FRATAR SREĆKO PERIĆ: „Braćo Hrvati, koljite sve Srbe, a najprije moju sestru koja je udata za Srbina a onda dođite da vas ispovjedim“
12 avgusta 2013
2013. Niš slavi 1700. od Edikta o slobodi pravoslavne vere koji je proglašen u Milanu. 2013. Niš ne proslavlja 100 godina od ustoličenja svog jedinog episkopa koji je uvršten u svetitelje – svetog Dositeja. Na ovu godišnjicu Niš je zaboravio.
Te 1913. kada je ustoličen u Nišu, ep. Dositej je sa predstavnicima isključivo Pravoslavne Crkve obeležavao 1600. godina od Milanskog Edikta. Tada je podignut spomenik Episkopu Melentiju, proti Stojanu, svešteniku Đorđu i niškim građanima: Mladenu, Golubu i Radoslavu, koji svoje živote prinesoše na oltar otadžbine na dan Svete Trojice 1821. godine. Umesto spomenika onima koji su žrtvovali svoje živote za slobodu versku i nacionalnu, ove godine u Nišu bi trebalo da se podigne spomenik toleranciji. Spomenik podiže rimokatolička crkva. Spomenik liči na nekakav iskrivljeni krst.
1927. godine u Niš stiže još jedna zanimljiva ličnost.
„U mjesecu svibnju došao je u župu Fra Srećko Perić koji ostao u župi do 25. 5. 1937. godine. Za ovo vrijeme na teritoriji niške župe osnivaju se nove župe ali se ne gubi broj vjernika jer dolaze novi vjernici iz čitave ondašnje Europe (Mađari, Poljaci, Austrijanci i dr.). Fra Srećka je zamijenio na redovitim promjenama fra Julijan Jurković.“ (sa sajta Beogradske nadbiskupije)
Odnos fra Perića i sv. Dositeja
O odnosima fra Srećka i sv. Dositeja nismo pronašli podatke. Izgleda da je sv. Dositej utvrđivao svoju pastvu u Veri Pravoslavnoj a fra Srećko svoju u veri rimokatoličkoj. Da li su se ikada sreli ne znamo.
Te 1927. kad je fra Srećko došao da osniva nove župe u Nišu gde do tada nije bio značajan broj rimokatolika, sv. Dositej je proslavljao pedesetogodišnjicu od oslobođenja Niša:
“Gospodine generale – zastupniče Nj. V. Kralja, braćo i prijatelji, grad velikog Konstantina danas se seća veoma radosnog dana. Grad Nemanje slavnoga koji je ulazak u njega obeležio pobedom nad Vizantincima i zidanjem crkve Pantelejmonske, naš Niš seća se danas velikih događaja:
Pre pedeset godina na ovome mestu gde sada vidite svoga vladiku stajao je deda (vladika) Viktor i posle službe govorio pobožnima: “Pastvo moja, mila i premila. Danas je osvanuo, dan slobode. Pođimo cvi mi sveštenici i duhovnici, čorbadžije i zanatlije gore ka Cv. Nikoli, ka Gabrovcu, tamo nas očekuju oslobodioci naši”…
Episkop niški Dositej, trudbenik na njivi Gospodnjoj, delao je i delao. Njegovom zaslugom podignut je spomenik na Čegru slavnom Stevanu Sinđeliću i njegovim junacima, mnoga dobrotvorna društva su osnovana, dom za siročad, za slepe devojke… On je bio osnivač Narodnog Univerziteta u Nišu i mnogih drugih stvari, za koje mu se građani Niša (možda) i nisu kako treba odužili ove 2013. jubilarne godine.
Sveti Dositej je bio mučenik celog svog života. od 1915. do 1918. on je u bugarskom zarobljeništvu. 150 sveštenoslužitelja iz njegove eparhije postradalo je tokom ovog rata od bugarskih raskolnika egzarhista. «Svoju ljubav svetoj veri pravoslavnoj, moja braća u Hristu, sveštenici, posvedočili su drugom, novom Ćele-kulom,» kaže sv. Dositej.
Borba za odbranu Pravoslavne Vere je ono što je nagonilo Resavce da se bore za oslobođenje Niša. Stadion “Čair” je nedaleko od jedinstvenog spomenika “Ćele Kula” u kome su uzidane lobanje boraca za Krst časni i slobodu zlatnu.
Kakav je bio sv. Dositej pokazuje i ovaj podatak: Kada je Bugarsku 1927 god. postigao strašni zemljotres, Vladika Dositej je prvi otpočeo akciju za skupljanje priloga po celoj Srbiji u korist postradalih neprijatelja svojih i lično je odneo sakupljenu poveću sumu u Bugarsku i razdelio.
Sveti Dositej je delao i u predratnoj Čehoslovačkoj. Tamo se javio pokret za povratak u veru koju su nekada propovedali sv. Kiril i Metodije. Oko 100.000 Rusa i Čeha pređoše u svoju staru veru pravoslavnu za vreme njegovog apostolskog rada. Možda je i ovaj podatak podstakao rimokatoličke monahinje kasnije da se tako nečovečno iživljavaju nad njim.
1932. episkop Dositej je izabran za Mitropolita zagrebačkog.
Da je veća sloboda i dovoljno radnika – Srbija bi bila za 20 godina katolička
„Izborom tako istaknutog srpskog arhipastira za zagrebačku mitropoliju dat je dostojan odgovor jugoslovenskim katolicima, koji podignute glave već nekoliko godina gazduju u pravoslavnom Beogradu, kao kod svoje kuće u Rimu,“ kaže povodom ovog izbora karpatoruski iguman Serafim.
Šta je time hteo da kaže da rimokatolici «gazduju» u Beogradu?
Za vreme Kraljevine Jugoslavije, kao što je pomenuto već na sajtu Beogradske nadbiskupije, rimokatolicizam se širio u Srbiji. Dat je širok prostor delovanja rimokatoličkim redovima, koji su se bavili i socijalnim radom, pa su čak i obdaništa za srpsku decu otvarali u Beogradu. Nije slučajno Stepinac 1934. rekao:
“Da je veća sloboda i dovoljno radnika – Srbija bi bila za 20 godina katolička.”
Možemo samo da zamislimo kako su gledali rimokatolici u Zagrebu onoga koji je u Čehoslovačkoj 100.000 ljudi preveo u Pravoslavlje, ali po pozivu Čeha i iz ubeđenja. 1941. godine, prilikom stvaranja rimokatoličko-nacističke Hrvatske, rimokatolici su dobili i priliku da mu se osvete. Mitropolit Dositej svakako nije bio izazivač, već mirotvorac. Čuvao je svoju pravoslavnu pastvu, a inovernicima želeo dobro:
„Odnosi su a i sam međunarodni ugled i položaj naše Države više je nego poželjan; no mi imamo da naše prilike sredimo unutra, u državi, pa da svakom bratu Srbinu, Hrvatu, Slovencu, zemljoradniku, nadničaru, zanatliji, trgovcu, intelektualcu, bude na domu i ognjištu njegovom najbolje; da tu ima za se i za svoje hleba,“ kaže se u jednoj njegovoj besedi.
Isprebijani mitropolit Dositej
Ipak, došla je i strašna 1941. Uveče 10. aprila 1941. doveden je u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici zajedno sa đakonom Lazarom Živadinovićem i poslužiteljem Radomirom Stankovićem. Jedan očevidac kaže: “Strašno mi je bilo gledati starog, bolesnog, nemoćnog i potpuno isprebijanog mitropolita Dositeja, koji je, iako isprebijan, uspravno stajao u policijskom hodniku među kriminalcima”.
Teško bolestan premešten je u bolnicu “Milosrdnih sestara”. Umesto lečenja “milosrdne sestre” svirepo su ga mučile i ponižavale. Od njih je svakodnevno mučen i zlostavljan, tako da mu je sva brada bila počupana.
Bolnički izveštaj po dolasku u Beograd zvučao je ovako: “Visokopreosvećeni mitropolit nalazi u stanju teškoga stupora [obamrlosti] i psihičke dezorijentacije: govori teško, nevezano, nerazgovetno i ne reaguje ni na kakav fizički dodir, kao vreo predmet, ubod, pritisak. Lice mu je modro, naduveno, pokriveno prostranim krvnim sufuzijama. Iz brade i sa glave je čupana kosa i ta mesta podlivena krvlju. Grudni koš, leđa, ramena i ruke pokriveni modricama-ekimozama i otocima, zglobovi dolaktica i šaka naduveni, modri, diformi. Butine išarane modricama, kolena otečena i pokreti artikulacija nemogući. Naročito pada u oči jezik koji je ispao iz usta, modar i krvav, zdebljao od rana visi kroz razbijane i izranjavljene desni. Ranjenik je febrilan, pokazuje znake akutne srčane slabosti i bronhitične pojave. Ispitivanje refleksa nemoguće, i to atelarnih zbog otoka, a zeničnih zbog krvlju podlivenih beonjača i otečenih arkada, koje zatvaraju potpuno očne duplje. Donji deo abdomena naduven usled retencije mokraće. Sve navedene spoljašnje povrede kao i unutrašnje povrede teško su traumatične prirode i nanete udarcima tupog oruđa ili čupanjem, kao što je slučaj sa jezikom i kosom”…Posle toga mitropolit Dositej živeo je još dve i po godine kao težak duševni i fizički bolesnik, dok nije 13. januara 1945. umro u Beogradu.
Zanimljiv podatak, koji navodi u svojim memoarima mitropolit Josif (Cvijović) zvuči ovako: «Od 1941 godine na ovamo blaženoupokojeni mitropolit Dositej, teško zlostavljan od razjarenih pavelićevsko-katoličkih sestara, bolovao je teško i preteško.»
Posle puštanja iz zatvora je «bio … za čitavih 1015 dana u besvesnom stanju.»
Tako je okončao svoj mučenički život sv. Dositej, koga obično nazivamo «zagrebačkim», ali se on, po svojoj ljubavi i dobrim delima za svoju pastvu, može nazvati i «niškim».
Drugi Nišlija, fra Srećko Perić, takođe je prošao uzbudljive događaje u ratu. Evo dva svedočenja o njegovom postupanju tokom Drugog svetskog rata:
„Koljite sve Srbe“
Fratar Srećko Perić, čija je rođena sestra bila udata za Srbina, obratio se u proleće 1941. godine sa oltara crkve u livanjskom srezu okupljenim Hrvatima:
“Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe, a najpre zakoljite moju sestru koja je udata za Srbina. Kada završite ovaj posao dođite k meni u crkvu, gde ću vas ispovediti, pa će vam svi gresi biti oprošteni.”
Posle toga je započeo pokolj. Uporedo su pljačkali i palili srpske kuće i domove. Do 20. avgusta 1941.g. ubijeno i poklano je u Livanjskom srezu oko 5.600 muškaraca, žena i dece. Ovaj monstrum fra Perić, imao je za pomoćnike i sve fratre iz samostana Gorica, njih oko dvadeset. Svedoci ovih zločina ustaških fratara iz samostana Gorica su Marija Bogunović i Ljubo Crnogorac iz Čelebića, koji dodaju:
„Ustaška rulja, silovala je žene, rezala im dojke, starcima sjekla ruke i noge, vadili oči, a maloj djeci odrubljivali glave i bacali ih u krilo majkama.“ (Iz dela „Magnum krimen“ Viktora Novaka, Hrvata, istoričara koji je posle stravičnih zločina rimokatoličkog klera prešao u Pravoslavlje)
„Na svu žalost i bedu koja ih je zadesila najteže im je palo naređenje seoskog kneza Jake Mihaljice da se moraju pokrstiti, to jest, preći u rimokatoličku veru da bi ostale žive one i njihova deca.” Sila Boga ne moli, sinko moj. Mi dicu u naramak i za ruku pa na Goricu u njiovu crkvu ili kod škole na Katarinu. Iznio fratar Srećko Perić naše crkvene knjige i priziva ko je doš’o. Nije došla crna Vasinica, ubili joj sina Mirka, jedinac, nije ni ženska imala. Nadala se, da će je doć ubit, ali nisu. A nije ‘tila da se pokrsti ni Cvita Mitrovičina, žalost je ubila za braćom i ćaćom a ona je uvik bila priklonita Crkvi. Išli mi tako svake nedilje, radili, vrli i kosili na Priobraženje, za našu Gospojinu a ‘rvacke svece poštovali. Jadna dica kod fratra uče zdravu Mariju i njiov Očinjaš a kod kuće mi po našem i postimo naš post, te sridom i petkom, ali krijuć. A post je bio svaki dan,samo što mliko nismo pili ko je ima kravu. Sirotinja iz svakog ćoška,…” (Ljubica Radeta)
2000. Mitropolit zagrebački Dositej bio je kanonizovan od strane Srpske Pravoslavne Crkve. Fra Srećko nije kanonizovan od strane rimokatolika, ali ne bi čudilo da se i dogodi tako nešto. Mnoge ljude je pridobio na svoj način za rimokatolicizam. Povodom rimokatoličke (ekumenske) litije u Nišu koja je najavljena za 21. rujan (septembar), na kojoj će po raznim procenama učestvovati od 20.000 do 100.000 rimokatolika i povodom dizanja spomenika toleranciji, svakako predstavnici rimokatolika i «pravoslavnih» ekumenista ne bi trebalo da zaborave ove dve ličnosti.
Možda bi bolji predlog za izradu spomenika toleranciji od spomenika iskrivljenom krstu bio da se izradi spomenik gde bi fra Srećko i sveti Dositej bili izliveni zagrljeni. To bi malo bilo nalik na spomenik Bori i Ramizu, mada Kosovci kažu da je Ramiz ubio Boru.
Genocidni duh
Šalu na stranu, genocidni duh koji je u svojim idejama nosio fra Srećko Perić kao da se nije promenio u rimokatoličkoj zajednici. Pravljenje spektakla i nazovi-litije u Nišu sa tolikim turistima ne može se drugačije nazvati do prozelitizmom 21. veka. Očigledno je da se koristi do tragedije slaba pozicija Srpske pravoslavne crkve da bi se utvrdila papska prednost na ovom tradicionalno pravoslavnom području. Jasno je da je u Beogradskoj patrijaršiji imunitet od jeresi potpuno oslabio, dok rimokatolici imaju podršku i od moćnog Vašingtona.
Nišu nije potreban spomenik tolerancije jer je Niš uvek bio grad tolerancije. Kada i gde u Nišu je neki rimokatolik bio vređan ili mu je nešto nažao učinjeno zato što je rimokatolik? Ekumenistička proslava Milanskog edikta se upravo zato i odigrava u Nišu, zato što se računa na tradicionalno gostoljublje i tolerantnost Nišlija. Fra Srećko Perić nije mogao da nauči svoj zverski odnos prema ljudima u Nišu, već negde drugde.
Kad globalisti počnu da govore o toleranciji, to znači da će nestati. U Nišu su se desili neki manji incidenti. Romi i Srbi su živeli u miru dok nekome nije došlo na pamet da govori o toleranciji i o ugroženim Romima. Što se više govorilo o tome to je više dolazilo do incidenata.
Rimokatolički konvertit, Srbin iz Beograda, Aleksandar Ninković, koji je sada i rimokatolički sveštenik krajem 2012. je izjavio:
„Bog će da nas dovede do tog pomirenja, ne bih rekao ujedinjenja nego vraćanja samome sebi.“
Ovaj pokatoličeni delatnik je za svoju saradnju sa najuticajnijim sveštenikom Beogradske arhiepiskopije Vukašinom Milićevićem rekao: „Mi smo se već ujedinili, u principu, koliko lepo sarađujemo.“
Jasno je da nasrtljivost rimokatolika može da izazove i reakciju, te da se dobri komšijski odnosi u Nišu i Srbiji poremete. Tolerantnost je jedna lepa osobina, ali je ravnodušnost prema istinama vere odvratna. Kada navalentni sused, ne gleda svoja posla, već nasrće na čast i istinitost pravoslavne vere tu tolerancije ne sme da bude. Ako su granice Pravoslavlja i jeresi krvlju ispisane (starac Jeronim svetogorac) onaj ko pravoslavno pričešće meša sa jeretičkim otrovom, biće kriv za eventualni nemir.
Istorijska lekcija Florentinskog sabora je da, kada su rimokatolici i pravoslavni bili previše bliski dolazilo je do nevolje i za jedne i za druge. Unija neće biti prihvaćena od pravoslavnih ni 2013. pa makar pravoslavnima ostao samo jedan «Marko Efeski».
KOMENTARI
29 komentara
Ostavite odgovor
NAJČITANIJE VESTI
INTERMAGAZIN NA FACEBOOK-u
NAJVIŠE KOMENTARA
Zarko says:
Ja neznam sta reci na sve ovo sto sam procitao Osim da nemogu vjerovati da postoje ovakvi monstrumi,i da zive medu nama.Moje je misljenje da su hrvati ubjedljivo najkrvolocniji narod na zemaljskoj kugli gori sui od kanibala iz Amazona,oni su toliko zadojeni mrznjom,da normalan covjek to nemoze zamisliti.Ja sam davno citao o Tom njihovom krvoloku Pericu u knjizi ognjena Marija livanjska,u toj knjizi je opisano stradanje srpskog naroda od ustasa.Svi ovi navedeni zlocini nisu dovoljna opomena srpskom narodu da nikada ama bas nikada nesmiju vjerovati ustasama,niti ulaziti sa njima u bilo kakav savez mirni ili ratni nego samo protiv njih.Jer oni su olicenje zla ovoga svijeta tek kada oni nestanu mozemo se nadati boljim vremenima slozi i zivotu sa drugim narodima.
ralence says:
Tako je.
ko says:
Istina.
Dusan says:
Žalosno je što autor gornjeg teksta nema pojma ni šta je Milanski edikt, ni ko je sveti car Konstantin, ni šta za Srbiju znači što se na njenoj teritoriji rodio tako veliki čovek. Mešanje baba i žaba dobar je način da se upropasti sve, i zbog mutivoda kakav je autor, Srpski narod luta i strada u zadnje vreme. Konstantin nije bio Hrvat, ili bi autor priželjkivao da to bude, nije bio katolik, nije kriv što je rodjen u Nišu i što je hrišćanstvo oslobodio progona Rimske države. Umesto da budemo ponosni što su se veliki ljudi kao Konstantin, Justinijan i još desetak imperatora rodili na tju današnje Srbije, mi prema autoru gornjeg članka toga treba da se stidimo. Ispašće da je proslava edikta zbog neznalica kakav je autor stvar katolika a ne nas. Sramota. još bi trebalo huškati narod da pravi incidente prilikom dolaska katolika u Niš da bruka bude nečuvena, da sramota našeg neznanja bude kompletna. Zaista se treba suprostaviti ljudima koji donose štetu nama Srbima, neka nešto u životu pročitaju, bar nešto.
Vido'je says:
. Odgovor Dušanu: Pa recite nam vi Dušane. (autor nigde nije ni tvrdio to što ste naveli) Ali bi vam bilo bolje da pročitate tekst ponovo i sa više pažnje. Nije stvar u Konstantinu već u dolasku 100.000 katolika u Niš da zajednički proslavljaju, kako kažu, ponovno ujedinjenje i pomirenje. Proslavljale su se godišnjice rođenja Konstantina u Nišu i ranije, ali bez katolika. Iz teksta se nameće pitanje: "da li trebamo zajedno slaviti slavlje sa nekim ko nam je satro populaciju i zverski ubijao na svirep način starce, žene i decu samo zato što su Srbi, a da se čak nije nikada ni pokajao ni izvinio za te zločine? nego se to čak slavi i proslavlja" Zato neka oni slave za sebe a mi ćemo za sebe. (Ne daj Bože, još ćemo i dvadesetogodišnjicu "OLUJE" sa njima proslavljati po toj logici 2015-te) U tome je suština gospodine Dušane. Srbi nikad nešta slično nisu radili drugim narodima. Time treba da se ponosimo i nipošto sa takvima ne treba da se mešamo. Njihova istorija i breme njima a nama naša. Ako pomešate mulj sa bistrom i čistom vodom, dobićete mutnu i nečistu vodu - Da li nam to treba? Nadam se da sada razumete suštinu pošto koristite izraz "mutivoda". Zašto bi naše ubice ovog puta dolazile u Niš na proslavu ako nisu do sada? A možda niste ni dovoljno informisani šta smo sve od njih doživeli kroz istoriju? Pokušajte, ........čovek se uči dok je živ. .
Vido'je says:
. A možda po vama Dušane treba sa sobom da povedu i TOMPSONA pa da nam zapeva u sred Niša? Eto, .......da nam zajednička proslava prođe što veselije uz pesmu i muziku. .
Stanko says:
dušan je jedna obična neznalica koji izgleda pati za ustaškim zlotvorima ali ako nezna bednik kosu ti tamo monstruzi i kakve su to sotonske zveri...
izohipsa says:
zapadnoj crkvi jedino st priznajem je vera u kralja .To pravoslavlju mnooogo fali
Dušan M. Stojanović says:
Samo mudro i pametno Braćo Srbi i Sestre SRBKINJE, uskoro stižemo u Hrvatsku na grudu svoju da naplatimo još otvorene stare i nove račune.
velimir.kraljevic1@gmail.com says:
Rodom sam iz Imotskog,znam šta su stradanja,progoni,jame i sve što se izdešavalo nama Srbima koji smo ostali doslijedni svome,držeći do svoga.Poslije pokolja našega srbskoga naroda u drugom sv.ratu umjesto da raskinemo zauvijek sa pokrštenom bagrom mi smo uništavali pravoslavlje a vatikan širio krošnju.Srbima sa njima pomirenje ne triba nego što dalje(oni su otrov,kuga)od njih.SPC mora složno da odluči i odbaci bilo koji dogovor ili kompromis sa zlotvorima,koljačima jer tek sada dolazimo do znanja ko su katolički fratri(ne sveštenici)jer u njima leži samo zlo prodane duše!!!
nikola says:
http://www.youtube.com/watch?v=7U0C0G-fzug ovo je za dushana
Pingback: KiM i Ukrajina – pod čizmom „svetle budućnosti“ | Srbi na Okup
Pingback: KiM i Ukrajina – pod čizmom „svetle budućnosti“ | Nikad granica - Kosovo je Srbija
Pingback: FSK: Aleksandar Pavić – KiM i Ukrajina – pod čizmom „svetle budućnosti“ | Skupština Autonomne Pokrajine Kosova i Metohije
Pingback: – SRBski FBReporter
Vila Velebitska says:
Normalan čovjek ne može shvatiti toliku mržnju kojom obiluje ovaj članak, pa čak i uz predpostavku da su ove iznesene optužbe istinite. Oni koji poznaju lokalnu i svjetsku povijest znaju da je pisana povijest, bez obzira pisali je zapadnjaci ili istočnjaci, najmanje 70% čista laž. Čitajući službene i zabranjene publikacije širom svijeta, primjetio sam da na svijetu postoje samo dvije "nacije" koje sve svoje djelovanje temelje na lažima, mitovima i mržnji, koje su uvijek ugrožene, usprkos tome što prva vodi čitav svijet (u propast), a druga vodi "regionalni" suživot u istu takvu propast. Otac laži jest sam đavao, kako Isus reče, a lašci su njegova djeca. Samo umobolni i đavolski opsjednuti čovjek može vjerovati da bi sestre milosrdnice, koje su uvijek u svakom čovjeku gledale djecu Božju - bez obzira na naciju ili vjeru, mogle nanijeti i najmanju ozljedu bilo kojem čovjeku, akamoli ostarjelom i svećeničkom licu, svetim uljem posvećenom svećeniku i biskupu. Katolici ne vide nikakav religiozni jaz između katolika i pravoslavnih i sve sakramente unutar pravoslavnih crkava smatraju valjanim, pa tako i krštenje. U tom smislu tzv. "prekrštavanje" pravoslavnih u katolike je čista izmišljotina i besmislica, protivna nauku Katoličke Crkve. Očita namjera člankopisca jest raspiriti mržnju i spriječiti zbližavanje i ujedinjenje Katoličke i Pravoslavnih Crkava. Neka se člankopisac zapita što bi sam Isus rekao na sve to izrečeno. Odakle vama te glupe brojke od preko 1 miliona (sjećamo se komunističko-jugoslavenskih tvrdnjih od 250, 400, 600 i onda 700 tisuća smaknutih Srba, ko naime u Jasenovcu!). Sada ni tih 700 tisuća nije dovoljno, pa brojka ide preko 1 miliona. Gdje su dokazi, gdje su imena, gdje su kosti, gdje su dokumenti? Pa zar vama nije jasno da je srpski teror u I i II Jugoslaviji nad Hrvatima, u svim sferama života, stvorio upravo tu mržnju i sjedne i s druge strane. Hrvati nisu nikad u povijesti napadali Srbiju, ali jesu Srbi palili i ubijali širom Hrvatske i BiH (koja je također u ne baš tako davnoj povijesti bila srce najsnažnije Hrvatske države!). Pa nije se kralj Tomislav okrunio u Zagrebu nego na Tomislavgradskom polju (komunistički - Duvanjskom). Kraljeva Sutjeska i Jajce u BiH su bili drevne prijestolnice hrvatskih kraljeva, a Srbi se tamo naseljavaju kao krajišnici po želji Austro-Ugarske vladavine. Sve do samog II svjetskog rata, Hrvatska se prostirala sve do Beograda. Boka Kotorska je bila također hrvatski grad. Očito je da je srpska nacija kršćanska samo po imenu, a po djelima je mnogo bliže Luciferu nego Kristu. Bez istine nema spasa. Sa lažima nećete postići spasenje, bez obzira koliko se budete proglašavali svetima. Istina, Put i Život je samo jedan, a to je Isus Krist, kako za katolike, tako i za pravoslavne, a isto tako i za svu ostalu Božju djecu širom svjeta, bez obzira kako se oni zvali.
VLADIMIR PUTIN says:
DEMONE VELEBITSKI,SRBA JE BILO U BOSNI I HERCEGOVINI,JOS PRE GOSPODA ISUSA HRISTA,DOK SU PRECI HRVATA,TURSKOPLEME AVARI DOSLINA BALKAN U SEDMOM VEKU!!!
VLADIMIR PUTIN says:
NIKADA NIJE BILO HRVATSKIH KRALJEVA!!! TOMISLAV JE BIO SRBIN PRAVOSLAVAC I ON JE BIOUPRAVITELJ HRVATSKE,A NIJE BIO KRALJ.SRPSKI KNEZ MUTIMIR JE ZAJEDNO SA TOMISLAVOM RATOVAO PROTIV BUGARA U 10 VEKU.
velimir.kraljevic1@gmail.com says:
Nije mi bilo lako pročitati gnusne laži do kraja.Da su Srbi vršili teror nad bijednim Hrvatima to nigdje pročitao nisam,Za vrijeme vladavine Marije Terezije se vršio pritisak i veliko pokrštavanje srpskog naroda koje je nastavio Stepinac i fratri(1400)krvoloci koji su činili najveća zla nedužnim srbskim bićima**djeci i ženskoj populaciji a i svima koji su se zvali ***SRBI***Fratri nisu držali mise(liturgije)nego pozivali na pokolj srbskog življa!!!
Pingback: FRATAR SREĆKO PERIĆ: Braćo Hrvati, koljite sve Srbe | Jadovno 1941.
VLADIMIR PUTIN says:
SRPSKI KRALJ BOSNE TVRTKO PRVI KOTROMANIC JE BIO SRBIN PRAVOSLAVAC I KRUNISAO SE U SRPSKOM MANASTIRU MILESEVA KOD PRIJEPOLJA,1377 GODINE PRED GROBOM SVETOGA SAVE,NAJVECG SRPSKOG SVETITELJA!!!
VLADIMIR PUTIN says:
SRPSKI KRALJ BOSNE TVRTKO PRVI KOTROMANIC JE BIO SRBIN PRAVOSLAVAC I KRUNISAO SE U SRPSKOM MANASTIRU MILESEVA KOD PRIJEPOLJA,1377 GODINE PRED GROBOM SVETOGA SAVE.
VLADIMIR PUTIN says:
SRPSKI KRALJ BOSNE TVRTKO PRVI KOTROMANIC JE BIO SRBIN PRAVOSLAVAC I KRUNISAO SE U SRPSKOM MANASTIRU MILESEVA KOD PRIJEPOLJA,1377 GODINE.
VLADIMIR PUTIN says:
SRPSKI KRALJ BOSNE TVRTKO PRVI KOTROMANIC JE BIO SRBIN I KRUNISAO SE U SRPSKOM MANASTIRU MILESEVA KOD PRIJEPOLJA,1377 GODINE.
VLADIMIR PUTIN says:
SRPSKI KRALJ BOSNE TVRTKO PRVI KOTROMANIC KRUNISAO SE U SRPSKOM MANASTIRU MILESEVA KOD PRIJEPOLJA,1377 GODINE.
Bosnian Warrior says:
VLADIMIR PUTIN: Majku ti fašističku *ebem! A šta je bio Tvrtko prije kurnisanja i ujedno pokrštavanja u manastiru Mileševi, znaš li? Bio je Bosanski ban, i bio je katoličke vjere. On je čist primjer kako se pokrštava u svetosavsko pravoslavlje i srbizira. Tako je rađeno stoljećima, kad su osmanlije došle zahvaljujući vašem angažovanju na to. Nešto stanovništva islamizirano, nešto srbizirano i eto ti da ti na taj način i debilčine poput tebe tvrde da je Bosna srpska nekad "bila."... Pseto jedno! Pravoslavlje = Islam pod maskom kršćanstva!
Teks says:
Idi i liječi se.
Suzuki Vitara says:
Mosnjak, oprem dobro.
Pingback: KiM i Ukrajina – pod čizmom „svetle budućnosti“ | Srpski stav