GODIŠNJICA NATO AGRESIJE: Rat koji se nije mogao izbeći zato što ga je Zapad želeo

GODIŠNJICA NATO AGRESIJE: Rat koji se nije mogao izbeći zato što ga je Zapad želeo

23 marta 2014

bomba (1) SrbijaPre 15 godina 24. marta započela je agresija NATO na Saveznu Republiku Jugoslaviju, posle neuspešnih pregovora u dvorcu Rambuje. Ratni pohod pod imenom „Saveznička snaga“ okupio je 19 najmoćnijih država. Ako se uračunaju i države van NATO, koje su dale piste i drugu podršku, SRJ je napalo 26 država.

– Razaranje Jugoslavije je prema prvobitnoj američkoj strategiji posle pada Berlinskog zida trebalo da krene sa Kosmeta. Džordž Buš stariji je pretio vojnom intervencijom Miloševiću još 1992. godine. Pregovori u Rambujeu su bili predstava, u tom trenutku već je postojala naredba da SRJ bude bombardovana, samo se čekao pogodan politički trenutak – kaže Živadin Jovanović, bivši šef jugoslovenske diplomatije.

Države NATO su u tom trenutku imale 743,8 miliona stanovnika i državni budžet od 3.312 milijardi dolara, a SRJ koju su napale 11,5 miliona stanovnika i budžet od 3,85 miliona dolara.

Vojska Jugoslavije, prema procenama alijanse, tehnološki je zaostajala najmanje 30 godina iza agresora.

– Političari su se posle Dejtona uljuljkali i poverovali u priču da Zapad smatra Miloševića mirotvorcem i da nam je Amerika naprasno postala naklonjena. Nisu shvatili da je to samo varka dok se NATO ne pregrupiše i spremi za napad na Srbiju – svedoči general Spasoje Smiljanić, komandant RV i PVO za vreme agresije.

Tadašnja vojnobezbednosna služba upozorila je 1997. da se glavni štab OVK iz Nemačke premestio u Albaniju, a u martu 1998. u martu prešao na KiM. Tada je formirana jedinstvena komanda nad rasckepkanim grupama i formirana jedinstvena OVK sa 20.000 terorista, sa kojima policija nije mogla da izađe na kraj.

Tek 1998. angažovana je vojska, koja je porazila OVK, koji je brojčano pao na samo 2.000 terorista raštrkanih po planinskim bespućima. Međutim, usledio je politički pritisak i prema sporazumu Milošević – Holbruk na Kosovo je došla Verifikaciona misija OEBS čiji su članovi bili „penzionisani“ zapadni obaveštajci i oficiri.

Uoči pregovora u Rambujeu oni su napustili Kosmet i prešli u Makedoniju, a vojska je procenila da je napad NATO neizbežan i počela je izmeštanje jedinica.

NATO je u napad krenuo 24. marta sa 464 borbene letelice, ali vremenom se njihov broj povećavao pošto je Vojska Jugoslavije pružala neočekivan i uporan otpor. Uprkos bezrezervnoj vazduhopovnoj podršci Alijanse, kopneni desant iz severne Albanije na Kosmet preko Košara nije uspeo.

NATO je planirao kopnenu ofanzivu na „sprženoj zemlji“, pošto uništi PVO. Međutim, i posle 78 dana bombardovanja dve trećine oružja bilo je spremno za borbu, kao i više od 99 odsto mobilisanog ljudstva.

bomb_620x0 Srbija bombardovanjeDo okončanja agresije 10. juna NATO je uvećao vazduhoplovne snage tri puta, na 1.150 ratnih aviona. U 2.300 vazdušnih udara oni su na vojne i civilne ciljeve lansirali oko 420.000 projektila, ukupne mase oko 22.000 tona. Oko 20.000 projektila bilo je najvećeg kalibra, od čega 1.300 krstarećih raketa. Srbija je zasuta i sa 37.000 kontejnera s 350.000 kasetnih kombi.

Prema do sada prikupljenim podacima, tokom bombardovanja je poginulo 1.002 pripadnika VJ i oko 2.000 civila. U bombardovanju je ranjeno više od 6.000 civila. Nikada nije urađeno sveobuhvatno istraživanje zdravstvenih posledica bombardovanja, ali je nesporan enorman porast malignih oboljenja.

NATO je tokom agresije uništio ili oštetio 1.026 civilnih objekata. Razoreno je 300 škola, bolnica i zgrada državne uprave. Porušeno je 148 poslovnih i stambenih objekata, kao i 54 objekta putne infrastrukture, od čega 45 mostova. Oštećeno je 176 spomenika kulture, među kojima i 23 srednjovekovna manastira. Procene štete variraju od 30 do 100 milijardi dolara.

Kumanovskim sporazumom vojni sukobi su okončani, ali nisu izbrisani i iz pamćenja naroda.

PROKOCKANA ODBRANA

Komanda Ratnog vazduhoplovstva i protivavzdušne odbrane nekoliko godina pre agresija upozoravala je Vrhovni savet odbrane da je VJ tehnički inferiorna u odnosu na susedne armije.

– Tražili smo kupovinu četiri aparata Mig-29, modernizaciju postojećih aviona i pre svega nabavku sistema S-300. Vojna delegacija je 1997. otišla u Rusiju gde su tada bili spremni da nam izađu u susret. Da smo kupili S-300 stvari bi se potpuno drugačije odvijale. Međutim, novac namenjen za tu svrhu bez objašnjenja je povučen sa računa. Pričalo se da ga je uzela jedna osoba iz tadašnjeg vrha vlasti, koji se vojske ponovo setio tek uoči agresije. Međutim, Jeljcin je tada odbio da nam proda rakete da ne bi upleo Rusiju u rat – otkriva general Spasoje Smiljanić, komandant RV i PVO za vreme agresije.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *