HDZ i SDP – ljubav u kojoj jedan gubi

HDZ i SDP – ljubav u kojoj jedan gubi

21 jula 2013

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

U samo par dana HDZ i SDP, politički arhineprijatelji, približili su se jedni drugima u trijumfalnome trokoraku. Golfska koalicija u Dubrovniku nije, kako se smatra, prva koja je u jednom političkom tijelu spojila lice i naličje hrvatske političke stvarnosti: eksperiment je već ranije patentiran i u Osječko-baranjskoj županiji. U nastavku premijer i šef SDP-a Zoran Milanović objavljuje poziv bivšim HDZ-ovim premijerima na radni sastanak u Banskim dvorima, da se na jednoj hrpi konačno nađu manje-više svi režiseri naše propasti.

Otopljenje hladnoratovskih odnosa krešendo doseže najavom prvog čovjeka HDZ-a Tomislava Karamarka kako će njegovi saborski ljudi poduprijeti SDP-ov prijedlog ustavnih promjena kojima se namjerava ukinuti zastara za politički motivirana ubojstva i opravdati Lex Perković. Dok sve veći broj građana puše pod teretom gospodarske krize, hrvatski politički duopolisti sve češće pušu u isti rog: naveliko cvjeta miroljubiva aktivna koegzistencija. Hrvatski bog Janus, kumir dvoličnosti, polako, ali postojano odmjenjuje tradicionalnog starog ratnika Marsa.

Takva je situacija naivnijima krajnje nelogična: u trenutku kad se državom šire koncentrično nezadovoljstvo, dešperacija i zloguke egzistencijalne prognoze, ljuti politički konkurenti trebali bi se međusobno tući kritikama i rješenjima nezavidnog stanja, umjesto da na opće zgražanje sklapaju pragmatične saveze i jedni drugima vidaju rane. Što se zbiva ispod površine, tko je skriveni kralj ujedinitelj?

Da to nisu najave HNS-a i IDS-a, navodno potpomognutih i tajnom diplomacijom predsjednika Josipovića, o formiranju trećeg političkog bloka koji bi trebao zajednički nastupiti dogodine na ponovljenim euroizborima, a potom i na parlamentarnim? Kao pridruženi članovi novoga saveza bez SDP-a spominju se i neke manje stranke, kao i jezgre političkih pokreta okupljenih oko Milana Bandića i Nikice Gabrića.

Obit će im se o glavu

HDZ je umjesto odgovora na te procese brže-bolje pohitao uglaviti koalicijski sporazum s HSS-om, Ružine pravaše već otprije ima na zajedničkoj osovini. Nasuprot njima, SDP na sceni ostaje sve usamljeniji, a njegov koalicijski potencijal sve mizerniji, što i nije baš vedra ljetna pjesmica u kontekstu činjenice da im logikom nevesele stvarnosti u doglednoj budućnosti slijedi daljnji pad popularnosti i da ne mogu ni u snu sanjati o nekakvim samostalnim pobjedama. Bez obzira na tu prilično depresivnu samoću, manifestno združivanje i poistovjećivanje s HDZ-om ni na jednoj ravni im nije trebalo, jer će od tih igrokaza Karamarkovi puleni imati kudikamo više koristi, a SDP samo dugoročnu štetu.

Solidarnost s njima im se uvijek u povijesti uglavnom obijala o glavu. I najveće hrvatske nevolje mahom izviru iz situacija kad su umjesto odmaka od HDZ-a oni njegovali kontinuitet. To se pogotovo odnosi na najavljeno paradno zajedništvo u promjenama Ustava, šaradi sa skrivenom potkom prikrivanja svih aktera ovdašnjega političkog nasilja: kako onoga u komunističko doba, tako i onoga što su ga zadnjih desetljeća činili tzv. veliki Hrvati. Winston Churchill je svojedobno rekao: ako ne želiš riješiti neki problem, onda osnuj komisiju. Moderna hrvatska parafraza te političke mudrosti glasi: ako ne želiš riješiti neki zločin, ukini zastaru za isti i zapiši je u Ustav.

Prije tri godine SDP je sudjelovao u HDZ-ovu ustavnom igrokazu s ukidanjem zastare za pretvorbene i privatizacijske zločine, gonjen vlastitom grižnjom savjesti zbog neispunjenoga Račanova predizbornoga obećanja o reviziji pretvorbe iz 2000. godine. Temeljem tih spektakularnih ustavnih promjena koje su HDZ i SDP zajedno iznijeli do današnjega dana nije revidiran ni jedan jedini privatizacijski proces, nije utamničen niti jedan ogrezli novobogataš i pretvorbeni vitez, niti je ijedan od stotina tisuća gubitnika hrvatske tranzicijske priče dobio i najmanju zadovoljštinu.

Često se potura da je rezultat ovoga ustavnoga pothvata proces protiv Ive Sanadera, ali teza ni na jednoj ravni ne drži vodu: većini opačina bivšega premijera ni izbliza nije prijetila zastara jer pripadaju novijemu dobu, a njegova osuda temeljem ugovaranja visokih kamata u Austriji dok su Hrvati ratovali em još nije pravomoćna, em je karikaturalno smiješna kao jedino hrvatsko ratno profiterstvo. Na istovjetnu izvedbenu jalovost očito iznova računaju i SDP i HDZ i kad su posrijedi istrage hrvatskih političkih smaknuća.

Ustav kao otirač

Jer, baš je taj nesretni hrvatski Ustav, vrag mu dušu sisao, do današnjega dana jedinim razlogom što još nisu sankcionirane ubojice Stjepana Đurekovića, obitelji Ševo ili Brune Bušića, jednako kao ni državotvorni novoudbaši koji su s crnom zemljicom u doba rađanja naše demokracije nekažnjeno sastavili Antu Paradžika, Milana Krivokuću, Blaža Kraljevića, Josipa Reihl-Kira ili Milana Levara. SDP-ovo savezništvo s HDZ-om u ovim kamuflažnim operacijama sad već poprima ritualne obrise. Tretiranje Ustava kao otirača za nečistu savjest još je tragičnije kad blatne tabane o njega briše jedan pravnik.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *