Hladan tuš u Briselu

Tweet

Piše: Denis Romac

Nije teško razumjeti hrvatskog člana Europske komisije Nevena Mimicu kada poručuje da mu je velika čast što ga je Jean-Claude Juncker u budućoj Europskoj komisiji nominirao za povjerenika za međunarodnu suradnju i razvoj, kao što su i shvatljiva uvjeravanja iz Banskih dvora da je Mimica dobio vrhunski resor, u kojem će upravljati s velikim brojem ljudi i velikim novcem, obzirom da je upravo EU najveći donator na svijetu.

To je politički oportuno. Oni koji su se još prije nekoliko dana nadali da bi Mimica mogao dobiti resor regionalne politike i tako kontrolirati trećinu europskog proračuna – a europski proračun iznosi preko 135 milijardi eura – sada nekako moraju prikriti razočaranje i zadovoljiti se pomalo egzotičnim humanitarnim resorom i, dakako, višestruko manjim budžetom. Važan resor regionalne politike, pomalo iznenađujuće, na kraju je pripao Rumunjki Corini Cretu, no Hrvatska za Mimicu u Bruxellesu nije uspjela izboriti ni resore ribarstva ili prometa, od kojih je također mogla imati koristi, iako je i to, obzirom na način funkcioniranja Europske komisije i sposobnost naše nomenklature, krajnje upitno.

Hrvatska se, dakle, u raspodjeli europskog kolača morala zadovoljiti s krajnje skromnim komadom, premda naša politička elita to ne želi priznati, no i za takvo priznanje valja imati samosvijesti, što njima nedostaje. Resor međunarodne suradnje ima malu političku težinu, no odgovornost za takav rasplet svakako ne treba tražiti u samom Mimici i njegovim komesarskim sposobnostima. Problem je dublji i u njemu se zrcali naš status u EU, jer razloge takvog mizernog ishoda ponajprije valja tražiti u skromnoj specifičnoj težini naše zemlje u Bruxellesu, kratkoći njezinog punopravnog članstva u EU i njezinom općem nesnalaženju u EU.

No to kako je u ovoj priči prošla Hrvatska ipak se ne može uspoređivati s blamažom koju je kod Junckera doživjela susjedna Slovenija. Iako je kompletna slovenska politička elita – što je nevjerojatno samo po sebi – ustala protiv odlaska premijerke Alenke Bratušek u Bruxelles, Juncker se oglušio na želje Ljubljane i imenovao upravo Bratušek na visoku dužnost potpredsjednice Europske komisije za energetiku, koja će biti zadužena za strateški važnu energetsku uniju. Pritom nije ignorirao samo ogorčeno zatvorsko pismo svog stranačkog druga, Janeza Janše, koji mu je poručio da je Bratušek najgora predsjednica vlade u povijesti Slovenije, nego čak i uvjeravanja budućeg premijera Mira Cerara, koji ga je dvaput uvjeravao da umjesto Bratušek izabere nekog od dvoje kandidata iz koalicijskih stranaka, ali bez uspjeha.

Logično je što Cerar u Europskoj komisiji želi čovjeka iz koalicijskih redova. Iako je Europska komisija izvršno tijelo EU, ona je i međuvladino tijelo, budući da u njoj sjede povjerenici što su ih delegirale vlade članica. No Cerarova vlada – jedina u EU – bit će u apsurdnoj situaciji da će je u Bruxellesu predstavljati političarka iz minorne opozicijske stranke u koju Cerar nema povjerenja. I koja je – ignorirajući sve političke standarde – samu sebe kandidirala za taj položaj, zbog čega je pod istragom protukorupcijske komisije. Juncker, međutim, prkosi i svejedno bira Bratušek, unatoč njezinoj spornoj kandidaturi i upitnim kvalifikacijama, što predstavlja veliku pljusku Sloveniji i njezinoj političkoj eliti.

Slovenski i hrvatski primjeri, međutim, ne pokazuju samo da u EU postoje velike i male članice, ravnopravne i one malo ravnopravnije, nego i koliko se, na žalost, naš ugled u Bruxellesu srozao i koliko malo značimo na europskom parketu.

(Novi list – Rijeka)

Tweet