Хладноратовске игре без граница

Hladnoratovske igre bez granica

24 maja 2017

Piše: Bojan Bilbija

Da li će, i kada, Moskva i Vašington obnoviti Memorandum o bezbednosti letova nad Sirijom, pitanje je koje se postavilo početkom maja. Dejstvo sporazuma iz oktobra 2016. prekinuto je prošlog meseca, nakon odluke američkog predsednika Donalda Trampa da raketira vojne položaje sirijske vojske projektilima „tomahavk“. Zbog toga je Rusija istupila iz sporazuma o bezbednosti letova, što praktično znači da svaki američki vazduhoplov ili raketa mogu biti objekat dejstva ruskog PVO. Ako je Tramp želeo da na početku svog mandata pokaže mišiće u Siriji, možda je u tome i uspeo – po cenu izlaganja svojih trupa neprihvatljivom riziku. Kada političari uprskaju, na scenu stupaju vojnici: načelnik Generalštaba RF Valerij Gerasimov i šef Združenog generalštaba SAD Džozef Denford dogovorili su se o reaktiviranju zamrznutog memoranduma, kao i o stvaranju zona bezbednosti u Siriji. Sada je ovo pitanje ponovo vraćeno političarima, tačnije prebačeno u sferu diplomatije, ali ostaje da se vidi kada će dejstvo dokumenta biti obnovljeno.

PROVERA SNAGA „NA TERENU“

Situacija je, ipak, već narednih dana počela da se razvija kako ne bi trebalo. Najpre je 9. maja, na Dan pobede, ruski lovac Su-27, naoružan sa šest raketa vazduh-vazduh, presreo u Crnom moru američki protivbrodski i protivpodmornički špijunski avion P-8 „Posejdon“ i ostao uz njega sve dok se nije udaljio od krimske obale Rusije. Zatim je, 12. maja, novi savetnik za nacionalnu bezbednost predsednika Trampa, general Herbert Mekmaster izjavio da će Amerika „nastaviti da se suprotstavlja rušilačkom ponašanju Rusije“. Njegovo nezadovoljstvo je razumljivo: istog dana dogodio se još jedan incident u kome su učestvovali Su-27 i P-8. I to, opet na istom mestu, 160 kilometara od obale Krima. Kako navode američki mediji, ruski lovac proleteo je na razdaljini od 20 stopa (šest metara) od američkog izviđača.

Ni to nije sve. Dan pre ovog bliskog susreta, ruski bombarder Su-24 približio se zoni vazdušne odbrane Južne Koreje, prinudivši Seul da u vazduh podigne dva lovca F-16. Incident se dogodio na udaljenosti od 112 kilometara od udarne pomorske grupacije SAD, na čelu sa nosačem aviona „Karl Vinson“, koju je Tramp poslao radi zastrašivanja Severne Koreje. Cilj usamljenog ruskog „suhoja“ nije bio napad na Amerikance, pogotovo ne na Južnu Koreju, već bi se pre reklo da je poleteo da izvidi situaciju u ovom regionu prepunom tenzija, ali i da proveri reakciju snaga na terenu.

Slanjem jednog sporog bombardera-jurišnika, ruski vojni vrh je preneo poruku Kremlja da nema nameru da dodatno pogoršava situaciju, ali da pažljivo prati sve. Da je Moskva želela da izvede ozbiljniju misiju kraj Korejskog poluostrva, tada bi se u nebo vinule brze mašine Mig-31 ili Su-35. I to, ne jedan avion već cela eskadrila. Poređenja radi, najveća brzina koju, pod određenim uslovima, može da postigne F-16 iznosi oko 2.100 kilometara na čas, što je znatno manje od 2.500 koliko razvijaju S-35 i Mig-31. Osim toga, ovaj tip „miga“ može na forsažu da izvuče i svih 3.000 km/č, ali i da se vine više od 20 kilometara u visinu, na šta je sposoban i Su-35. S druge strane, praktični plafon leta za F-16 je samo 15 kilometara. Zato je ovaj susret ruskog „suhoja“ i južnokorejskih „borbenih sokola“ pre bio deo uobičajenog folklora, nego ozbiljan incident.

JEZIK KOJI PILOTI RAZUMEJU

Prethodni zaključak se ne bi mogao reći za sve češće izlete američkih P-8 „Posejdona“ ka obalama Krima i ruskim položajima na Baltiku. Ovo su velike i moderne izviđačko-borbene mašine, opremljene torpedima, pomorskim minama, protivbrodskim krstarećim raketama i avio-bombama, sa osnovnim zadatkom otkrivanja i uništavanja neprijateljskih podmornica i brodova. Ovi avioni prenose precizne koordinate protivničkih ciljeva za navođenje drugih oružanih sistema. Ovaj avion je izuzetno opasan kraj obala Krima, jer vidi i skenira sve, nišani sve i ima ogromnu autonomiju kretanja od preko 8.000 kilometara, što znači da može satima da krstari bez pauze. Sa ruske tačke gledišta, kada se P-8 pojavi u dometu, treba ga presretati. U tu svrhu, ponekad je dobro proleteti na šest metara od njega, jer je to jezik koji protivnički piloti najbolje razumeju. U ovom slučaju, 12. maja, kako su objasnili američki novinari, preleti ruskog „suhoja“ trajali su čitav sat.

Zato je Mekmaster i bio nezadovoljan i zato je Pentagon objavio da će povećati broj letova i pojačati pomorsko prisustvo u Crnom moru. Ma kako naleti ruskih „suhoja“ bili neprijatni, za supersilu kakva je Amerika pitanje je časti da uzvrati istom merom. Tako se stvara začarani krug suparništva, koje može da preraste u otvoreno neprijateljstvo. Posebno je zanimljiv tajming ovih incidenata u Crnom moru. Prvi, 9. maja, dogodio se dva dana posle telefonskog razgovora šefova ruskog i američkog generalštaba, gde su se sagovornici usaglasili oko režima bezbednosti u Siriji. Drugi incident, 12. maja, takođe se desio dva dana posle susreta ruskog šefa diplomatije sa Trampom u Ovalnom kabinetu Bele kuće. I tada su postignuti dobri rezultati, pre svega u vezi sa planiranim susretom Trampa i Vladimira Putina u julu u Hamburgu, na Samitu G20.

TU-95

Ali Amerikanci su događaj od 12. maja povezali i sa posetom američkog ministra odbrane Džejmsa Matisa Litvaniji, kuda je otputovao kako bi „odagnao zabrinutost baltičkih saveznika“. U tome i jeste najveći paradoks: „baltički saveznici“ bi upravo trebalo da budu zabrinuti činjenicom da prekookeanski gost dolazi da ih „umiruje“ i umesto njih rešava – ako uopšte postoje – probleme sa prvim susedom. Tim pre što Amerikanci, ako bi do nekog sukoba došlo na Baltiku, realno ne bi imali mnogo čime da pomognu svojim malim „saveznicima“. Zato „poruke umirenja“ sa 10.000 kilometara udaljenosti, mogu pre da liče na ohrabrenje onome koji gura ruku u kavez sa lavovima – da to nastavi i dalje da čini. Mnogo veće umirenje bila bi istinska deeskalacija i povlačenje inostranih armija sa ruskih granica, uključujući i međunarodne vode u blizini Krima, gde ratni brodovi i avioni SAD u principu nemaju šta da traže. Osim kavge.

General Mekmaster zbog toga je bio dodatno iziritiran. Dok njegov kolega Matis „umiruje saveznike“, Rusi u Crnom moru šalju potpuno suprotnu poruku: da ni sami Amerikanci ne mogu biti mirni. Mnoge je to podsetilo na februarske manevre američke armije u crnomorskom regionu i Rumuniji, kada je ruski lovac nadletao američki razarač „USS Porter“, isti onaj sa koga su dva meseca kasnije ispaljeni „tomahavci“ ka Siriji i vojnoj avio-bazi predsednika Bašara Asada. Ali 35 krstarećih raketa nije nikada doletelo do cilja, jer ih je „nešto“ prizemljilo. Američki novinari podsećaju i da je Moskva nedavno udvostručila u Siriji količinu raketa za PVO sistem S-400. To se dogodilo dan nakon susreta Lavrova i Trampa. Ova isporuka predstavlja signal i zabrinutim „baltičkim saveznicima“, jer je sad valjda jasno da u uslovima pojačane konfrontacije niko neće biti bezbedan. Kao što je jasno da Rusija neće ostaviti Siriju bez zaštite.

PORUKA JE JEDNOSTAVNA I PRETEĆA

Ne treba zaboraviti ni još jedan incident, od pre mesec dana. Nedugo posle američkog raketiranja Sirije, kraj obala Aljaske pojavili su se ruski strateški bombarderi starije generacije Tu-95, dva puta za 24 sata. Koliko su Amerikanci bili spremni za takav iznenadni događaj, svedoči i to što su se Rusi približili na svega 36 milja od obale Aljaske. Tada su ih američki lovci presreli, ali je to mnogo bliže kopnu od 160 kilometara, što je razdaljina na koju Rusi izleću kada je reč o ugrožavanju njihove obale. Uprkos tome što Amerikanci tu imaju snažne radare, ruski piloti su po svemu sudeći iznenadili, jer se na tom mestu dugo nisu pojavljivali. Kako procenjuju američki eksperti, Rusi su testirali spremnost vojnih kapaciteta SAD na tom području. Sada Vašington mora da pojačava bezbednosne mere na svim pravcima, jer se nikad ne zna odakle može opasnost da naiđe. Kada se jednom upetljaš u vojne igre bez granica, moraš biti spreman „na strašnom mestu postojati“.

Ovi događaji svedoče o narastanju hladnoratovske konfrontacije, gde se nijedan deo granice ne sme ostaviti bez zaštite. Dugo je ovo važilo samo za Ruse, jer njihove vazduhoplovne i pomorske snage nisu izvodile „rutinske“ letove u blizini američke teritorije, ali se sada situacija menja. Približavanje ruskih strateških bombardera tako blizu protivničkog kopna označava veliku pretnju – jer se u slučaju sukoba dramatično smanjuje razdaljina i vreme za reakciju u slučaju lansiranja raketa sa ovih aviona. Poruka Kremlja i Vladimira Putina je krajnje jasna i jednostavna: u današnjem svetu nema nedodirljivih, bezbednost je jedinstvena i nedeljiva, a svako ko je ugrožava stvara pretnju pre svega samom sebi.

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Kulak says:

    Tuku Ameri al tuku i NAŠI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *