ХРВАТСКА, држава ревидиране историје и лажне стварности

HRVATSKA, država revidirane istorije i lažne stvarnosti

5 oktobra 2019

Piše: Ljuban Karan

Hrvatska je danas jedina država na svetu kojoj se tolerišu pojave fašizma u svim državnim institucijama i u samom državnom vrhu. Više nema sumnje da se „moderna“ Hrvatska gradi na temeljima srušene NDH. Samo ustaški pokret je verovao da je to moguće, i na našu žalost, a na sramotu „međunarodne zajednice“, taj suludi projekat se nesmetano realizuje. Bio je to ne samo plan nego uslov ustaškog pokreta koji je Franjo Tuđman prihvatio, svestan da bez njega ne može ostvariti cilj.



FARBANJE MRAČNE PROŠLOSTI

Nova Hrvatska, kao i ona stara Pavelićeva, nastala je kao rezultat zločina nad Srbima i etničkog čišćenja Srba, pod lažnom legendom oslobođenja od velikosrpskog hegemonizma. Po uspostavljanju proustaške Hrvatske pojavio se još jedan ozbiljan problem – tu nezakonitu građevinu trebalo je legalizovati i njene crne i mračne boje prefarbati u vesele i ružičaste. Nije u pitanju samo priznanje. Trebalo je napraviti novi jezik, školstvo, kulturu, medijski ambijent, pravni sistem i, što je najvažnije i najteže, novu istoriju „moderne“ Hrvatske. Trebalo je perfidno uvesti proustaške vrednosti i pravila, a sakriti da iza toga stoji zločinački ustaški pokret. Formula za prikrivanje je – odreći se samo ustaškog imena, i ničega više.

NISU USTAŠE NEGO KRIŽARI

U stvari, odluka da se ustaše odreknu samo svoga imena doneta je mnogo ranije. Da li su takvu odluku doneli sami, veliko je pitanje, jer su to učinili u trenutku kada su stupili u vezu s britanskim i američkim obaveštajnim službama na kraju Drugog svetskog rata. Već te prve akcije ubacivanja terorističkih ustaških grupa u tek osnovanu socijalističku Jugoslaviju nisu izvodili pod imenom „ustaše“, nego „križari“ i nisu na kapi nosili slovo „U“, nego beli krstić. Još tada su počele spekulacije o tome da to i nisu ustaše nego nekakva antikomunistička vojska, i da nisu fašistički nego „domoljubni“, državotvorni pokret. Čini se da se toga nisu sami dosetili, nego ih je naučio onaj ko ih je iz vlastitih interesa zaštitio i sačuvao. Isti princip obmane i maskiranja koristili su prilikom osnivanja ustaških terorističkih organizacija u emigraciji. Iako su svi znali da su to ustaše, iako su se i oni sami nezvanično i dalje tako osećali i predstavljali, nigde u nazivu tih organizacija nije bilo ustaškog imena. Nazivi su asocirali samo na Hrvatsku i „oslobođenje“ Hrvatske.

Čak je i osnivač ustaškog pokreta Ante Pavelić u emigraciji svoju terorističku organizaciju nazvao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), a ne ustaški što je u suštini bio. Tako im je pod pokroviteljstvom moćnih britanskih i američkih obaveštajnih službi pružana pomoć i zaštita kao progonjenim političkim emigrantima i borcima za demokratsku Hrvatsku. Isti sistem maskiranja ustaški pokret je koristio i tokom građanskog rata u Hrvatskoj, i isti sistem koristi i danas u dogovoru s moćnim zapadnim silama. Sa stanovišta Zapada, ustašama nije zabranjeno ostvarenje zločinačkih ciljeva nego samo ustaško ime i javno nošenje fašističkih simbola.

ZLOČINCI I ŽRTVE

Revizija hrvatskog jezika, kulture i istorije započela je davno pre građanskog rata, preko emigrantske štampe, preko Hrvatske akademije znanosti i umetnosti u dijaspori (HAZUD) koju su osnovale ustaše u Bazelu u Švajcarskoj, i preko Katedre za hrvatski jezik osnovane u Torontu u Kanadi.

Međutim, temeljna i uspešna revizija sprovodi se tek nakon uspostavljanja nove Hrvatske, kroz zvanične državne institucije. Ustaše su smatrale, i danas smatraju, da nova Hrvatska ništa ne vredi ako nije uspostavljena na temeljima i principima NDH. Pokušaji realizacije takvih ideja u početku su se činili smešnim i neozbiljnim, da bi vremenom to postala velika opasnost i krajnje zabrinjavajuće, bar što se Srba tiče. Jasno je da se takva „utakmica“ ne može dobiti ako nije lažirana. Upravo o tome se radi – nameštena je i dogovorena s moćnicima na Zapadu koji su organizovali zaveru ćutanja.

Najveća prepreka u reviziji istorije bili su užasni i brojni ustaški zločini. Najužasniji među njima, ustaški logor i stratište Srba, Roma i Jevreja, bio je Jasenovac. Bilo je potpuno neverovatno da se takav zločin može omalovažiti i umanjiti, ali upravo to se dogodilo. Hrvatski režim medijskom propagandom, „naučnim projektima“, izjavama i stavovima državnika i drugih političara takoreći potpuno ignoriše i otaljava svaku komemoraciju u vezi s jasenovačkim žrtvama, pa čak i druge ometa da u tome učestvuju. Nedavno su vratili s granice srpske vojne gimnazijalce i pitomce Vojne akademije koji su pošli da odaju počast ustaškim žrtvama. Zbog ometanja i zabrana zvanična srpska komemoracija održava se na stratištu Gradina na drugoj obali Save, u Republici Srpskoj, a ne u logoru Jasenovac. U isto vreme ustaše se prikazuju kao žrtve, a ne kao zločinci, i komemoracija ustašama u Blajburgu podignuta je na najviši nivo državnog značaja, od finansiranja do agitovanja i organizacije grupnih poseta. Iskrenu „sućut“ hrvatski zvaničnici odaju ustašama, a neiskrenu njihovim žrtvama, i to se vidi u svakom kadru snimaka tih događaja. Uporno se nameće stav koji prihvataju mladi Hrvati, da su ustaše „domoljubi“ koji su imali ispravne ideje (ali im metode nisu bile baš ispravne), a da su partizani pravi zločinci za svaku osudu i prezir.

Najpre su komemoracije držali ustašama za koje tvrde da su pobijeni kao zarobljenici, bez suđenja. Sada idu korak dalje i ukazuju poštovanje i onima koji su poginuli u borbi, braneći NDH.

(ANTI)FAŠIZAM

Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u jeku predizborne kampanje, povodom Evropskog dana sećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, održala je govor u Gričanima kod Zagreba i odala počast nemačkim i ustaškim vojnicima (ukupno njih 243) koji su odbili da se predaju i koji su se borili još nekoliko dana nakon završetka Drugog svetskog rata. U svom govoru izjednačila je jugoslovenski komunizam i ustaški režim i opet nikome u „međunarodnoj zajednici“ to ne smeta, jer i oni nastoje da između komunizma i fašizma stave znak jednakosti. Kolinda je očito dobro instruisana i dobro zna šta može i šta treba da kaže kako bi njeni govori naišli na otvorenu ili prećutnu podršku Zapada. Tako ispada da su krvavi ustaški zločinci branili Hrvatsku od totalitarnog režima, ali nisu uspeli da je odbrane.

U Hrvatskoj su namerno istumbani i izvitopereni pojmovi fašizma i antifašizma kako bi se zbunila i domaća i svetska javnost. Niko od zvaničnika Hrvatske ne želi javno da se predstavi kao ustaša, iako snažno rade na ostvarenju ustaških ideja. Odluka o odricanju od imena se poštuje. To dobar deo proustaškog korpusa ne razume, pa nekada nepotrebno privlače pažnju i ugrožavaju ostvarenje ustaških ciljeva. Nekima je teško da razumeju stav – „Mi jesmo ustaše, ali se tako ne zovemo“. Zato traju polemike da li je ustaški pozdrav i borbeni poklič „za dom spremni“ stvarno ustaški i fašistički, i da li su ustaše bile zločinci ili samo žrtve i „domoljubi“. Proustaški revizionisti ustašku tradiciju nameću perfidno, tako da ne privlače pažnju. Kompletan vojni rečnik, činovi i komande u Hrvatskoj vojsci identični su sa onima u ustaškoj vojnici. Slično se događa u drugim oblastima i institucijama.

SPISAK NESTALIH

Isti princip obmane i zamene teza koristi se i kod prikazivanja događaja iz građanskog rata u Hrvatskoj. Srbi su zločinci i agresori, a Hrvati branitelji i domoljubi. Hrvatska vojska je prepuna nevinih dragovoljaca koji su se borili protiv okupatorske zločinačke srbočetničke JNA, a namerno se zaboravlja činjenica da to nije bila okupatorska nego i njihova vojska. I to prolazi i u Hrvatskoj, i na Zapadu.

U proustaškom revizionizmu postoje pokušaji za koje je malo reći da su laž jer su i gore od toga.

Izmislili su i poturili međunarodnoj javnosti da je osnovni kamen spoticanja u srpsko-hrvatskim međudržavnim odnosima spisak nestalih lica. To je postavljeno kao nekakav uslov do nivoa ultimatuma da srpska strana mora da objasni gde su te nestale osobe jer su navodno Srbi i Srbija odgovorni za njihov nestanak. Na Zapadu to prihvataju bez obzira što je spisak nestalih koje traži Srbija daleko duži. I nije samo u tome suština pokvarenosti i podlosti nego što se na hrvatskom spisku nestalih osoba nalaze i brojni Srbi iz Hrvatske za čiji nestanak su odgovorne upravo hrvatske vojne i policijske formacije. Traže i one koji su stradali u njihovom državnom projektu etničkog čišćenja, za čiji nestanak su sami odgovorni.

Kao korisnu drskost hrvatski državni vrh nameće i potura razgovore o pravima hrvatske manjine u Srbiji, umesto da zaštiti Srbe od progona u Hrvatskoj. Hrvatska zahteva da se prava hrvatske manjine u Srbiji podignu bar približno na nivo prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj. Ova drskost je nama smešna, ali ona nije nama ni namenjena nego „međunarodnoj zajednici“. Zapadu odgovara da svet Hrvatsku vidi kao demokratsku državu koja poštuje prava manjina, makar to bila i lažna slika hrvatske stvarnosti. Drske laži hrvatskog državnog vrha i zvaničnih institucija odnose se i na druge važne oblasti – pitanja državne granice, imovine, umetničkih dela i ko zna čega sve ne. Svugde su oni oštećeni i imaju pravo na odštetu, a prava proteranih Srba i njihovu otetu i opljačkanu imovinu ne spominju.

ZAVERA ĆUTANJA

Fizički napadi na Srbe u Hrvatskoj postali su svakodnevna pojava koja više nikoga ne iznenađuje. Premlaćivanja se dešavaju iz čista mira, samo zato što su u pitanju Srbi i nema smisla analizirati izmišljene povode za agresiju. Napadaju ljude u njihovim kućama i goste u lokalu koji mirno gledaju televiziju. Dok se ređaju sve grublji nasrtaji na Srbe – Uzdolje, Đevrske, Viškovo, Valbadon, Biljane Donje… – Hrvatska ćuti, a ćuti i „međunarodna zajednica“ i prihvata hrvatska objašnjenja da su u pitanju „izolovani incidenti“.

Čini se da oni to veoma vešto rade i da nekim statističkim prikazima zamazuju oči međunarodnoj javnosti, pa i belosvetskim organizacijama za ljudska prava koje se takođe ne oglašavaju. Tako Hrvatska spada u sam vrh evropskih država po poštovanju ljudskih prava i malobrojnosti nacionalno i verski motivisanih incidenata.

VARLJIVA STATISTIKA

U čemu je prevara, nije teško dokazati. Hrvatska statistika kaže ovako: u 2017. godini dogodilo se 25 zločina iz mržnje koje je evidentirao MUP; 2018. ukupno 33; a u prvih sedam meseci 2019. godine 24 slučaja. Iako je porast u pitanju, to za njih nije zabrinjavajuće.

Pravu sliku stanja, međutim, pokazuje uporedna analiza hrvatskih podataka i podataka Srpskog narodnog vijeća. Po hrvatskoj evidenciji bilo je 25 napada na Srbe u 2017. godini, od čega je procesuirano samo 16 i sve su kazne uslovne. Niko nije završio u zatvoru jer zakonom nije propisano izričito teže kažnjavanje, što sudije koriste i ta krivična dela preimenuju u običan prekršaj. To je jasna poruka državnih organa da napade treba nastaviti. U isto to vreme Srpsko narodno vijeće je evidentiralo 381 incident. Više od jednog dnevno. Ili, ako se gleda period od 2014. do 2018. godine, ukupan broj incidenata je 1.376, što opet sugeriše da su napadi na Srbe svakodnevna i organizovana pojava koja se podstiče, a ne sprečava.

Kako je moguće da se pojavi tolika razlika u brojanju fizičkih napada na Srbe kada to broji MUP Hrvatske, i kada broji SNV? Pripadnici MUP-a uglavnom kasne sa izlaskom na lice mesta i dolaze kada se napadači udalje. Njihove intervencije i istrage su traljave i više liče na dopunsko maltretiranje Srba, tako da su oni izgubili poverenje. Bilo je napadača koji su i sami zaposleni u MUP-u, tako da se javlja sumnja da su pripadnici MUP-a u dosluhu s napadačima, pa Srbi izbegavaju da ih zovu i kada su ugroženi. Međutim, najveća perfidnost u peglanju statistike koja Hrvatsku diže u sam vrh demokratije i tolerancije jeste neprepoznavanje zločina iz mržnje od strane policije. Jer ono se može tako prikazati samo ako se pronađe počinilac. Ako se ne pronađe počinilac (a policija se potrudi da to tako bude), onda se delo prikazuje kao narušavanje javnog reda i mira ili kao običan napad, bez nacionalnih i verskih motiva. Jer, recimo, kasnija istraga može pokazati da su Srbi napali Srbe. Što ne zamaskira policija, dodatno „obradi“ sudstvo i dobar deo onoga što policija ipak prijavi kao zločin iz mržnje, prikazuju kao obično nasilje kome povod nije nacionalna i verska mržnja prema Srbima. Po takvom postupanju i zaključivanju Hrvatska postaje „prava demokratska država“. Tako, dok Srbi očekuju osudu Hrvatske zbog ugrožavanja i maltretiranja srpske manjine, Hrvatska će još dobiti pohvale od „međunarodne zajednice“ o pitanju prava nacionalnih manjina.

PSIHOLOŠKI PRITISAK

Pritisak na Srbe je zaista veliki, s trendom još većeg i intenzivnijeg nasilja. Više se ne bira ni mesto ni vreme i to nisu „izolirani incidenti“ kako ih ležerno naziva hrvatska vlast. Nasilje redovno prate preteći grafiti ispisani na saobraćajnim znakovima na ulazu u srpska sela, na fasadama i zidovima srpskih kuća u selima i na drugim javnim mestima gde će izazvati što veći psihološki pritisak i strah kod Srba. To nisu prazne pretnje, nego realna najava budućih nacionalno motivisanih zločina i nasilja. Veoma je malo proteranih Srba koji sakupe hrabrost da se vrate u Hrvatsku na svoja imanja, ali i tako malobrojni smetaju novoj Hrvatskoj. Plaše se masovnijeg povratka Srba i preduzimaju mere da se to ne dogodi. Najblaža mera i upozorenje jeste kamenovanje kuća povratnika, a ako to ne bude dovoljno, prelazi se na drastičnije postupke.
Ipak, i pored svega toga, najjači utisak ugroženosti kod Srba stvara fizička i svaka druga ugroženost ljudi koji ih predstavljaju u Saboru i drugim hrvatskim institucijama i koji se bore za njihova prava. Kakvu zaštitu im oni mogu obezbediti kada nisu u stanju da zaštite ni sami sebe.

Osnovne političke strukture od kojih očekuju zaštitu su Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) i Srpsko narodno vijeće (SNV), ali su i oni na žestokom udaru proustaških fanatika. Sve su češći zahtevi da se preispita njihova „štetna uloga u hrvatskom društvu“ i zabrani njihovo političko delovanje. Ključna ličnost koja je postala nekakav simbol borbe za prava Srba je Milorad Pupovac. On se hrabro i uporno suprotstavlja ustašizaciji Hrvatske, revizionizmu, rehabilitaciji ustaškog pokreta i ugrožavanju srpske manjine. Međutim, sada je i on do te mere ugrožen, ponižen i omalovažen da njegovi politički istupi u Hrvatskoj nemaju velikog značaja. U hrvatskoj javnosti predstavljaju ga kao „velikosrpskog luđaka koji vrši teror nad cijelom Hrvatskom“.

Posebno zabrinjava povećanje broja organizovanog i grubog nasilja od strane mladih Hrvata, što je rezultat višedecenijskog revizionizma u hrvatskom školstvu. Nameće se utisak da već samo prisustvo Srba u Hrvatskoj ugrožava Hrvate. Mladim ljudima se na perfidan način sugeriše da su Srbi potencijalna opasnost i neka vrsta tempirne bombe koja će kad-tad ugroziti hrvatski narod. Naravno da je to smišljena dugoročna politika ustaškog pokreta i proustaške vlasti, kako bi se etničko čišćenje Srba dokrajčilo.
Do koje mere bahatosti i ludila može da ide revizionizam u Hrvatskoj najbolje govori javni istup saborskog zastupnika Darinka Kosora, koji tvrdi da Srbi, za razliku od Hrvata, nisu imali antifašistički pokret u Drugom svetskom ratu.

Ćutanje Zapada jasnije od svakog objašnjenja pokazuje da im je ustaški pokret još uvek potreban i da će nastaviti da ga štite i podržavaju kao i dosad. Nije to samo zbog eliminacije „ruskog malignog uticaja“ nego i zbog aktuelnih i budućih pritisaka na Srbiju.

(Pečat)

KOMENTARI



4 komentara

  1. Kulak says:

    Jugoslaviju je uništio hrvatski nacionalizam.Da se pitalo Srbe muslimane pa čak i Albance,Jugoslavija bi postojala i danas.Veliku ulogu u stvaranju današnje etnički očišćene hrvatske države odigrali su hrvatski lobisti u Beogradu i Srbiji.U prvom redu sonja biserko.Nju danas slavi hrvatska ekstremna desnica i neoustaški mediji.Ona je svojim subverzivnim delovanjem na teritoriju Srbije stvorila logističku osnovu za slabljenje i mrvljenje Srba i njihov progon.

    • Robert Wronsky says:

      kulak, neupućeni extremist. Jugoslaviju nikada nije ni trebalo osnovati jer je ona samo "vekovna" težnja da svi Srbi žive u jednoj državi.Nije ju sruši hrvatski nego srpski nacionalizam. Nije vam dosta što ste pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj preobratili u srpsku nego ste i ljude te vjere preobratili u Srbe. Srbi su samo one kukavice koji su pred turcima pobjegli i koje je hrvatski narod primio. Bezobrazluk koji su ti nezahvalnici poćinili trpili su Hrvati u vašoj Jugoslaviji, trpili su do trnutka kada im je pukao film. Vi ste krivi za stvaranje ustaškog pokreta i na žalost, u NDH su poćinjeni zločini kojih se 99% Hvata stidi. Ali vi se ne stidite ničega, ne vi, nego dio vas jer ja poznajem i imam mnogo prijatelja Srba koji se stide i takvih poput tebe.

      • Kulak says:

        Koga je "primio" hrvatski narod? Kakav hrvatski narod,kakve budalaštine lupetaš.Alberto Fortis je 1774.objavio čuvenu knjigu Put po Dalmaciji koja se u originalu zove Viaggio in Dalmazia.Detaljno je opisao stanovništvo i naselja u Dalmaciji.Dao je neoborive dokaze da tamo žive Morlaci.Nikakvih hrvata sve do pred kraj 18.veka tamo nije bilo.Niko,apsolutno niko mu u Dalmaciji nije rekao da govori hrvatskim jezikom jer to tada u Dalmaciji nije ni postojalo.Je se držim nepobitnih činjenica,a ti si najobičniji mitoman.

  2. Portopranco says:

    Izraz " međunarodna zajednica" autor teksta je pravilno stavio pod znakove navoda.To je fikcija i najobičnija izmišljotina.To ne postoji.POSTOJE DRŽAVE,svaka sa svojim interesima.Ima država kojima je u interesu postojanje etnički očišćene ustaške države,bez Srba.Zato u Evropi danas i postoji monstruozna tvorevina,etnički očišćena hrvatska država sa glavnim gradom Zagrebom.Tamo su Srbi i neizjašnjeni Srbi (jugosloveni) donedavno bili 25% stanovništva,a danas ih skoro više nema.To je to.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *