Hitna pomoć za maturante

Hitna pomoć za maturante

25 oktobra 2014

Ivica_IvanisevicPiše: Ivica Ivanišević

Kad bolje promislimo, život prosječnoga Hrvata srednjih godina samo je zbroj teških gospodarskih kriza. Ova friška, koja nam pušta dušu evo već punih šest sezona – s lijepim izgledima da potraje barem još toliko – nije, naime, bogzna kakva iznimka. Tko je navršio pedesetu, do sada je izbrojao cijelu nisku što plitkih što dubokih ekonomskih posrtanja koja su mu tanjila novčanik, a bogami i živce.

Zabrana Milke Planinc

Čak su i naše najljepše godine, kada smo se s kolosijeka dječaštva prestrojavali u svijet odraslih, bile obilježene jednom od takvih dižgracja. Politički bonton onoga doba nije nam, doduše, dopuštao da nevolju kroz koju smo prolazili imenujemo tako teškom, deprimirajućom riječi kao što je “kriza” – umjesto nje rabili smo ljupki pojam “stabilizacija” – ali to ništa bitno ne mijenja na stvari.

Nikada mi neće biti jasno kako je država koja je njegovala nježne odnose s manje-više svim afričkim diktatorima, tih godina uspjela ostati bez kave, čokolade i banana, no dogodilo se upravo to, pa smo bili prisiljeni tješiti se divkom, šećernim tablama i rogačem. Osim našega jelovnika, tadašnja je politika bolnih rezova očepila i mnoge druge sfere javnoga života.

Dok smo odbrojavali do polaska na maturalno putovanje, Milka Planinc obradovala nas je uredbom o zabrani ekskurzija u inozemstvo. Razlog? Zašto bismo ostavljali masne pare u Italiji, Grčkoj ili Čehoslovačkoj kada ih lijepo možemo doznačiti na račune domaćih hotelijera, objasnili su u Saveznom izvršnom vijeću.

Ne moram vam ni spominjati koliko nas je ta odluka ojadila. Mršavu utjehu mogli smo pronaći tek u činjenici što su nas odlučili otpraviti na putovanje u Istru, odakle se brzo i lako moglo šmugnuti na nekoliko sati u Trst i uživati u kapitalizmu kao takvom.

Današnjim maturantima to zacijelo zvuči nevjerojatno. Jer, pred njima se prostire cijeli ocean mogućnosti. Toliko dubok da mene pomalo i plaši. Naime, surfajući nekidan internetom pogled mi je zapeo na ponudu jedne agencije koja našim potomcima jamči, naravno nezaboravne, trenutke na Pirinejskom poluotoku.

Prva pomoć, animator i DJ

“Španjolska kao turistički biser Mediterana pruža sve što vam treba za Vaše maturalno putovanje – visoke temperature tijekom cijele godine, idealan spoj kulture i zabave”, stoji u prigodnome slovu. Zanimljivo, premda se radi o zemlji koja ima na desetke velih i malih mista prebogate povijesti, turoperator je posebno izdvojio ni po čemu zanimljivo i važno ljetovalište bogom dano za namakanje kostobolnih Nijemaca u jeseni života odnosno partijanje njihovih unuka: “Provjerite našu destinaciju u mjestu Lloret de Mar koja garantira savršeno organizirano maturalno putovanje u pratnji dodatnog osoblja (ekipa prve pomoći, security-osiguranje, DJ-i, animatori, kamermani, fotografi…)”

Zašto bismo, pobogu, slali svoju djecu tamo gdje se razboritim drži stalno imati na raspolaganju ekipu prve pomoći? Idu li to naši sinovi i kćeri u mirovnu misiju u Afganistan ili na maturalac? Potom, koji će im vrag plećati štemeri sa zaštitarskim licencama? Otkad se to sudjelovanje u pičvajzu – uz logističku i svaku drugu potporu obrijanih kostolomaca – vodi pod egidom “izvanpansionska ponuda”?

Potpuna groteska

Nadalje, ako momcima i curama u najboljim godinama trebaju profesionalni animatori da bi se opustili i razonodili, ima li ih uopće smisla slati na tako daleki put ili ih je uputnije otpraviti na promatranje u kakvu specijalističku ustanovu?

Mogli bismo tako pitanja nizati do u beskraj, no zapravo je samo jedno ključno: koji je smisao maturalnog putovanja ako klinci sedam dana ulupaju na veselice u zabavištima i po klubovima kakvih doma imaju na bacanje, uz rijetko i savršeno usputno razgledavanje poneke kulturne znamenitosti?

Dopuštajući – štoviše, i ohrabrujući – takvu praksu, naše srednje škole kraj jednog nastavnog ciklusa pretvaraju u punokrvnu grotesku. Koja, osim što ne proizvodi nikakve, barem ne poželjne, ni pedagoške ni obrazovne učinke, stvara upravo razorne frustracije kod lijepog dijela djece i njihovih roditelja.

Jer, svo to isprazno lumpanje po plastičnim ljetovalištima bez autentična identiteta treba i papreno platiti, pa većina obitelji može birati tek između dvije opcije: nevoljkog ulaska u “investiciju” zbog koje će mjesecima jesti ritko na plitko ili odustajanja od ekskurzije, čime će dati nezanemarivi obol socijalnoj smrti svoje djece.
I kako se, poslije svega, s nostalgijom ne prisjetiti naše šparne i mudre šjore Milke?!

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *