Franjo Tuđman i fudbal

Franjo Tuđman i fudbal

3 avgusta 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Iako tu priču vjerojatno svi znaju, priču o Hajdukovu „ponosu, prkosu i obrazu“ – čini mi se – vrijedi prepričati još jednom.

Ta priča počinje te godine koja se uvijek nanovo vraća, godine 1941. Te 1941. ustaše i Ante Pavelić predali su Italiji veći dio Dalmacije, uključivši Split.

Netom nakon uspostave fašističke vlasti, vojni upravitelj Dalmacije Bastianini poslao je nogometnom klubu Hajduk ponudu da igra u talijanskoj ligi. U tom trenutku, veli povijest, među igrače i upravu Hajduka uvukao se „dalmatinski ponos i prkos“. U srcima hajdukovaca razgorjela se „ionako rasplamsala vatra“.

Nisu se željeli pokloniti pred „agresorom“ poput nekih ljudi „bez ponosa i obraza“. Neumitni da ne „posustanu u borbi za pravedniji svijet“ i „bolje sutra“ bez fašista, hajdukovci su zahtjev guvernera Bastianinija odbili. Time je Hajduk postao „trn u oku okupatoru“. Uslijedila je očekivana odmazda. Talijanski su okupatori 19. srpnja raspustili klub. U studenom iste godine, splitski prefekt Zerbini zaplijenio je njegovu imovinu, a umjesto Hajduka, osnovao je zamjenski klub Societa Calcio Spalato, koji nikad nije odigrao službenu utakmicu.

Hajduk je suspendirao sve sportske aktivnosti, sve do polovice 44., kad igrači i uprava bježe iz NDH na partizanski Vis. Ne znam je li te 1941. nogometni klub Hajduk vodio pismohranu. Ne znam, također, je li ponuda prefekta Zerbinija da Hajduk pod novim imenom igra u talijanskoj Seriji A ikad imala pisani oblik. Ako jest, ne znam da li i sada negdje u splitskoj arhivi na Gripama, ili pak u klupskoj riznici, postoji taj komad urudžbiranog dokumenta.

No, ako postoji, možda ne bi bilo loše da ga klupski arhivar izvadi i s njega otpuše prašinu. Naime, kako izgleda, došla su vremena kad bi ta ponuda Hajduku mogla doći baš zgodno.

Naime, ako je vjerovati Hajdukovoj upravi i navijačima, grda su vremena opet stigla. U priopćenju koje su nakon jedne grube sudačke greške prošlog tjedna objavile klupske vlasti i navijači, Hajduk je ozbiljno priprijetio da će izići iz ovakve nogometne lige i prekinuti vezu s ovakvim nogometnim savezom. HNS, vele, vode „agresori“ i „okupatori“. Ti agresori, poručuje Hajduk, misle da svih mogu kupiti za kunu, dres ili pivo. Ali, Hajduk, vele nam Branka Ramljak, Marin Brbić i navijači, ima „povijest, ponos, prkos i obraz“. On se opire toj strahovladi i postaje „trn u oku okupatora“. Što Hajduka više muči i kinji ta okupatorska klika nogometnog saveza, više će se, vele, „rasplamsati vatra“, a Hajduk će „neumorno nastaviti“ i „neće posustati u borbi za pravedniji svijet i bolje sutra“.

Stoga su hajdukovci priprijetili da će, ako „okupatori“ ovako nastave, istupiti iz Hrvatske nogometne lige, u toj ih je gesti ražareno podržala internetska navijačka masa, kao i splitski gradonačelnik.

Tako je to izgledalo prošlog tjedna. Hajduk se žestio, busao i u pravedničkom gnjevu sipao prijetnje, a ekipa gore u Zagrebu morala se suvereno smijuljiti znajući da Hajduku ionako nema druge nego igrati u ovakvoj ligi i živjeti u ovakvom hrvatskom nogometu.

A sve je to zato što ljudi u NK Hajduk nisu dobro pročešljali vlastitu arhivu i nisu dobro potražili pismo koje im je u srpnju 41. poslao vojni upravitelj Spalata, signor Bastianini. Jer da jesu, onda bi iz sadašnje nevolje imali lagodan i jednostavan izlaz. Otpuhali bi s pečaćenog prefektova pisma prašinu, zavrtjeli telefon Talijanskog nogometnog saveza i postavili lijepo ljudima u Rimu pitanje: signori, da li vaša ponuda iz 41. još vrijedi?

Možda vam ovo što predlažem zvuči drastično, ali razmotrite još jednom.

U Seriji A Hajduk bi svake godine igrao s Interom i Juveom. Ne bi se morao brinuti za sponzore, jer Talijani ionako posjeduju brojne hrvatske tvornice i firme, pa čak i mater svih naših štednih računa – Zagrebačku banku. U današnja vremena multikulturalnosti, ne bi čak morao ni mijenjati ime, jer današnjoj Italiji, za razliku od fašističke, ne bi smetalo da u imenu kluba stoji balkanski turcizam.

Talijanima ne bi čak smetala ni zvijezda u Hajdukovu grbu, jer je i u grbu Republike Italije od 1945. upravo – zvijezda. S druge strane, Hajdukovim navijačima ne bi trebalo smetati optiranje za Italiju. Jer, oni ionako partizane mrze, na okuci skandiraju poklič pokreta koji je Spalato izručio Italiji i pokazuju jasno nagnuće za pozdravljanje „romanamente“ uzdignutom desnicom. U talijanskoj ligi, splitska bi se okuka u društvu desničarskih „curvi“ Lazija ili Atalante osjećala upravo kao riba u vodi.

Ukratko: ne postoji ama baš ni jedan sportski, politički, ekonomski ili ideološki razlog zašto uprava i navijači „bilih“ ne bi napravili ono što su napravili 41. Dakle, dali košaricu „okupatoru“ i „agresoru“, i u ime „prkosa“ i „borbe za bolje sutra“ dali molbu da, umjesto u hrvatskoj, igraju u talijanskoj ligi.

Znam: ovo je onaj trenutak u tekstu kad, nakon tri kartice, više niste sigurni o čemu se u tekstu koji čitate zapravo radi. Nakon prva tri pasusa, niste više sigurni je li ovaj tekst djelo nacionalnog izdajnika, konstruktivni prijedlog za genijalnu ideju ili provokacija. Ukratko, niste sasvim sigurni da li vas novinar koji ovo piše – zajebava. Ali, umjesto da vam odgovorim na to pitanje, ja bih vama, navijačima Hajduka, postavio protupitanje: zajebavate li vi mene?

Jer, isti navijači i ista nogometna supkultura koja danas govori o duhu „borbe za pravedni i slobodarski svijet“ taj je duh – kad je Hajduk posrijedi – punih 25 godina sustavno ubijala. I ista ta navijačka supkultura koja danas kune „okupatora“ i „agresora“, tog „okupatora“ svuda izvan nogometnog saveza i nogometnog travnjaka – svesrdno podržava.

Navijači „Hajduka“, naime, trebali bi jednom konačno shvatiti da Šuker, Vlatko Marković i Mamić nisu nastali slučajno. Svi oni zajedno izravni su proizvod jedne stranke, te – što je još važnije – ideologije koju su navijači Hajduka i građani Dalmacije inače svesrdno podržavali i to još uvijek masovno čine. Današnji status i položaj Hajduka izravni je rezultat nacionalne ideologije u kojoj postoji jedan središnji grad i jedan središnji klub u kojem će biti koncentrirana sva nacionalna sportska kvaliteta.

Današnji Hajduk rezultat je političkog projekta u kojem su hrvatske regije razmrvljene i atomizirane u male, nemoćne i dekintirane županije, u kojem su i nogometni klubovi preslika takve političke karte, pa je samim tim i Hajduk samo nešto veća i jača verzija županijskih klubova poput Mladosti 127 iz Virovitice ili Marsonije iz Broda.

Današnji položaj Hajduka izravni je rezultat političke ljestvice vrijednosti u kojoj je Hajduk zbog partizanske epizode, višenacionalne navijačke baze i regionalnog timbra bio manje ideološki „košer“ od stoposto hrvatskog „najkatoličkijeg“ kluba.

Današnji položaj Hajduka, ukratko, izravni je rezultat djelovanja političara kojem su Splićani na Rivi digli spomenik – Franje Tuđmana. Štoviše, stranka kojoj je taj čovjek osnivač i dalje je politički sponzor ovakvog hrvatskog nogometa, ovakvog saveza i Dinama, što se lijepo dalo vidjeti i po tome kako su krasno uhljebili Alojzija Šuprahu.

Dok je god Dalmacija bastion HDZ-a i dok su god navijači Hajduka čvrsta baza nacionalističke ideologije, njihovo zapomaganje protiv Mamića i Šukera, „okupatora“ i „agresora“, potpuno je licemjerno.

Mi smo, naime, dobili točno ono što smo tražili.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *