Gasprom bi trebao da tuži B92 i „Insajder“

Gasprom bi trebao da tuži B92 i „Insajder“

25 septembra 2013

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Prva emisija novog „Insajdera“ puna je manipulativnih kondicionala. Sve je tobože argumentovano sa „možda“, „otvara mogućnost“, „moguće je“, „najverovatnije“, „skoro bez kontrole“… Uostalom, informacija da Gasprom osniva zajedničke kompanije sa evropskim partnerima u Švajcarskoj, vest je samo za „Insajder“ i vernike B-92. Da sam na mestu Alekseja Milera, presavio bih tabak i uštedeo barem kilometar gasovoda kroz Srbiju

Gledaoci televizije B-92 početkom ove nedelje prisustvovali su medijskom linču Gasproma. Ruska državna kompanija okrivljena je u emisiji „Insajder“ za zloupotrebe gasovoda, koji još ne postoji. Sve na štetu srpskih građana, koja još nije pričinjena. Nedostajao je samo opis muka devojke koja će tek biti silovana i pljačke banke koja će tek biti osnovana.

Pretpostavka nevinosti postoji u pravoj krivičnoj istrazi i sudskom procesu, ali ne i u „Insajderu“. O novinarskoj hajci na nepočinstvo, koje će možda biti izvršeno jednog dana, da ne govorim. Nisam zastupnik Gasproma, ali da sam Aleksej Miler obratio bih se sudu i uštedeo barem kilometar gasovoda kroz Srbiju.

Švajcarska – evropsko utočište Gasproma

Ali, pođimo redom. Informacija da Gasprom sa evropskim partnerima osniva zajedničke kompanije u Švajcarskoj, vest je samo za „Insajder“ i vernike B-92. O načinima na koje se Gasprom štiti od štetnih odluka Evropske komisije znatno pre „Insajdera“ pisali su mnogi ruski i evropski mediji.

Među njima su „Naša gazeta“ od 17.oktobra prošle godine (mrežno izdanje) i portal „Newsproject.ru”. Svako ko je proteklih godina pratio odnos Brisela prema Gaspromu, zna o čemu govorim. Ruska kompanija je neke od ključnih poslovnih jedinica, zbog lošeg odnosa Evropske komisije, naprosto morala da osnuje u Švajcarskoj. Da budu u Evropi, ali ne i u EU.

Uostalom, Gasprom je u toj zemlji još 2008. godine registrovao zajedničko preduzeće sa francuskim „Totalom“ i norveškom državnom kompanijom „Statoil hidro“. Francuski udeo u zajedničkoj kompaniji za isporuku gasa bio je 25, a norveški 24 odsto. Da li je neki pariski „Insajder“ zbog toga lamentirao kako će Rusi sa 51 posto vlasništva pokrasti Francusku? Nije. Da li je neko u Norveškoj zbog toga bio pokraden? Koliko znam, nije.

Interes javnosti po Zorani Mihajlović

Ali, Norveška nije Srbija i nema Zoranu Mihajlović, glavnu sagovornicu i snabdevača „Insajdera“ dokumentima. Fenomenomima njene specifične ličnosti i stručnih nedoslednosti bavio sam se u članku „Južnim tokom doticaće i stabilnost u Vojvodinu“, 16. februara 2011. godine. Podsetio bih da se radi o osobenom izdanku nevladinog sektora i uzdanici Trilateralne komisije u Srbiji.

Zašto to pominjem? Naprosto zato što je Mihajlovićeva još pre nego što je postala ministar i znatno pre nego što je potpisan gasni sporazum sa Moskvom uveliko kritikovala sve ruske investicije u Srbiji: od „Lukoila“, preko obnove hidro-elektrane Đerdap, do NIS-a i Južnog toka. Zato „Insajder“ ne saopštava istinu kada tvrdi da Mihajlovićeva Južni tok kritikuje pet godina nakon što su današnji naprednjaci, sa ostalim poslanicima, glasali za taj projekat.

Mihajlovićeva je u analizi pisanoj za ISAK fond, trust mozgova u funkciji NATO pakta, kako se sami određuju, znatno ranije ustvrdila da je energetski sporazum srpske i ruske vlade iz 2008. godine potpuno nezakonit i da nije u skladu ni sa propisima EU. Koji ministar može posle toga da dođe u vladu, koja se pridržava tog istog „nezakonitog“ sporazuma?

Javnost Srbije olako je zaboravila incident iz oktobra prošle godine, kada je Zorana Mihajlović, tada već ministarka energetike, samoinicijativno i bez znanja javnosti menjala odredbe ugovora u želji da iz gasnog sporazuma sa Moskvom istisne „Jugorosgas“. Da li je to model javnog delovanja i evropskog poštovanja dogovorenog, volje i interesa građana, na šta se Mihajlovićeva u poslednjem „Insajderu“ stalno poziva?

Manipulacija činjenicama

Prva emisija novog „Insajdera“ puna je manipulativnih kondicionala. Sve je tobože argumentovano sa „možda“, „otvara mogućnost“, „moguće je“, „najverovatnije“, „skoro bez kontrole“… Tako se u emisiji konstatuje da je za podelu dobiti zajedničke, rusko-srpske kompanije, potrebna saglasnost srpske strane, ali se potom, bez ikakve činjenične veze, nasumice navode tri opštepoznata scenarija po kojima tajkuni mogu da zloupotrebljavaju „of-šor“ kompanije. Pritom se ne navodi primer ili podatak da su se Gasprom ili Srbija-gas ikada tako ponašali na tržištu. Tvrdi se da će se dve kompanije verovatno tako ponašati i ta pretpostavka uzima se za činjeničnu osnovu emisije koja se ne dokazuje!

Zatim sledi prava poslastica: tvrdnja ministarke Mihajlović da, eto, država može da kontroliše Srbija-gas i njegove ćerke firme, ali da ne može potpuno da iskontroliše koga bi sve Srbija-gas mogao da imenuje u organe firmi – ćerki. Kako je to moguće? Tu je i neumesno sumnjičenje da se iza ponude Rusije da kompletno finansira infrastrukturu Južnog toka u Srbiji, što bi Beograd otplatio iz taksi za transport gasa, krije neka podmuklost.

„Insajder“ sa pravom pominje da je Srbija jedina pristala da ima manjinski udeo u zajedničkom preduzeću za Južni tok. U emisiji se na više mesta pominje mogućnost da novac bude sklonjen u inostranstvo, što inače banke iz EU na srpskom tržištu godinama marljivo čine, iako nisu u „of-šor“ zoni. „Insajder“ nigde ne navodi podatke ili uporedne detalje iz primera u okruženju, koje pominje samo kada se govori o mestu registracija zajedničkih firmi.

U ugovoru sa mađarskim „South Stream Hungary ZRT“, na primer, piše da će se u slučaju spora sa Gaspromom poštovati švajcarski propisi Međunarodne arbitraže Privredne komore u Ženevi. Nema mađarskih sudova, kako bi se posredno, iz tvrdnji „Insajdera“, dalo zaključiti, iako je pomenuta rusko-mađarska kompanija za Južni tok uredno registrovana u Budimpešti, u Ulici Nador, na broju 31.

Zašto se „Insajder“ nije bavio „Ju-Es stilom“?

Poseban set proizvoljnih tumačenja u emisiji iznet je na račun prodaje polovine kompanije NIS. Sledeći tvrdnje „Insajdera“, neko neupućen mogao bi pomisliti da je Srbija prodala celu kompaniju upola cene. To, naravno nije istina i NIS po većini parametara jeste najuspešnija kompanija u Srbiji i najveći platiša srpskog budžeta.

Kako to da „Insajder“ nikada nije istražio, recimo, katastrofalan aranžman sa „Ju-Es stilom“ u Smederevu? Ekonomski stručnjaci i pravnici nikada nisu utvrdili stvarna dugovanja železare. Nisu odgovorili ni na pitanje jesu li Amerikanci u obaveze bivšeg „Sartida“ uračunali i otpisane dugove ugašenim srpskim bankama, Pariskom i Londonskom klubu poverilaca.

Amerikanci su izgleda u ukupan dug „Sartida“ uračunali glavnicu od oko 800 miliona, kamate od 400 miliona, 400 miliona dolara duga „Beobanci“, „Jugobanci“, „Beogradskoj banci“ i „Invest banci“. Svečano su otvarali odavno izgrađene pogone, kao što je bio slučaj 22. juna 2005. godine, kada je puštena u rad „Visoka peć 1“, izgrađena 18 godina ranije.

Niko tu okolnost tada nije pominjao, baš kao ni činjenicu da su Amerikanci srpske radnike plaćali višestruko manje od njihovih slovačkih kolega, a niko nije istraživao ni kolike obaveze su Amerikanci ostavili u nasledstvo srpskoj vladi. Prema nekim informacijama, železara je godinu dana pre odlaska Amerikanaca dugovala više od 670 miliona evra.

Ipak, možda najpikantniju tajnu prodaje „Sartida“, svakako dostojnu „Insajdera“, krije nagoveštaj da su Amerikanci, kao realan trošak ove akvizicije, navodno uknjižili ukupno 550 miliona dolara. Iz ovoga se rađa insajdersko pitanje: gde je razlika od 527 miliona dolara isparila? Podjednako ozbiljno je i pitanje istopljenih srpskih tenkova i teškog artiljerijskog naoružanja u toj železari i dobit ostverana samo od tog posla.

Ko je građane Srbije, uostalom, ikada pitao slažu li se sa besplatnim ustupanjem javnih površina kompanijama iz EU i drugih zapadnih zemalja? Milijarde evra javnog novca spiskano je na ime galantnih subvencija i besplatnih pogodnosti, samo da bi koma srpske ekonomije bila produžena.

Poslednji primer dolazi nam iz Niša. Kompaniji „Džonson elektrik“ ustupljen je plac za halu od deset hiljada kvadratnih metara, a kompanija će dobiti devet hiljada evra po zaposlenom radniku. U planu je zapošljavanje hiljadu ljudi. Devet hiljda evra puta hiljadu radnika, Bog da ih vidi! Ko određuje subvencije i podsticaje, kojih se, podsetimo, grozi EU i kakav je upliv javnosti u ove odluke?

Početkom nedelje, odgledali smo insinuacije s predumišljajem i istraživačko novinarstvo u političkom pokušaju. Meta diskreditacije je projekat, kojim bi Srbija mogla da postane ne samo akter energetske bezbednosti Starog kontinenta, nego i dobitnik značajnih finansijskih sredstava. Povode emisije „Insajder“ o Južnom toku treba tražiti na drugom mestu. Možda u delu kabineta u Nemanjinoj, na koji je ukazao ministar Milan Bačević, rekavši svojevremeno da neko u Vladi Srbije koči Južni tok. Zbog Srbije? Sumnjam…

(Glas Rusije)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *