Гасни продор са Истока

Gasni prodor sa Istoka

5 jula 2017

Piše: Bojan Bilbija

Posle višemesečnih najava o tome da će ruski i američki predsednici Vladimir Putin i Donald Tramp imati prvi susret 7. jula, na samitu Grupe 20 u Hamburgu, prošle nedelje pojavili su se suprotni tonovi. U Kremlju su izjavili da susret dvojice predsednika „nije u pripremi“. „Polazimo od toga da će predsednik Putin i predsednik Tramp učestvovati na samitu i ne možemo isključiti da će se sastati na marginama skupa, ali nikakvih dogovora i priprema za to nema“, izjavio je Putinov portparol Dmitrij Peskov, napomenuvši, ipak, da će „u slučaju potrebe biti dovoljno vremena za pripreme“. Ove formulacije su u neskladu sa ranije najavljivanim „susretom koji će otkloniti nesporazume“, ali se pokazuje da nagomilane nesuglasice dve supersile ne mogu biti prevaziđene kratkim sastankom u okviru velikog multilateralnog skupa. Štaviše, procenjuje se da bi takav susret mogao dodatno da pogorša poziciju predsednika Trampa, koji se sve teže brani od optužbi da je „ruski agent“.

POLITIČKA ŠIZOFRENIJA VAŠINGTONA

Sastanak sa Putinom, ako bi uz to rezultirao i „otklanjanjem mnogih nesporazuma“, mogao bi po Trampa da ima više negativnih nego pozitivnih posledica. U tom slučaju, čak i da se dogovori sa Putinom o važnim pitanjima, moguće je da Tramp ne bi imao mogućnosti da to sprovede, jer bi se našao pod baražnom vatrom protivnika kod kuće. To je scenario koji Moskvi preterano ne ide u prilog, čak i ako se pođe od pretpostavke da je zainteresovana za izazivanje podela u američkom političkom vrhu. Ne treba isključiti da će se dvojica lidera susresti na marginama samita, ali je teško očekivati da bi to bio „samit preokreta“. Postoji mogućnost poboljšanja rusko-američkih odnosa, ali bi to podrazumevalo da Tramp najpre konsoliduje svoje pozicije u Vašingtonu, jer su ta dva procesa u najtešnjoj vezi. O tome svedoči i takozvani „Tilersonov plan“ za poboljšanje odnosa sa Moskvom, čiji je navodno autor američki državni sekretar. Ipak, mediji su objavili o postojanju ovog plana Reksa Tilersona, praktično istovremeno dok američki Kongres uvodi nove sankcije Kremlju – što svedoči o „političkoj šizofreniji“ u Vašingtonu. Ili, pak, o potpunoj neodgovornosti i nekompetentnosti.

Koliko su globalni procesi u poslednje vreme ubrzani i krajnje isprepleteni, pokazuje i činjenica da su ruski i američki predsednik – sa različitih strana barikade – uključeni u njihov tok kao nikad pre. Obojica se pojavljuju kao aktivni akteri, na širokom potezu od Atlantika do Baltičkog mora i Indijskog okeana, a kulminacija je upravo sada pred našim očima. A to svedoči, pre svega, da Rusija i Kina, malo-po malo, pojačavaju pritisak i ugrožavaju globalnu dominaciju Vašingtona. Pojava ozbiljnih pukotina i sukoba unutar zapadnih centara moći – SAD, EU i NATO – kao i njihova sve veća i češća međusobna trvenja, samo pojačavaju ovaj utisak.

To je i omogućilo Moskvi da, uprkos zapadnim sankcijama, ponovo jača energetski vektor prema Zapadu, uprkos oštrom protivljenju Vašingtona. Glavni ruski partneri u ovom poslu su Nemačka i Turska koje, svaka na svoj način, pokazuju znake ozbiljnih nesuglasica sa SAD. Kada je ovog meseca Evropska unija odobrila izgradnju gasovoda „Severni tok-2“, koji dnom Baltičkog mora povezuje Rusiju sa Nemačkom – Putin je povukao još jedan jak potez. U petak, 23. juna, sleteo je helikopterom na brod „Pionirski duh“ koji polaže cevi za gasovod „Turski tok“, spajajući rusku crnomorsku obalu sa evropskim delom Turske. Sa komandnog mosta ogromnog broda, Putin je pozvao turskog kolegu Redžepa Tajipa Erdogana i obavestio ga da projekat napreduje po planu. To je, naravno, bio samo simbolični gest, ali u toj simbolici sadržana je izuzetno snažna geopolitička poruka. Ako se zna da su Berlin i Ankara važni američki NATO saveznici od kojih zavisi monolitnost zapadnog vojnog i političkog saveza, onda je krajnje „neobično“ da ove dve prestonice budu nosioci ogromnih energetskih poduhvata koji direktno ugrožavaju vitalne interese SAD u Evropi.

„ENERGETSKO ORUŽJE” I NEPOZNANICE

Drugim rečima, američki saveznici i „braća po oružju“ svojim rukama pomažu Putinu da gradi moćno „energetsko oružje“, što je bio uobičajen termin zapadnih analitičara svih prethodnih godina – kada su opisivali projekte ruskih gasovoda. Da li će Vašington, a pogotovo ratoborne struje u establišmentu koje godinama odnose prevagu, i ovog puta smoći snage i pronaći mogućnosti da blokiraju „ruski prodor sa istoka“ ili se ipak približavamo trenutku kada će američki otpor biti slomljen? Bivši ruski premijer Jevgenij Primakov je upozoravao da je velika greška „smatrati SAD tigrom od papira“ i godine koje su za nama dale su mu za pravo. Međutim, njegove ocene izrečene su pre skoro deceniju i od tada su se neke važne stvari nepovratno izmenile, ali je još rano izvlačiti iz toga prevelike zaključke…

U pratnji šefa „Gazproma“ Alekseja Milera, Putin je sleteo na veliki brod u Crnom moru i obišao postrojenja za zavarivanje, prisustvujući spajanju cevi kojima se prelazi iz plitkog u dubokovodni deo gasovoda. Time se praktično može smatrati da je izgradnja „Turskog toka“ ušla u aktivnu i, po svemu sudeći, nepovratnu fazu. Putinovo učešće pokazuje koliko je Kremlju važan ovaj projekat u koji „Gazprom“ ulaže šest milijardi dolara. Međunarodni gasovod isporučivaće prirodni gas iz ruske Anape u Krasnodarskom kraju na Crnom moru, do zapadnog dela Turske. Za sada su predviđene dve niti, odnosno cevi, kojima će 2019. u Evropu, zaobilazeći Ukrajinu, biti dostavljano 32 milijardi kubnih metara gasa godišnje.

Prvom niti biće isporučivano 12 milijardi kubika neposredno Turskoj za njene potrebe, a preostale četiri milijarde predviđene su za dotok u „Južni gasni koridor“ koji, takođe preko Turske, treba da spoji Azerbejdžan, Grčku, Albaniju i Italiju. Ovo je projekat za koji je, kao konkurent ruskom gasovodu, zainteresovan Vašington, ali ima dva velika nedostatka: prvi je cena od vrtoglavih 45 milijardi dolara i ogromni radovi, neophodni da bi cela stvar profunkcionisala, a drugi je – nedostatak gasa, imajući u vidu da je za ovaj cevovod obezbeđeno svega 10 milijardi kubika godišnje. Sve su to problemi koji su pratili i neuspešni projekat gasovoda Nabuko, pa se povodom „Južnog gasnog koridora“ može reći da je reč o poduhvatu sa istim geopolitičkim ciljem istiskivanja Rusije sa evropskog energetskog tržišta. Kada je reč o „Turskom toku“ koji se sada već uveliko gradi, njegova druga nit od 16 milijardi kubika, trebalo bi da obezbedi energent za centralnu Evropu, ali i tu još postoji veliki broj nepoznanica, od kojih se neke tiču i budućeg mesta i uloge Srbije u ovim tokovima.

BORBA DO POSLEDNJEG KUBIKA GASA

Prvobitni plan za „Turski tok“ predviđao je dvostruko veći kapacitet – četiri gasne niti i 63 milijarde kubika godišnje, a investicija je procenjena na 11,4 milijarde evra. Taj projekat je obustavljen u decembru 2015, kada je turski pilot 24. novembra te godine na teritoriji Sirije oborio ruski „Su-24“ koji je učestvovao u operaciji protiv Islamske države. Kada su Rusija i Turska ubrzo obnovile političke odnose, u decembru 2016. i februaru 2017, kompanija „Olsiz“ potpisala je ugovor sa „Gazpromovim“ preduzećem „South Stream Transport B.V.“, kojim je predviđeno da dve niti „Turskog toka“, godišnjeg kapaciteta 32 milijarde kubnih, budu završene 2019. godine, a cevovod izgrađen do granice sa Grčkom.

Čitava intriga je u tome što, kako se može primetiti, projekat izvodi preduzeće „South Stream Transport B.V.“, formirano za izgradnju gasovoda „Južni tok“. To nije u skladu sa ranijim navodima da je Rusija odustala od ovog cevovoda. Sada se pokazuje da „South Stream Transport B.V.“ radi pod istim imenom, ali po projektu koji je modifikovan. Preko 80 odsto podmorske trase „Južnog“ i „Turskog toka“, zapravo je identično. Ako se zna da je planirani kapacitet „Južnog toka“ iznosio 63 milijarde kubika godišnje, a da će „Turski tok“ prenositi polovinu ove količine, onda se postavlja pitanje – gde je druga polovina, za kojom u Evropi postoji velika potražnja? Deo odgovora je u „Severnom toku-2“, koji će isporučivati dodatnih 55 milijardi kubnih metara godišnje. Međutim, imajući u vidu da potražnja za plavim gorivom u Evropi neprekidno raste i da bi u narednim godinama i decenijama povećanje potrošnje moglo da bude i značajno preko 100 milijardi kubika godišnje, slika postaje jasnija.

Moglo bi lako da se zamisli da u sledećoj fazi budu položene još dve niti, kapaciteta 32 milijarde kubika, koje bi išle sadašnjom trasom „Turskog toka“, ali bi se u finišu odvojile prema Bugarskoj – i to bi zapravo bilo delimično oživljavanje Južnog toka“. Tada bi se postavilo pitanje dalje putanje iz Bugarske: da li na sever prema Rumuniji (kao što je predviđao Nabuko gasovod), ili na zapad prema Srbiji (kao projekat „Južnog toka“), što je za našu zemlju od suštinske važnosti. Ekonomska računica pokazuje da bi isplativije bilo da Srbija postane neka vrsta regionalnog čvorišta, gde bi se jedna ili dve cevi odvajale za Republiku Srpsku, Hrvatsku i Sloveniju, dok bi drugi krak išao ka Mađarskoj i Austriji. Međutim, kako su ranija iskustva pokazivala da često politički razlozi imaju primat nad ekonomskim, moguće je da bi to bio slučaj i prilikom razmatranja trase cevovoda. Jačanje političke pozicije Srbije, kao važnog partnera i EU i Rusije, moglo bi da bude od presudnog značaja. Sa treće strane, moguće je teoretski zamisliti i scenario po kome bi Bugarska bila potpuno zaobiđena i gde bi gasovod išao preko Grčke i Makedonije, a zatim Srbije, ali nestabilnost naših južnih suseda ne doprinosi jačanju njihove perspektive u ovim planovima. Naravno, ne treba ni ovu opciju unapred isključiti.

Prema ocenama ruskih analitičara, Vašington navodno želi da „vaskrsne“ „Južni tok, koga je svojevremeno svojim pritiscima zaustavio. Amerikanci bi verovatno zahtevali da cevovod bude neka vrsta fuzije Južnog toka i Nabuka: dakle da ide preko Rumunije, Mađarske i Austrije, a ne preko Srbije. Ovaj „kompromisni“ predlog može imati logike. Znajući da ne mogu da pariraju Rusiji kada su u pitanju količine i sigurnost isporuka u snabdevanju Evrope, Amerikanci žele bar da spreče da Turska, sa kojom u poslednje vreme imaju veoma složene odnose, previše ojača kao „totalni distributer“, preko koga bi išlo možda čak i više od 100 milijardi kubika gasa godišnje za države EU, što preko „Turskog toka“, što preko „Južnog gasnog koridora“. Tako bi se stvorila navedena situacija s početka teksta – Nemačka i Turska, dva snažna i neugodna igrača, čvrsto bi se povezala sa Rusijom u energetski zagrljaj koji donosi ogromne profite. Šta bi iz toga potom moglo da proistekne, američkim stratezima ne treba mnogo mašte da dokuče. Borba za Evropu biće ogorčena i do poslednjeg kubika gasa.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *