Гваидова маслинова гранчица

Gvaidova maslinova grančica

24 februara 2019

Piše: Branko Žujović

Svako ko je pomnije pratio krizu u Venecueli proteklih nedelja mogao je lako da zapazi da su Rusija i Kina podržale zakonit poredak u toj zemlji, ali da je podrška Moskve i Pekinga, kao i više puta dosada, imala različit diplomatski intenzitet. Dok je Rusija u Ujedinjenim nacijama 26. januara jasno stavila do znanja svetskoj javnosti da se radi o američkom pokušaju promene režima, kineski predstavnik Ma Džaosu pozvao je sve strane da ostanu racionalne i smirene, kao i da, kako je rekao, relevantne strane treba da poštuju izbor naroda Venecuele.

HRONOLOGIJA DIPLOMATSKIH POTEZA

Reklo bi se da Kina, uprkos protivljenju uvođenju jednostranih sankcija i zbacivanju Nikolasa Madura s vlasti, u Venecueli pre svega želi da održi zadovoljavajući nivo uticaja, kako bi zaštitila vlastita i pri tome pozamašna ulaganja, vredna desetine milijardi dolara. Istini za volju, predsednik Nikolas Maduro nije se proslavio na polju održanja stabilnosti, pa i u toj činjenici donekle treba tražiti korene nešto mekšeg kineskog diplomatskog nastupa u pogledu krize u Karakasu.

O takvom, dakle opreznijem kineskom stavu, jasno svedoči hronologija kineskih diplomatskih aktivnosti na planu određenja prema krizi u Venecueli.

Portparolka kineskog Ministarstva spoljnih poslova Hua Čuenjing 23. januara je saopštila da bi sve relevantne strane trebalo da traže političko rešenje u Venecueli kroz miran dijalog u okviru ustava te zemlje.

„Kina uvek podržava princip neuplitanja u unutrašnje stvari drugih zemalja i protivi se stranom uplitanju u poslove Venecuele“, rekla je Hua Čuenjing.

Drugi glasnogovornik kineskog Ministarstva spoljnih poslova Geng Šuang oglasio se 28. januara, izjavljujući da Kina podržava napore venecuelanske vlade da održi nacionalni suverenitet, nezavisnost i stabilnost. Geng je tom prilikom ponovio poziv svim zemljama da se suprotstave svakoj spoljnoj intervenciji kada su unutrašnje stvari Venecuele u pitanju i svim pokušajima bilo koje države da se umeša u unutrašnje poslove drugih zemalja. Jasno je, premda to nije sasvim direktno rečeno, da je Geng mislio na SAD i sankcije državnoj naftnoj kompaniji Venecuele.

Samoproglašeni predsednik Venecuele odmah je reagovao i 2. februara pružio maslinovu grančicu Pekingu, doslovno se tako izrazivši u intervjuu koji je dao listu „Saut Čajna morning post“ iz Hongkonga. Izjavio je tom prilikom da je Kina ključni svetski igrač i da s njom želi produktivne i obostrano korisne odnose, te da je spreman da povede dijalog s kineskim zvaničnicima što je pre moguće. Gvaido je tom prilikom dodao da će Kina i dalje igrati značajnu ulogu u ekonomskom razvoju Venecuele, napominjući da će dogovori Pekinga s Madurovom vladom ostati na snazi.
„Podrška Kine biće veoma važna u jačanju ekonomije i budućeg razvoja naše zemlje“, dodao je Gvaido.

ŠTA TO KINA IMA U VENECUELI

Dve zemlje diplomatske odnose uspostavile su 1974. godine, ali do 1999. nije bilo zamašnije saradnje. Štaviše, za to vreme samo je predsednik Luis Herera jednom posetio Peking, a spoljnotrgovinska razmena pre 1999. godine nije prelazila 500 miliona dolara. Sve se promenilo dolaskom Uga Čaveza na vlast. Deset godina kasnije, tačnije 2009, razmena dve zemlje dostigla je 7,5 milijardi, a 2012. čak dvadeset milijardi dolara. Isporuke nafte olakšavale su Karakasu vraćanje kineskih kredita.
U vreme Uga Čaveza Venecuela je vrlo brzo postala najvažniji kineski partner u Južnoj Americi. Između 2007. i 2012. godine samo je Kineska razvojna banka (China Development Bank) Karakasu odobrila neverovatnih 42,5 milijardi dolara zajmova. Prema članku Meta Ferčena, objavljenom u časopisu „Diplomat“, ovi kreditni aranžmani predstavljali su oko šezdeset odsto svih plasmana Kineske razvojne banke u području Latinske Amerike i Kariba.

Čavezova smrt i pad cena nafte na svetskom tržištu doneli su probleme u odnose dve zemlje. Venecuela je morala da izvozi sve više nafte kako bi otplaćivala kineske kredite. Peking je, prema nekim izvorima, 2014. godine čak promenio neke uslove za kredite vredne oko pedeset milijardi dolara, kako bi olakšao poziciju Venecuele.

Kina je tada, prema časopisu „Diplomat“, uklonila klauzulu po kojoj je Venecuela dnevno morala da isporučuje 330 hiljada barela nafte. Peking je omogućio Karakasu plaćanja u domaćoj valuti i promenio je rokove za jednu od tri tranše kredita.

NAFTA JE VEĆ PLAĆENA

Kako je Madurova pozicija postajala sve složenija, on je s Pekingom, najpre 2014, a potom i 2015. godine potpisao nove ugovore koji su obuhvatali zajmove u novcu u zamenu za naftu. Prvi sporazum bio je vredan četiri, a drugi pet milijardi dolara.

Iako su novi krediti bili odobreni uz oštrije uslove, oni su predstavljali znatnu pomoć zemlji čiji značajan deo budžeta pokriva izvoz nafte.

U isto vreme, ekonomski eksperti u Kini počeli su da upozoravaju vladu da bi trebalo da se zaštiti od loših kreditnih aranžmana. Činjenica da je venecuelanska nafta, u stvari, plaćena ranije, Peking danas primorava da zauzme, ovde već pomenuti, mekši stav prema krizi u Venecueli.

Saradnja dve zemlje, iako najaktivnija na polju kreditnih aranžmana i izvoza energenata iz Venecuele, nije ograničena samo na ovu privrednu granu i to Pekingu dodatno vezuje ruke u današnjoj krizi.

Kina je 2009. godine potpisala ugovor o partnerstvu s državnom železničkom kompanijom u Venecueli, s namerom da u njoj ima četrdeset odsto udela. Venecuela je modernizaciju železnica najavila kao ulaganje u povezivanje seoskih sredina i regiona u kojima se eksploatiše nafta.

Iste godine najavljena su i zajednička ulaganja dve zemlje u oblasti proizvodnje nafte. Ugo Čavez je tada izjavio da će njegova zemlja biti preplavljena novim tehnologijama, da će Kina izgraditi nova postrojenja i naftne platforme, železnice i kuće za stanovanje. U godini u kojoj je Čavez umro, dakle 2013, Kina je odobrila zajam Venecueli od 50 milijardi dolara za finansiranje više od dvesta projekata stanovanja.

PROCENA ZAPADA

Peking je postao globalni igrač kog ne može da prenebregne ni samozvani predsednik Venecuele Huan Gvaido. Njegova ruka pružena Kini jedan je od glavnih dokaza da je svet nepovratno multipolarizovan i da Gvaido s tim i te kako računa.

S druge strane, Zapad predvođen SAD ima vlastito viđenje Venecuele duboko zaglibljene u kineske kredite.
Kina je sprovođenjem politike otvaranja i imajući na raspolaganju ogromna finansijska sredstva vremenom došla do pozicije traženog partnera u Latinskoj Americi. S Venecuelom su uspostavljeni najdublji bilateralni odnosi zasnovani na zajedničkim ekonomskim interesima.

Ipak, Zapad smatra da je Kina od početka milenijuma u stvari samo održavala Uga Čaveza i kasnije Nikolasa Madura kupovinom venecuelanske nafte. Kineska ulaganja predstavljaju se kao sve rizičnija, uz ekspertske tvrdnje da Nikolas Maduro nije u stanju da vraća dugove Kini.

Činjenicu da je kineska politika otvaranja zasnovana pre svega na obostrano korisnim privrednim aranžmanima, a ne podrške bilo kom režimu, Zapad vidi kao svoju priliku. Zbog toga se saopštava da bi nastavak takve politike, imajući u vidu okolnosti koje vladaju u svetu, Kinu izložio lošim kreditnim ulaganjima.

OD ČEGA STRAHUJE ZAPAD?

Kada je 17. jula, koji je u svetskoj istoriji znamenit datum, Donald Tramp Nikolasa Madura označio kao „lošeg momka“, mnogi su njegovu sudbinu videli u svetlu sudbina koje su zadesile Ota Pereza u Gvatemali ili Olanta Humalua u Peruu ili Luisa Injacija Lula de Silve u Brazilu.

Sudbina Nikolasa Madura pođednako će zavisiti od sposobnosti da preuzme punu kontrolu nad podeljenom zemljom i argumenata kojima će Peking ubediti da će potom uspešno vratiti dugove i omogućiti nove horizonte zajedničkih ulaganja i investicija uopšte. Do tada će Peking u Latinskoj Americi nastupati isključivo načelno, u okvirima međunarodnog prava, zahtevajući mirna i pravedna rešenja. U stvari, sve vreme će u postojećim uslovima tražiti ravnotežu koja će mu omogućiti naplatu potraživanja i opstanak investicija u Venecueli.

A Zapad u Venecueli i regionu Latinske Amerike zaista plaši mogućnost da Venecuela sa susednim zemljama sutra počne na efikasniji način da koristi kinesku finansijsku podršku.

„Kina ne može pokrenuti održivost, ali ako Latinska Amerika objedini svoje delovanje, Kinezi bi mogli da pruže određena sredstva“, kaže Kevin Galaher, profesor na Bostonskom univerzitetu koji proučava region Latinske Amerike.

Latinska Amerika bogata je prirodnim resursima, ali se oni izvoze kao sirovine, a ne kao prerađeni proizvodi. Krediti od kineskih banaka usmeravaju se ka eksploataciji nafte, rudnicima i ulaganjima u infrastrukturu.

Prema Galageru, vlade zemalja Latinske Amerike uglavnom koriste kineske kredite za izgradnju infrastrukture koja povezuje rudnike i naftna polja s rafinerijama i lukama, što je daleko od stvarne ekonomske integracije ili održivog razvoja.

U Galagerovoj novoj knjizi „Kineski trougao“ on kaže da je situacija u mnogim zemljama Latinske Amerike dovela do spoljnotrgovinske neravnoteže u kojoj se zemlje oslanjaju na izvoz prirodnih resursa. Dobit od tog izvoza se reinvestira u ekstraktivni sektor, a ne u održivi ekonomski i društveni razvoj.

Ako se to promeni, jedini dobitnik te promene, osim zemalja Latinske Amerike, biće, pogađate, Kina.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *