Хоће ли Балкан бити препуштен Турској?

Hoće li Balkan biti prepušten Turskoj?

28 novembra 2018

Piše: Predrag Ćeranić

Vašington post objavio je, pozivajući se na „izvore bliske istrazi“, da je američka obavještajna agencija došla do zaključka da je ubistvo Džemala Kašogija, kolumniste tog lista, naredio saudijski princ Mohamed bin Salman. Bijela kuća odbila je da komentariše tvrdnje Vašington posta, a komentare nisu htjeli dati ni Stejt department ni CIA.

Mohamed bin Salman je prestolonasljednik, a na ovu poziciju je imenovan 2015. godine, nakon što je Saudijska Arabija proglasila Katar za finansijera terorizma. Nasljednik prestola po funkciji je zamjenik premijera, a premijer je u Saudijskoj Arabiji, apsolutnoj monarhiji, šef države, odnosno kralj Salman. Prestolonasljednik Mohamed ima 32 godine, a ranije je kao ministar odbrane nadgledao vojne operacije protiv Huta u susjednom Jemenu, gdje je tokom sukoba stradalo na hiljade civila. Mnogi u njemu vide figuru koja bi trebalo u narednim decenijama da vodi Kraljevinu, ali se nakon sve glasnijih optužbi za odgovornost u slučaju Kašogi spominje i mogućnost abdiciranja.



DUBLJA DIMENZIJA IGRE PRESTOLA

Ako je zvanični Vašington suzdržan, zvanična Ankara nimalo ne štedi saudijski dvor i već je uputila zahtjev da joj se izruči 18 saudijskih državljana koji se dovode u vezu sa ubistvom Kašogija, kojem se od 2. oktobra, kada je ušao u konzulat Saudijske Arabije u Istanbulu, gubio svaki trag. Turska, koja je u krizi oko Katara pokazala da je katarskom emiru spremna pružiti i vojnu pomoć, javno iznosi dokaze o umiješanosti Kuće Sauda u svirepo ubistvo.

Osim što se Saudijcima sveti zbog preambiciozne politike na Bliskom istoku koja je ugrozila i turske interese, „igra prestola“ u Rijadu, inicirana ubistvom Kašogija, ima i dublju dimenziju. Turska daje signale dugogodišnjim saveznicima na Zapadu da na saudijski presto treba da stupi neko drugi, kako bi operacije protiv Irana mogle da počnu.

Za SAD i Izrael Iran je zajednička smetnja. Koridor do Libana i kopnena veza sa Hamasom, što je Iran operacijama u Siriji uspio da obezbijedi, u Tel Avivu se doživljavaju kao velika prijetnja, a velikim korporacijama, čije interese štite SAD, Iran predstavlja smetnju u namjeri da uspostave kontrolu nad Persijskim zalivom i tjesnacom Hormuz.

U nadnacionalnim kompanijama, pored Irana, prepreku za realizaciju svojih planova – koji se svode na ovladavanje resursima, prvenstveno naftom – vide i u prisustvu Rusije u regionu. Stoga ih Asad strahovito iritira i bezuslovno se traži njegov odlazak sa vlasti, kako bi se Sirija mogla fragmentirati shodno željama naftnih kompanija. Zato su planovi diskreditacije Asada u vidu optužbi za genocid i ratne zločine u poodmakloj fazi.

Povećane ambicije Turske vide se i u sve većem taktiziranju u odnosima sa Moskvom. Turska nije uradila dogovoreno u vezi Idliba i kontrole demilitarizovane zone, ali je Moskva tradicionalno suzdržana u stavovima. Zahtjev Erdogana da Asad mora otići u Moskvi je doživljen kao diplomatski šamar, a obrazloženje da „vladar koji je ubio na hiljade svojih građana ne smije ostati na vlasti“ ocijenjeno je kao proameričko.

Trampove sankcije Iranu nagovještavaju namjeru fragmentiranja te zemlje, po svemu sudeći na sedam regija, pri čemu bi se koristila etnička karta, a govore i da je plan za Iran identičan onom koji se sprovodi na Bliskom istoku, i koji je ranije realizovan na Balkanu – stvoriti više država-protektorata.

ERDOGANOVE BALKANSKE PRETENZIJE

Nakon što mu je nagoviješteno da će SAD Turskoj uvesti sankcije zbog kupovine sistema S-400, Erdogan je preduzeo nekoliko koraka u smislu udaljavanja od Rusije a koje su SAD i Izrael dočekali sa odobravanjem. Ipak, „sultan“, kako u Vašingtonu nazivaju Erdogana, koji je nakon izmjene ustava dobio velika ovlašćenja, ne usuđuje se na potpuno zahlađenje odnosa sa Rusima jer bi gubici u privredi bili ogromni, a momentalno bi se odrazili na pad turizma i doveli do sloma poljoprivrede. Posljedice eventualnog raskidanja ugovora o izgradnji Turskog toka i podizanja dvije atomske centrale za tursku ekonomiju bile bi dugoročne.

Na koju će stranu „okrenuti“ Erdogan, pitanje je koje se tiče i balkanskih naroda. Recimo, ako Njemačka i druge evropske zemlje ostanu pri stavu da se neće pridružiti sankcijama koje je Tramp uveo Iranu, korporacije bi ultimativno mogle tražiti da se na Balkanu isprovociraju sukobi, recimo na sjeveru Kosova ili jugu Srbije, što bi situaciju, ne samo na Balkanu, učinilo veoma složenom. Svaki sukob na Balkanu bi se i te kako odrazio na nejedinstvenu Evropu.

Druga opcija mogla bi biti da se Erdoganu, kao ustupak za savezništvo protiv Irana, prepusti Balkan kao interesna sfera. Erdogan, inače, Balkan smatra prioritetom, ali su mu trenutno zbog velikih geopolitičkih ambicija poslovi na Bliskom istoku preči. Pretenzije na Balkan Erdogan je već pokazao kroz ekspanziju turske kulture i diplomatije, kroz turske investicije i trgovačke ugovore.

Predsjedniku Srbije poklanja veliku pažnju, a trilateralni susreti (Srbija-Turska-BiH) koje Erdogan uporno zagovara izostaju zbog Izetbegovićevog straha od Zapada. Tako, tokom posjete ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova, u Sarajevu nije došlo do realizacije planiranog sastanka ministara spoljnih poslova Turske, Rusije, Srbije i BiH.

Turska sa Kinom želi redizajnirati svoju verziju Novog puta svile i ući u Evropu preko Balkana. Ako to Turska bude radila zajedno sa Kinom, zamljama Balkana, prvenstveno Srbiji, pružila bi se velika ekonomska prilika. Uostalom, Turska i Kina osnovale su pet zajedničkih tink-tenkova, a svake godine imaju redovne sastanke na nivou ministara spoljnih poslova i trgovine. Sadržaji sastanaka su zajedničke strategije u trgovini, transfer tehnologije, gradnja tehnoloških parkova, razmjena stručnjaka i studenata.

Turska je sa Srbijom sklopila sporazum o slobodnoj trgovini. Turska ne može ući na Balkan, a time ni na tržište EU, ako to Srbija ne dozvoli ili ako opstruiše. Čak i Turski tok vodi preko Srbije. Srbija ima najvažniji strateški položaj na Balkanu. U Turskoj to znaju još od doba Osmanlija. Dunavska ruta, Moravsko-Vardarska transverzala, Južni tj. Turski tok, Koridor 10 – Srbi imaju dovoljno jake adute koje mogu materijalizovati.

I kad je u pitanju Zapad, i kad je u pitanju Istok.

(SveoSrpskoj)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *