Где су Хрватима границе фалсификовања сопствене историје?

Gde su Hrvatima granice falsifikovanja sopstvene istorije?

16 februara 2015

Zagreb, 15.02.2015 - Inauguracija novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar KitarovicPiše: Stevan Lazić

Prisustvo Aleksandra Vučića, predsednika Vlade Srbije, na inauguraciji novoizabranom predsedniku Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović, u nedelju, 15. februara, sasvim sigurno da je kod jednog dela Srba – i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u Republici Srpskoj i u svetu – primljeno s odobravanjem. Odnosno, oni misle da ono Srbiji i Srbima nešto znači. Ima naravno i onih koji to prisustvo ne odobravaju, koji se ne slažu s njim. Kao što ima i onih koji o tome uopšte i ne razmišljaju – briga njih i za Vučićevo prisustvo i za Grabar Kitarovićevu inauguraciju.

Iskreno govoreći, možda to onom prvom delu srpskog javnog mnjenja i znači nešto. Pa je dobro što je premijer otišao. A otišao je, po njegovim rečima, zbog budućnosti odnosa dveju komšijskih država. I, posebno, zbog Srbije. A ne zbog prošlosti. I da se po ne zna se ni koji put, i uprkos onim brojnim izvinjavanjima i predsednika i premijera SRJ, SCG i Srbije, pokuša da se Hrvatska udobrovolji pa da ne uslovljava Srbiju na putu ka toliko žuđenoj Evropskoj uniji.

A što se hrvatske javnosti i njihovog državnog vrha tiče, njima dolazak srpskog premijera ne znači ništa posebno. Osim što je novinarima bio zvezda dana. Gost s najviše datih izjava.

A hrvatskoj javnosti i njihovom državnom vrhu ne pada na pamet da svoj vekovni odnos prema Srbima ni za jotu menjaju. Tu ni prošlost ni budućnost ne znače apsolutno ništa. Oni su svoje ciljeve ostvarili: postali su samostalna država, Srbe, svoj konstitutivni narod, majorizacijom su sveli na četiri procenta i primljeni su u EU, za koji im je, taj prijem, presudni glas dao Milorad Pupovac, vođa Srba u Hrvatskoj. Drugim rečima, njima je zbog dolaska srpskog premijera sasvim svejedno. I to samo u jednom vidu te svejednosti. Ali u drugom, onom koji se ne iskazuje baš tako javno, nego se uživa u njemu, znači im mnogo: Srbija je prisiljena da povija kičmu i pristajaće na sve što Hrvatska bude od nje tražila. Uvereni su oni u to. Znaju oni to. I nema sumnje da je najuži državni vrh Hrvatske više nego pouzdano znao da „srbijanski“ (kako Hrvati govore i pišu, a oni u Srbiji koji misle da su to Hrvati izmislili, neka pronađu neke od tekstova Slobodana Jovanovića, jednog od najvećih srpskih mislilaca, pa će videti da je tako i on pisao, a ima ih još), to jest da srpski predsednik neće doći (ni na njegovoj inauguraciji nije bilo ni predsednika Hrvatske ni premijera njihove Vlade), a da će u poslednji čas „uskočiti“ predsednik Vlade. Čime je predstava za srpsku javnost bila završena – i vuk sit i sve ovce na broju.

Ali u ozbiljnoj državi, u kojoj državni vrh ima jasnu spoljnu politiku, posebno kad su odnosi s komšijama u pitanju, i to ne bilo kojim i bilo kakvim komšijama, znalo bi se odmah (ili veoma brzo) da li će se nekome na inauguraciji ići ili neće. I ako će se ići, ko će ići – predsednik, predsednik parlamenta, premijer, neki od ministara, da li će državu predstavljati ambasador u toj zemlji, neko iz ambasade itd. Naime, rukovodioci Srbije trebalo je da sednu i da se na vreme dogovore ko će… Ovako je ispalo, gotovo u poslednji čas, po onoj: Ako nećeš ti, e onda baš idem ja! I to ne na inauguraciju bilo kog predsednika, nego prve predsednice, prve žene, prvog hadezeovskog kandidata posle Franje Tuđmana (ukoliko ne računamo Stjepana Mesića, nestranačkog predsednika, što je prognaniku iz Hrvatske teško da ga ne računa kao hadezeovca, jer samo kad se seti Mesićeve devedesetih, pa šezdesetih i sedamdeset prve prošlog veka, pa kad se seti izjave kako je izvršio zadatak čiji je rezultat bio nestanak Jugoslavije, pa kad se seti reči o zemlji na opanku…).

Ali, bilo kako bilo, Vučić je bio. Jedni misle da je dobro što je bio, drugi misle potpuno suprotno. A korisnost prisustva i rezultati razgovora videće se u budućnosti. Zbog koje je Vučić, eto, i odlučio da ode i da prisustvuje.

Danas se (u ponedeljak) sve zna kako je i šta je bilo na inauguraciji. Videla se kao na dlanu ceremonija na kojoj bi Hrvatima i Holivud pozavideo.

I sve se zna šta je premijer Vučić radio u Zagrebu, sa kim se sastao, pozdravio, popričao i ozbiljno razgovarao. Uključujući i njegove susrete sa predstavnicima Srba u Hrvatskoj i sa mitropolitom i sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve. Što je ovih dana srpskoj nacionalnoj manjini i srpskom pravoslavnom sveštenstvu i vernicima bilo više nego potrebno: i kao lek i kao uteha i za ovih dana zaista pozleđene rane.

U govoru izabrane predsednice (ovo hrvatski televizijski komentatori i njihovi gosti neprestano ističu, jer mora se znati da je do srede, 18. februara, još uvek predsednik Ivo Josipović) spomenuta je i Srbija. I ono što Hrvatskoj predstoji da reši u odnosima sa Srbijom. A mora da se reše ova po njoj tri najvažnija pitanja: granica na Dunavu, nestali i povraćaj kulturnog blaga. Ni manje ni više nego samo to. Ni reči o prognanim Srbima, ni reči o 40.000 stanarskih prava, odnosno stanova, ni reči o povratku, ni reči o opljačkanoj i po kućama i stanovima neizmerno vrednoj imovini, ni reči o povraćaju u Drugom svetskom ratu od strane hrvatskih fašista opljačkanom a nikad vraćenom kulturnom blagu, o procesuiranju ratnih zločinaca (kojih se moglo videti kao na inauguraciji sede u prvim redovima), o penzijama… O tome ni reči. Što se, objektivno, nije ni moglo ni smelo očekivati. Jer u Hrvatskoj je jasno kao dan – što kaže jedan, tako govore svi: granica, nestali, kulturno blago!

A onda smo od premijera Vučića čuli, u obraćanju novinarima, da je izneo i neka od ovih malopre pomenutih pitanja. I čuli smo da je naglasio kako su najveći broj nestalih koje Hrvatska traži – Srbi, kako je traženo kulturno blago u stvari kulturno blago Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Sad, da li je on njih, ta srpska pitanja naime, izneo i izabranoj i inaugurisanoj predsednici, mi to ne možemo da znamo. Jer srpska javnost zna samo ono što joj putem sredstava informisanja prenese njen premijer. Pa srpskoj javnosti jedino preostaje da mu veruje.

I još je bilo interesantno da su se prilikom zahvaljivanja izabrane predsednice svojim prethodnicima Mesiću i Josipoviću mogli čuti povici “uaaa” i zvižduci. Valjda su hrvatski “nazočnici” na taj način izrazili i svoju zahvalnost tim njenim prethodnicima.

Nije gospođa Grabar Kitarović propustila priliku, kao i svi predsednici pre nje (u svojim ranijim sada već i davnim govorima) kako je hrvatski narod pobedonosni narod. Objektivan slušalac, a ne mora da bude Srbin, bez bilo kakve zle namere, a pogotovo bez mržnje, mora da se zamisli i zapita – gde su granice falsifikovanju sopstvene istorije? Niko nije očekivao da će se izabrana predsednica zahvaljivati Srbima što su u oba svetska rata preveli Hrvate iz poraženih u pobednike, što su im oprostili sva zla i genocide zločina, da će se zahvaljivati američkim generalima i Nato avijaciji prilikom etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, da će pevati “Danke Dojčland”… Niko to nije očekivao. Ali narod čije su vojske klale i palile po Podrinju, Mačvi, sa muslimanskim šuckorima posle Sarajevskog atentata, 1914. godine, uništavale i ubijale sve što je u Bosni i Hercegovini bilo srpsko, narod čija država (Nezavisna Država Hrvatska), za koju je predsednik iz devedesetih, Franjo Tuđman kazao da je ona bila odraz vekovnih težnji hrvatskog naroda, koja je jedina u Drugom svetskom ratu na tlu Evrope imala dečje logor, koja je u Logoru u Jasenovcu pobila 700.000 Srba, zatim jedan broj Roma, Jevreja i Hrvata antifašista, narod koji je odlučio da razbije zajedničku državu, da protera svoje vekovne sunarodnike… da je to pobedonosni narod… E pa to je za rubriku “Da se ne poveruje”. Ne, sve ovo što je rečeno ne odnosi se na sav hrvatski narod – daleko bilo. Ali…

Dakle, inauguracija izabranog predsednika Hrvatske je prošla. Srpski premijer je prisustvovao. Sad jedino srpskoj javnosti preostaje, po njegovim rečima, da se okrene budućnosti. S tim da se iz prošlosti ispuni ovo što Hrvatska traži. Jer bez ispunjenja toga što Hrvatska traži da joj se ispuni iz prošlosti, za Srbiju nema budućnosti. Ukoliko želi da nastavi putem ka… A ona to, bar kad su njen državni vrh i najodaniji i najčešće dobro plaćeni pobornici evroatlantskih integracija u pitanju, rekosmo, žarko želi.

Dok je put do pomirenja dveju komšijskih država veoma dug i ne vodi samo preko jednog inaugurisanja, kao i preko neprestanog dodvoravanja i ponižavanja kome se druga strana slatko podsmeva svojim zahtevima: granica na Dunavu, nestali i povraćaj kulturnog blaga. Pa ko preživi – pričaće. Ali ne u nekom ratu – daleko i to bilo! Zauvek.

(Intermagazin.rs)

KOMENTARI



7 komentara

  1. s@Ša says:

    Da bi neko imao granice u nečemu on treba da ima obraza i ponosa a Krvati nemaju ni jedno ni drugo i tako kao o običnom evropskom šljamu ne treba ni govoriti o njima i pitati se zašto čine ovo ili ono i ne treba im davati prostora na našim portalima,u stvari njih su najbolje i opisivali ti njihovi današnji saveznici: 1) "Hrvati nikada u historiji nisu imali vladara koji je govorio njihovim jezikom" (Franjo Josif) 2) "Hrvati to su dronjci" (Franjo Josif) 3) "Hrvati su izmet ljudskog roda" (Adolf Hitler) 4) "Hrvati su najhrabriji narod na svetu ne zato sto se nicega ne boje, nego zato sto se nicega ne stide"(Jovan Ducic) 5) "Od svih naroda na zemaljskom saru, Hrvati su najgrozniji"(Karl Marx) 6) "Boze sacuvaj nas gladi, kuge i Hrvata"(iznad ulaza u Njemacku katedralu) 7) "Hrvate treba staviti pod starateljstvo"(Teodor Ruzvelt). Kada je 1848 izbila revolucija u Severnoj Italiji za otcepljenje od Austrije tkzv. Milanski ustanak, Hrvati su na celu sa banom Jelacicem poslati da uguse taj ustanak, gde stu pocinili stravicna zverstva. Tom prilikom Marks i Engels napisali su sledece stihove: Peitschen dies Gesindel in die Donau, Stäupen fort dies freche Lumpenpack, Die Bettler, hungrig, ihres Lebens müde, Ein Schwarm Landläufer, Schelme, Vagabunden, Kroatenabschaum, niedre Bauernknechte, Die ausgespien ihr übersättigt Land Zu tollen Abenteuern, sicherm Untergang. u prevodu na sprski: Batinom oterati te bitange u Dunav Sibajuci odgurati od sebe ovu drsku poganiju Gladne prosjake, umorne od zivota Copor begunaca, nevaljalaca, hulja, probisveta Hrvatska govna ljudskoga roda, niske seljacke slugenjare Koje je izbljuvala wihova presita zemlja Da bi postali besni pustolovi i da bi sigurno propali Austrougarski vice-maršal Gherter: "Ja nisam video u svome životu, ni čuo za zveri u ljudskom obličiju poput hrvatskih vojnika. Mada su ratovali sa nama i prvenstveno služili za zastrašivanje i represiju nad narodom, ja kao čovek se stidim sto su stajali u našim redovima. U samoj borbi bi napuštali položaje, dok bi veoma vešto izbegavali protivničku vojsku i uvek se kretali ka zbegovima koje su sačinjavali goloruki ljudi, žene i deca. Kada bi ih ponekad i stizali činili su strahote od kojih se i nama dizala kosa na glavi. Oni su pogan svetu i evropskoj kulturi." Američki predsednik Hari Truman, posle upoznavanja sa ustaškim zverstvima kaže: "Hrvati su nezreo narod. Evropa bi trebalo da ih stavi pod tutorstvo.

  2. z-i says:

    Dok ju srbin kukove razmrdavao bilo joj lepo , a ka nece vise zlotvora onda mrzi srbe.A i kako da se Krvoji mogu srame kad obraza nemaju.Ovde u becu se desilo sa jednom mladjom hrvaticom meni i mom stricu ( Sto joj po godinama i deda moze bibti)sta sve nije kazala,i kad nije ispalo po njenom kako je ona mislila mi ispadosmo (Scheiss Serben )(posrani srbi) Pa sad sami razmislite o Krvatskom Obrazu dali ga Imaju.

  3. Mare says:

    Nevidjena sramota je da premijer tokom dana ustavnosti zemlje u kojoj je premijer proslavlja ustolicenje svoje predsednice s'obzirom da mu je Hrvatska matica, a ne Srbija. Izdajnik

  4. Enio says:

    s@Sa redikulu kad vec citiras onda citiraj i vaseg o vama...a to je jadno,kad neko vas misli ovako o svom narodu... Hrvat se ne bori da što otme kome, Čuva sveti plamen na ognjištu svome. I dok tako čini u najteži dan' I Bog je i pravda na njegovoj stran'. A kuda će Srbin - zar on da se dade Putu, na kom nema ni Boga ni pravde?

  5. Enio says:

    s@Sa Jovan Jovanovic Zmaj......ili je on izdajnik

  6. mitovi su gadna stvar says:

    Kad već pamtite i "oteto" prije 70-g sjetiti se svojih otimačina, Podunavski Njemci(opljačkano i protjerano 400000-a)! Za raliku od terorista koji su zbrisali sa opljačkanim na traktorima ;)

  7. Ankica says:

    Mitovi su gadna stvar@ a dobro reci nam odakle Njemci u nasem podunavlju? Tko ih je onamo i na koji nacin doselio? Zar ti se ne cini da su otisli kako su i dosli? Jos nesto - gdje je nasoj zemlji reparacija za ratom nanesenu stetu od strane njihovih etnickih drzava kada su za jednog ubijenog njemca ubijali po 100 srpskih ucenika, nase mladosti? I sta se tice traktora i opljackanoga - to stoji isto tako i za tvoju 'oslobodilacku' vojsku, a ne za srpski narod koji je bjezao od fasista da spasi goli zivot. I zato te molim da sljedeci puta za 'sra..e' koristis donju rupu, a ne gornju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *