Гледајући Техеран

Gledajući Teheran

5 januara 2018

Piše: Vladimir Đukanović

Ništa se nije promenilo u američkom uterivanju demokratije osim što danas taj metod malo teže uspeva. Konstanta je da je metod isti, pa je, shodno tome, iranski scenario zapravo redovno stanje vašingtonske spoljne politike.

Ponovo su na delu, gle čuda, studenti. Mladi, buntovni, željni demokratije, pobunili su se naoružani do zuba i otpočeli sukob sa policijom. Setimo se samo „mladih“ pobunjenika u Siriji, koji su takođe krenuli sa nekih univeziteta sa sve protivavionskim topovima da obaraju sirijske migove. Prosto je začuđujuće da se niko ne pita da li ti studenti širom islamskog sveta na fakultete nose knjige ili automatske puške i priručnike iz vojničke strategije. Doduše, nisu se pitali ni u Ukrajini odakle demonstrantima planovi za upade u institucije, snajperske i automatske puške i minobacači.

Drugo što odmah u ovoj iranskoj priči upada u oči je činjenica da protesti, baš kao i u Siriji, kreću „spontano“ u više gradova. Zanimljivo, ta „spontanost“ je fantastično organizovana. Tačno se zna kada se kreće u napad na policiju, kada se i šta uzvikuje, šta se snima i kako se deli po društvenim mrežama. Još zanimljivije od toga je da se uvek na licu mesta kada policija interveniše, po pravilu, nađe neki od izveštača zapadnih mejnstrim medija kako bi preneo priču o „veličanstvenoj borbi mladih i ugnjetavanih studenata“, kojima su, eto, čak i društvene mreže uskraćene. Naravno, taj nikad ne snimi prethodno provociranje buntovnih „studenata“, koji gađaju policiju kamenjem i pucaju po njoj, ali redovno se snimi kad policija interveniše. Ne bi me čudilo da im je Srđin Kanvas radio obuku.

Treće, veoma upadljivo, je činjenica selektivnog izveštavanja. Po pravilu, uvek možemo čuti u mejnstrim medijima šta je kao saopštenje dato od nekakvog samozvanog studentskog pokreta sa recimo Teheranskog univerziteta. No zvanične stavove iranskih vlasti jedva da možemo da čujemo, ili, ako se i puste, obično se stavljaju u krajnje negativan kontekst, tako da je zapravo svaka izjava nekog iranskog zvaničnika zapravo izjava koja dolazi od „diktatorskog režima“, koji navodno broji svoje poslednje sate, pa je u panici.

O tome kako se američki predsednik direktno meša u unutrašnje stvari Irana, pa bestidno preko Tvitera podržava „studente“, izlišno je govoriti. Očito mu je ovo nekakav način da se dokazuje svojoj javnosti da nije ruski saveznik, no u tom „dokazivanju“ po čovečanstvo može samo da napravi još gori problem.

Činjenica je da – ukoliko nemiri u Iranu potraju, a sva je prilika da su dobro sponzorisani – eto nama novog sukoba na Bliskom istoku i prilike za novim talasom migranata. Posebno ako se u sukob umeša Saudijska Arabija kao arhineprijatelj Irana. Sasvim sigurno da Rusija neće sedeti skrštenih ruku, kao ni Izrael. Sve u svemu, haos je u najavi, a američka vojna industrija može samo da zadovoljno trlja ruke.

Iz svega valja izvući pouku zbog naše situacije. Kada se gotovo bez ikakvog problema može destabilizovati jedan Iran, kao ozbiljna država i velika civilizacija, možete samo da zamislite šta mogu ovde da nam učine. Već se odavno spremaju tzv. studentski pokreti i izmišljene tipske grupe građana koje bi otpočele tzv. građanski bunt protiv sistema, jer, eto, Bože moj, ovako se dalje ne može, pa je i anarhija bolja. Medijska logistika im je spremna, ambasade su tu da priskoče u pomoć i cirkus može da krene.

Gledajmo Teheran i razmišljajmo da se i u Beogradu nešto slično veoma lako može dogoditi.

(Standard)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *