je naslijeđe Alije Izetbegovića – njegova Stranka demokratske akcije, sin Bakir Izetbegović, sa „Mladim muslimanima“ i konceptom agresivne islamizacije društva i vlasti te mnogi mudžahedini, teroristi, handžar-divizionari, aktivna islamska omladina i njihovo djelovanje, kao i podrška Turske, Saudijske Arabije i Irana ovoj politici – predstavljalo najveći teret samim Hrvatima u njihovoj težnji za ravnopravnošću. Ali vidljiva pasivnost hrvatske države i odbojan stav HDZ Hrvatske prema sestrinskoj stranci u BiH lažno su se pravdali obavještajnom konstrukcijom stvorenom u Sarajevu, o korumpiranosti predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića. Baš tako: Dragan Čović je zbog toga bio hapšen da bi se slomio otpor njegove stranke projektu radikalne i brze islamizacije Federacije BiH, sa namjerom nastavljanja tog procesa i na tlu Republike Srpske tj. cijele BiH.

Nakon hapšenja 2009. godine, Čović je izolovan, sa malobrojnim saradnicima, izborio vlastitu slobodu i ponovo, tiho, nenametljivo i umjereno, nastavio zastupati stavove i politiku nužnosti vraćanja ustavnih prava i slobode hrvatskom narodu.

Kad je riječ o odnosu Hrvatske, on se tek ovih dana promijenio: hrvatska država je podržala svoj ugroženi i malobrojni narod u BiH i iskoristila položaj novih političkih lidera, predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića, da taj problem internacionalizuje. Otvoreno se o radikalizaciji bosanskih muslimana i lažnoj borbi protiv terorizma progovorilo u Evropskoj parlamentarnoj skupštini i konačno je formulisana Rezolucija koja predstavlja konačnu podršku naporima rukovodstva HDZ-a i predsjednika Dragana Čovića. Uz ovu podršku, Dragan Čović je uspostavio jedinstveno, fleksibilno partnerstvo sa liderom Srba u BiH, predsjednikom najveće političke stranke srpskog naroda SNSD i predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom. Naravno da to partnerstvo jeste ambivalentno i da njegov teret moraju osjećati oba lidera, zbog složenih i teških međunacionalnih odnosa Srba i Hrvata van BiH, praktično nacionalnih matica u Srbiji i Hrvatskoj, koji još uvijek manifestuju visok stepen neprijateljstva i netolerancije.

Ali, sve te mjere HDZ BiH i hrvatske države, iako korisne i dobrodošle za same Hrvate, ne mogu biti dovoljne i razumijevanje te činjenice, tačnije, takav jasan pogled na problem položaja hrvatskog naroda svakako predstavlja izvor dodatnih frustracija.

Hrvatska katolička crkva ne podržava svoj narod i ne slijedi političke pravce koje su zacrtali i za koje se bore legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda.

Istina ovdje je riječ o tri moćnika koji formulišu i bitno određuju stav katoličke crkve i njihovom sramnom dodvoravanju sarajevskoj čaršiji i lažnom političkom cilju jedinstvene zemlje, zemlje sa jednom adresom koja nacionalna i druga kolektivna prava podređuje opštoj građanskoj svijesti i politici. Slabljenje jedinstva hrvatskog naroda, formulisano je kao otvorena težnja za slabljenjem uticaja HDZ-a, podrška svim novim političkim opcijama, i njihovo integrisanje u sarajevski politički milje bez ambicija da utiču i mjenjaju težak položaj Hrvata u BiH.

Počelo je sa Novom hrvatskom inicijativom odmetnutog predsjednika HDZ-a Krešimira Zubaka, još u vijeme kada Čovića i njegove ekipe nije bilo na vrhu političke i stranačke piramide.

Nastavilo se sa „HDZ 1990“ nekad sa Božom Ljubićem na čelu, a ostala je jednaka podrška i kada je na čelo došao Martin Raguž, pa i danas dok je vodi Ilija Cvitanović.

Zatim podrška Lijanovićima, i njihovoj stranci „Radom za boljitak“ ili „Hrvatskoj stranci prava“ bivšeg predsjednika Federacije, generala Živka Budimira, čija lojalnost sarajevskoj čaršiji i islamističkim krugovima nije pomogla njemu, kao što nije pomogla Lijanovićima da spriječi njihovo hapšenje i ponižavanje. Uostalom, od Ante Jelavića, Jadranka Prlića, Dragana Čovića i ostalih hrvatskih političara svi su, uz podršku i prećutno odobravanje vrha katoličke crkve u BiH, prolazili medijske i fizičke torture u Sarajevu. Nisu meta bili oni nego hrvatski narod – na sceni je bio plan istrebljenja ovog naroda u BiH a o toj „sarajevskoj golgoti“ Hrvata, katolička crkva nikada nije progovorila.

U suštini, kad se govori o politici katoličke crkve, ne govori se o časnim vjernicima niti službenicima – ponajmanje o cjeloj crkvi: ovdje je riječ o politici koju su konstantno nametala tri uticajna čovjeka iz samog vrha: kardinal Vinko Puljić, generalni tajnik biskupske konferencije Ivo Tomašević i banjalučki biskup Franjo Komarica. Oni su se uvijek trudili da u duhu vlastite politike zastupaju poznate stavove i interese formulisane u Sarajevu te da, i danas, nakon konsolidacije i ujedinjenja hrvatskih političkih struktura oko HDZ-a i Hrvatskog narodnog sabora, nervozno, prividno, ljudski uznemireno, iskažu zabrinutost zbog tendencije da se stvori treći entitet. Iako se ovih dana pregovara sa Bakirom Izetbegovićem i SDA samo o posebnoj izbornoj jedinici za izbor člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, kao glasnogovornik stava katoličke crkve u BiH, Ivo Tomašević je jasno stavio do znanja da „…crkva ne podržava treći entitet i da se zalaže za stvaranje četiri multietničke regije, kao jedinu garanciju opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

„…Sadašnja podjela BiH na dva entiteta je nepravedna i kroz nju je legalizirano etničko čišćenje. Uspostavom trećeg entiteta od Federacije BiH, jer spomenuta linija hrvatske politike u BiH i ne govori o Republici Srpskoj pa je normalno da RS podržava stvaranje takvog entiteta, nepravda ne bi bila ispravljena nego dodatno legalizirana. Štoviše, bila bi dodatno legalizirana nepravda u bilo kojem od takva tri entiteta, ne samo prema druga dva naroda koji bi bili manjinski nego i prema dijelu vlastitog naroda izvan pojedinog entiteta…“

Bio je to jedan od stavova katoličke crkve u BiH koji su biskupi Biskupske konferencije BiH formulisali 29. 10. 2005. i u pisanom Prijedlogu za društveno-pravno uređenje BiH pod naslovom: „Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru ili buduća članica Europske Unije“, poslali svim diplomatsko-konzularnim predstavnicima i svim predstavnicima vlasti u Sarajevu.

Katolička crkva u BiH očigledno želi promijenu Dejtonskog sporazuma i nametanje ustavnog uređenja koje zastupa političko i islamističko Sarajevo, protivno izraženim stavovima srpskog i hrvatskog naroda. Koliko je taj predlog uopšte realan i provodiv, jasno je svim, više i manje relevantnim političkim faktorima u BiH!

Hroničari političkih prilika, pak, pamte vrijeme kada se u parlamentarnoj proceduri našao američki prijedlog ustavne reforme poznat kao „Aprilski paket“, u kome je upravo katolička crkva, stimulišući podjele HDZ-a na dvije stranke, preko manjeg djela novog HDZ-a 1990. u savezu sa Harisom Silajdžićem i Bakirom Izetbegovićem (iza leđa tadašnjem, umjerenom predsjedniku SDA Sulejmanu Tihiću), onemogućila usvajanje ove reforme, koja je suštinski predstavljala potpunu promijenu Dejtonskog sporazuma u korist Hrvata i Bošnjaka.

Za kvalifikovanu dvotrećinsku većinu, potrebnu za usvajanje ovih promijena, nedostajao je samo jedan glas – glas bivšeg šefa muslimanske policije, poslanika SDA koji je okrenuo leđa rukovodstvu svoje stranke. Ili, glas, jednog poslanika iz reda hrvatskog naroda, koji je u Parlamentarnoj skupštini BiH provodio politiku „svetog političkog trojstva“ (Puljić-Tomašević-Komarica) napravljenog pod krovom katoličke crkve i krinkom časne katoličke vjere.

Umjesto dužne podrške legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH, katolička crkva ja nastavila sa lamentiranjem nad sudbinom 200.000 Hrvata u Republici Srpskoj, stalno ističući kako ih se samo 60.000 vratilo, pritom ne pominjući 650.000 Hrvata, koliko ih je bilo u muslimanskoj Federaciji BiH prije rata a od kojih nije ostalo ni polovina, oko 320.000. Nacionalnu maticu koncentrisanu u Zapadnoj Hercegovini i djelovima Srednje Bosne mnogim političkim mjerama HDZ BiH se trudio da sačuva.

To nacionalno jezgro, po mišljenju vodećih ljudi hrvatske politike u BiH, moglo bi garantovati opstanak hrvatskog naroda i njegov ustavni položaj i treba ga sačuvati.

Takva nastojanja su Komarica i Tomašević iz Banjaluke rušili, zaboravljajući da je najviše stradala Vrhbosanska nadbiskupija u kojoj je najviše ubijenih i protjeranih katolika, uglavnom Hrvata, šaljući teške poruke na račun zajedničkog života u Republici Srpskoj, nazivajući je „lakrdijom od države“. Svjedočili smo da je predsjednik Republike Srpske Dodik, iako ogorčen, vrlo umjereno odgovorio ovoj huškačkoj politici sarajevskih advokata u katoličkoj crkvi.

U stvari, činjenica da se u Republiku Srpsku vratilo 60.000 Hrvata samo zato što nigdje na drugom mjestu nisu mogli opstati ni živjeti, pa ni u evropskoj Hrvatskoj i sa njenim putovnicama i domovnicama, predstavlja optužnicu hrvatskoj nacionalnoj politici u Zagrebu i govori o „njihovoj skrbi za svoje malobrojne sunarodnjake u BiH“.

Naime, od 2003. do 2014. BiH je napustilo 44.527 katolika. No, čini se kako je trend iseljavanja nastavljen i u prošloj godini, o čemu svjedoče podaci objavljeni za četiri biskupije, a koji se odnose na prošlu godinu i koji su sastavljeni nakon zadnjeg „posvećenja domova i kuća“, koje je trajalo do polovine januara ove godine.

Prema tim podacima, iz četiri biskupije – Vrhbosanske, Banjolučke, Mostarske i Trebinjsko-mrkanske – u 2016. iselila su se 15.494 Hrvata katolika.

U poređenju sa 2015. godinom, kada je u četiri biskupije bilo 405.735 Hrvata katolika, u 2016. ostalo je 390.241 vjernika.

Objavljeni podaci prema biskupijama otkrivaju kako je u Vrhbosanskoj biskupiji na kraju 2016. godine bilo manje 12.477 katolika. Naime, u 2015. godini Vrhbosanska nadbiskupija imala je 175.188 vjernika, a na kraju 2016. godine, 162.711.

Banjalučka biskupija, koja je u 2015. godini imala 32.908 vjernika, na kraju 2016. god. imala je 31.501, što je manje za 1407 katolika.

Mostarska biskupija imala je u 2015. godini 177.821 vjernika, dok je na kraju prošle godine taj broj iznosio 176.619 i manji je za 1202.

I Trebinjsko-mrkanska biskupija također bilježi manje vjernika na kraju prošle godine za 408. Ova biskupija je u 2015. godini imala 19.818 vjernika, a na kraju 2016. godine taj broj je iznosio 19.940.

Praktično se iz Mostarske biskupije, koju Hrvati-katolici kontrolišu u potpunosti, iselilo isto katolika koliko iz Republike Srpske dok se iz Vrhbosanske, sarajevske, iselilo deset puta više.

Ružno i neljudsko prigovaranje predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku u vezi stradanja Hrvata u proteklom ratu, sa kojima Dodik kao ni SNSD nisu imali ništa, ili pominjanje ubistva svećenika u 2004. koje nije bilo na vjerskoj niti nacionalnoj osnovi i kada je Dodik bio opozicija – to kukavičko i jadno propuštanje da se Bakirovim sarajevskim partnerima i poltronima iz SDS-a i PDP adresira ono što njima pripada, imalo je uvijek samo jedan cilj: srušiti partnerstvo i političku saradnju HDZ-a sa političkim strukturama u Banjaluci, koje, uzgred, nisu nimalo odgovorne za stradanje Hrvata. Niti su podržavale ratne zločine, niti su učestvovali u njima.

Umjesto da naglase činjenicu da u Republici Srpskoj, otkako je SNSD na vlasti, nikada nije napadnuta nijedna povratnička porodica, kuća, niti crkva, dok su po Srednjoj Bosni divljali islamski fanatici i terorisali lokalno stanovništvo, čineći povratak nemogućim, tri vodeće ličnosti katoličke crkve u BiH su se iscrpljivale, u namjeri da posvađaju Srbe i Hrvate, SNSD i HDZ – Dodika i Čovića. Time bi Hrvati ponovo bili nezaštićeni, politički nemoćni i pod kandžama Bakira Izetbegovića i njegove fundamentalistička stranke. Što očigledno i jeste cilj ove i ovakve politike.

Baš zbog toga nemoguće je povjerovati u uspjeh hrvatske politike, uprkos stvorenom, opštem političkom jedinstvu svih faktora u zemlji, okruženju i svijetu, da Hrvati mogu konačno zauzeti položaj koji pripada ustavotvornom narodu, te da je najmanje što mora imati, zapisano u ustavu – političko pravo i garanciju da, kao i drugi narodi, može birati svoje predstavnike u najviše organe vlasti i pozvati ih na odgovornost kada ocijeni da je to potrebno. Jasno, katolička crkva je vrlo moćna institucija. Kao čuvar duhovnosti i morala, kroz vjekove je stekla ogroman ugled i status kod svojih vjernika i cijelog hrvatskog naroda; bez njene podrške, ova bitka mora biti izgubljena.

Svakako da to nije bitka samo za opstanak jednog naroda, nego i bitka za mogućnost opstanka zajedničke države Bosne i Hercegovine.

Ako se nastave ove tendencije, ni od zajedničke države neće ostati ništa.

Ili, da se svi skupa pravimo imbecilnima i prizivamo prošlo vrijeme – vrijeme komunističke ideologije i ZAVNOBiH-a te da se konačno obračunamo sa sinovima fašističkih pomagača i ratnih zločinaca, kao simbola bratoubilačkog rata.

Ali, tada bi podrška stradalim ustašama i domobranima na Blajburgu, pod egidom „Križnog puta“, koju Banjalučki biskup Franjo Komarica svakodnevno ističe, bila sramotna podrška ubicama onih za koje se on navodno zalaže i o kojima svjedoči.

Zar je moguće da u retorici i konceptu koji se brani u Sarajevu, prvi ljudi katoličke crkve ne vide upravo ostatke onog najgoreg što je komunizam ostavio u ovoj zemlji?

Ideološki kliše lišen antifašizma, po kome komunističke floskule o zajedničkoj državi BiH zastupaju najgori islamisti i čaršijski šovinisti, koji svakodnevno, problemima Palestine, Sirije, Iraka, Egipta itd, ubijaju južnoslovensku dušu i svijest vlastitog naroda.

Dužnost je uočiti kako podrška tim čaršijskim koncepcijama predstavlja podršku beskrupuloznim ideologijama laži i ubijanja, u ime „bosanske iluzije“, koja je samo puka propaganda o mogućnosti postojanja davno ubijene i sahranjene države.

Danas, svako mora biti svijestan gdje je narod kome pripada i kako će ga u ovom vrtlogu pronaći i prepoznati, da bi se identifikovao sa njegovom sudbinom i zajedno sa njim učestvovao u borbi za slobodu, pravdu i istorijsku poziciju kojoj stremi.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Trifun says:

    Bravo!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *