Хрвати покрећу велике промјене у БиХ?

Hrvati pokreću velike promjene u BiH?

19 aprila 2017

Piše: Nenad Kecmanović

„Evo, ja sam spreman da prvi povučem potez dobre volje …“ – rekao je Bakir Izetbegović pošto je njegovo obnavljanja tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid, iako bezizgledno, uzdrmalo ionako fragilan mir i stabilnosti u regionu. Tužba je bila podnijeta protiv Srba u Srbiji i bez saglasnosti Srba u BiH, pa je bilo logično da će se najavljeni dobronamjeran gest, kao kompenzacija, odnositi na Srbe.

I dok su u Srpskoj to sa nevjericom iščekivali, ispostavilo se, međutim, da je Izetbegović mislio na ustupak Hrvatima. Na nedavnom ekonomskom skupu regionalnih lidera u Mostaru on je iznenadio spremnošću da se u Federaciji konačno uvede i „druga izborna jedinica“. Do sada je jedinstvena entitetska izborna jedinica omogućavala znatno brojnijim Bošnjacim da Hrvatima izaberu predstavnika u zajedničkim organima BiH. Tako je Željko Komšić (Hrvat iz SDP), u dva mandata biran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH iako su birači u kantonima sa hrvatskom većinom („Herceg-Bosna“) listom glasali za kandidata iz HDZ-a. Nakon burnog reagovanja Hercegbosanaca, „slučaj Komšić“ se nije ponavljao i u Sarajevu je zasjeo Dragan Čović, ali greška u izbornom sistemu nije otklonjena. A sastoji se u tome što u zakonu piše da „u trojnom Predsjedništvu BiH mora da bude Hrvat“, umjesto da je precizirano da „treba da bude i izabran od hrvatskog naroda“.

Do onomad u Mostaru Izetbegović nije htio ni da razgovara o promjenama u izbornom sistemu koji je, iako sa objektivno ugrađenom greškom, definisan još prije 27 godina i međunarodno garantovan. Otkud odjednom njegov gest dobre volje? Bošnjački lider je u stvari popustio poslije dužeg lobiranja zagrebačkog Gornjeg grada i Kaptola po kuloarima Briselskog sjedišta EU, u Berlinu i Vatikanu. Da je akcija uspješno privedena kraju, moglo se prepoznati po izjavi Kolinde u Dubrovniku, gdje se otvoreno založila za ravnopravnost Hrvata u BiH, kao i po tome što su poslanici Hrvatske u Evropskom parlamentu uspjeli progurati odgovarajuću „deklaraciju o federalizaciji BiH“.

Da je rješenja postignuto „međunarodnim“ pritiskom odozgo, a ne domaćom dobrotom odozdo, svjedoče osorne rekacije Gruda i Zagreba na Izetbegovićev „velikodušan gest dobre volje“. Najavljujući drugu izbornu jedinicu, Bakir je, da bi spasao obraz pred narogušenom bošnjačkom publikom, postavio i uslov da „poslije toga više ne smije biti priča o trećem entitetu i o razlazu BiH“. Na licu mjesta Čović je odbrusio da se „jednakopravnost naroda ne može ničim uslovljavati“, a Plenković dometnuo da je „druga izborna jedinica samo minimum hrvatskih zahjeva u BiH“.

Iz reagovanja člana Predsjedništva BiH i premijera Hrvatske nedvosmisleno slijedi da će Hrvati od druge izborne jedinice ići dalje ka trećem entitetu. A da su i Bošnjaci shvatili kuda vjetar duva, pokazuju negodovanja u Sarajevu na račun „izdajničkog i nesposobnog lidera koji krčmi bošnjačku Bosnu“. Ali, postoje i konstruktivnije ideje o blagovremenoj pripremi vlastitog nacionalnog entiteta, koja nikad nije zamrla u bošnjačkom narodu i kojom bi oni dobili isto što i komšije žele za sebe. Protivnici je posprdno nazivaju „fildžan državom“ i „palestinizacijom Bošnjaka“, što je pogrešna analogija jer problem Palestinaca i jeste u tome što im okruženje osporava pravo na nacionalnu državu. A zagovornici upravo podsjećaju na navodni dijalog Izetbegovića i Arafata u kome se Alija požalio na svoju dilemu: komšije mu nude malo teritorije, a Amerikanci obećavaju cijelu Bosnu. Jaser mu je odgovorio: „Razmisli dobro jer i meni tako Amerikanci 60 godina obećavaju više, a evo još uvijek nemam ništa “.

Tragovi te ideje i potiču od starog Izetbegovića, koji je još uoči rata na „zborovima birača“ govorio da će „Muslimani uzeti samo onoliko Bosne koliko mogu prosperitetno kontrolisati“ i, kasnije, da „nema ništa od BiH ako je neće Srbi i Hrvati“, preko sarajevskih ratnih grafita „Potpiši Alija, neka je naša pa makar k’o avlija“, do Prvog bošnjačkog sabora na kome se pojavila kao legitimna varijanta o kojoj se glasalo. Više glasova je, istina, dobila alternativa po kojoj je, navodno, „jedinstvena i cjelovita BiH uslov opstanka muslimanskog naroda“, i tako postala službena politika bošnjačke političke elita“. Ali ni tada ni kasnije niko nije objasnio zašto bi bilo tako kada u svijetu postoje i mnogo manje i uzorno funkcionalne države. Kao što ni tada ni kasnije koncepcija unitarne BiH nije bila realna.

Iz raspoloživih izvora nije moguće odgonetnuti da li je hegemonistička koncepcija bošnjačke BiH, koja je ponijela muslimanski narod, plod lokalnih megalomanskih političkih fantazija, ili je to iz Brisela nametnuta multinacionalna i multikonfesionalna mješavina u kojoj muslimani ne bi ostali sami i postali mostobran za prodor islamskog terorizma u EU, ili je, najzad, vašingtonski projekat permanentnih tenzija između centralista i separatista kojim je lako spolja manipulisati. U svakom slučaju, hrvatska ofanziva protiv neravnopravnosti u većem entitetu osvijestila je neke političke krugove u Sarajevu da bi u doglednoj budućnosti poslije druge izborne jedinice mogli fasovati i treći entitet. Na mapi BiH bi tako, pored Republike Srpske, dobili i Herceg-Bosnu te ostatak teritorije za zajedničke institucije BiH koje bi više simbolički predstavljale jedinstvenu državu.

Bošnjaci su još od rata na Federaciju gledali kao na praktično svoj atar. Logičan prefiks Bošnjačko-hrvatska federacija pretvorili su u besmisleni aneks Federacija BiH. Sve federalne institucije su locirali u muslimansko Sarajevo. Znatno malobrojnije Hrvate, koji i danas cure, zbili su u zapadnu Hercegovinu. Birali im predstavnika u Predsjedništvu BiH, uskraćivali pravo na nacionalni tv kanal. Smatrali su da je za ostvarenje eksluzivno bošnjačke FBiH dovoljno da održavaju status kvo i da je dovoljan protok vremena. Zato su se već dvije i po decenije okomili isključivo na Srpsku kao jedinu prepreku realizaciji unitarne BiH. Sada su ih Herceg-Bosanci, njihova matica i spoljna podrška, iznenadili. Od oružanih sukoba HVO i ABiH u jesen ’93. ovo je prvi put da se glavna linija konfrontacije u BiH sa entitetske relacije Bošnjaci-Srbi pomjera na kantonalnu Bošnjaci-Hrvati.

Zanimljivo je da je i neke srpske političare zabrinula druga izborna jedinica u Federaciji kao antidejtonski zahvat koji bi legalizovao i druge intrervencije u Dejtonski sporazum. Međutim, veći entitet je konstruisan prethodnim Vašintonskim sporazumom 1993. između Herceg-Bosne i teritorija pod muslimanskom kontrolom, uz mogućnost da im se naknadno pridruži Republika Srpska, što je kasnije i urađeno 1995. u Parizu. Drugim riječima, sve promjene u hrvatsko-bošnjačkim odnosima u Federaciji su njihova interna stvar i nemaju veze sa Dejtonskim sporazumom. Elem, za Republiku Srpsku ne proizvode nikakva ustavna ni prava ni obaveze.

Jedino može da se postavi pitanje da li Srpska treba da ostane po strani spram svađa u komšiluku, ili da zauzme jednu od strana. Iako ih nijedan od komšija nije zadužio dobrim, strateški gledajući druga izborna jedinica, i pogotovo treći entitet, doveli bi sktrukturu BiH na realnu mjeru – konfederaciju tri nacionalne republike. A Srpska bi najzad bila rasterećena od četvrtvjekovnih pritisaka Bošnjaka i njihovih prijatelja sa Bliskog istoka i dalekog Zapada.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *