Хегеловски комплекс

Hegelovski kompleks

17 januara 2020

Piše: Filip Rodić

OD jednog kolumniste očekuje se da iznese svoj stav o određenoj temi, ali se i zahteva da taj stav bude potkrepljen nekim činjenicama. Čitalačka analiza tih činjenica dovodi do toga da se izneseni stav prihvati ili odbaci. Ali šta da radimo kada autor umisli da je Hegel, pa se na činjenice i ne osvrće?

POZNATA je anegdota kada je 1807. godine, nakon predstavljanja „Fenomenologije duha“, Hegelu upućeno pitanje u vezi sa kontradikcijom njegovog poimanja i tumačenja sveta i činjenica, pa je veliki filozof lakonski odgovorio „utoliko gore po činjenice“. Sličan odnos prema činjenicama, pokazuje se, ima i čovek koji se smatra velikim misliocem, iako ga svetlosne godine dele od Hegela. „Pa ipak, i tu ima bizarnih noviteta i uvrnutih dosetki, a najdalje je otišao uvodničar ‘Večernjih novosti’ – a ne treba zaboraviti da se radi o listu u većinskom državnom vlasništvu, čiji je glavni urednik još iz ratnih vremena zloglasni Milorad Vučelić – koji je Apel 88 prozvao „hitlerističkim“ jer, zamislite, „nije slučajno“ da potpisnika ima baš toliko, a ne 87 ili 89, pošto su dve osmice šifra evropskih neonacista koja glasi ‘Hajl Hitler'“, piše u kolumni za Radio Slobodna Evropa Teofil Pančić.

ZANIMLJIVO je otkriće za mene da neko ko se, pored pisanja, bavi i čitanjem, jer kolega Pančić je i cenjeni književni kritičar, po kom osnovu je čak predsednik žirija za Ninovu nagradu, ili ne ume da čita, ili ne ume da piše, ili svoje tekstove piše na brzinu, da ne kažemo između dve pljeskavice. Da ume da čita, verovatno bi primetio da u celoj kolumni koju pretenduje da citira nema ni odvojeno, niti zajedno reči „nije“ i „slučajnost“. Istina je da ja u citiranoj kolumni impliciram da bi sklonost ka hitlerizmu kod potpisnika Apela 88 mogla biti latentna i podsvesna i ističem da je „teško reći“ da li je tako, ali da na to ukazuje suština onoga što oni brane. Stvar je percepcije da li je „bizarno“ i „uvrnuto“, na primer, jednog od potpisnika Stjepana Mesića, čoveka koji je uspostavljanje NDH smatrao „hrvatskom pobedom“ (30. maj 1992), smatrati „hitleristom“. Za mene on to jeste, za Pančića je on jedan od ljudi mahom „antinacionalističke orijentacije“.

JOŠ zanimljivija je potreba Pančića da podseti da su „Novosti“ list u „većinskom državnom vlasništvu“, iako one to nisu i iako je o njihovoj privatizaciji njegov Radio Slobodna Evropa pisao još 29. avgusta. Kad smo kod toga, zna li Pančić u čijem je vlasništvu „medij“, odnosno propagandni servis koji objavljuje ovaj njegov tekst? Da li je stigao da se raspita, ili ga ta činjenica ne interesuje pošto je u kontradikcijom sa njegovom „fenomenologijom duha“? Činjenica koja u Pančićevom svetonazoru strada je da je ovaj servis u potpunom vlasništvu vlasti Sjedinjenih Država te da ga je do 1972. finansirala CIA, a sada preko Agencije za globalne medije koja se finansira i kojom se upravlja na osnovu Zakona o nacionalnoj odbrani iz 2017. Bizarno je i uvrnuto, što bi neki rekli, da čovek koji piše za medij koji je svojevremeno masovno angažovao naciste izbegle iz Istočne Evrope posle Drugog svetskog rata – o čemu vrlo detaljno piše univerzitetski profesor Kristofer Simpson u knjizi „Povratni udar: Prvi puni prikaz američkog regrutovanja nacista i njegov razorni efekat na Hladni rat, našu domaću i spoljnu politiku“ – bilo kog urednika bilo kog domaćeg medija naziva „zlokobnim“.

HEGELOVSKI prezir prema činjenicama Pančić pokazuje i u ostatku svoje „analize“ pod nazivom „Srbija i crnogorska kriza, između dva apela“. Dok je za Pančića onaj istorijski i logički falsifikat kojim se Srbija optužuje za sva nepočinstva okupio „mahom dobro poznata imena intelektulaca, ali i bivših političara iz Srbije i drugih zemalja regiona, mahom antinacionalističke orijentacije“ poput pomenutog antifašiste Mesića, drugi apel, koji je potpisalo više od 9.000 ljudi je predstavljen kao „istorijski kompromitovana izjava lojalnosti“ i u „svemu ključnom sledi toliko već puta viđen okvir u kojem se etnički Srbi tretiraju kao nekakva iznaddržavna celina, organski entitet koji živi i diše kao jedan, a kojem je Republika Srbija zemlja matica kojoj žele da se prisajdine kada okolnosti to dozvole“ i tako dalje… Sve u svemu, velikosrpski hegemonizam koji bez greške vodi u genocid. Iako Pančić, začudo, nije bio ključni 89. potpisnik (koliko znamo), zdušno brani apel kojim se međunarodna zajednica ponovo poziva da interveniše i, ako se diplomatijom ne zaustavi agresija iz Beograda, eventualno iznova bombarduje zle Srbe.

PO mišljenju Pančića, dakle, Srbi u Crnoj Gori sada su u „umišljenoj opasnosti“, baš kao i što je svojevremeno pisao za Republiku Srpsku (po njemu tvorevinu „nastalu putem zla i zarad zla“ čiji se smisao iscrpljuje „u večnom održavanju plamena zla i mržnje“). Odbranu pavelićevskog pokušaja otimanja crkve putem falsifikata i lažnih optužbi nazivati „hitlerizmom“ je, eto, „bizarni novitet“ i „uvrnuta dosetka“.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *