Хрватска председница покушава да на евроазијској страни умањи штету насталу на атлантистичкој

Hrvatska predsednica pokušava da na evroazijskoj strani umanji štetu nastalu na atlantističkoj

9 oktobra 2017

Piše: Ivan Ristić

Hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović sredinom oktobra putuje u Moskvu. Iako protokolarne izjave ruske strane ne svedoče da se radi o značajnoj poseti, činjenica da je hrvatska predsednica pomenula srpsku nabavku borbenih aviona iz Rusije upućuje na neophodan analitički pristup ovoj poseti, koja bi u drugačijim okolnostima za srpsku javnost verovatno prošla ispod radara. Samo dan nakon posle prve isporuke Beogradu, Hrvatska je otvorila ponudu za nabavku svojih borbenih aviona, što je nedvosmisleni signal značaja poteza Beograda u regionalnom kontekstu.

Kuda će odvesti nova previranja u odnosima dve države, u kojima je poseta predsednice izrazito rusofobne zemlje Kremlju najsimptomatičniji detalj? Odgovor na to pitanje možda bi trebalo tražiti u dalekoj pozadini odgovora otkud saudijski kralj u Kremlju – dakle u revidiranju osnovnih postavki budućeg funkcionisanja međunarodnog sistema refleksija tog procesa na Balkan.

1.

Geopolitički Istok teži da okrene Volfovicove postavke u svoju korist, dok sa Zapada razumljivo nastupa otpor promenama. Jedino vezivno tkivo u koje se oni još uvek mogu pouzdati je ogoljena sila u vidu NATO, dok zemlje koje se nalaze na obodima sveta u opadanju i sveta u nastajanju plaćaju najvišu cenu takve percepcije geostrateških odnosa. Nastojanja drugih sila da preuzmu svoj udeo u kolaču globalne dominacije u istorijskoj perspektivi predstavljaju povratak na geopolitički 19. vek.

Jasno je da Vašington postepeno gubi trku na svim poljima i postaje sve agresivniji u odbrani pozicija. Proći će dosta vremena dok se njihovi pozitivni ekonomski pomaci u poslednje vreme ne reflektuju na dinamiku odnosa među saveznicima i održe potreban nivo projekcije moći. Međutim, urušavanje Pax Americana ne znači potpuni nestanak hegemonije Zapada kao takvog. Nemačka strpljivo održava svoje veze na istoku sa Kinom koliko god je moguće, a sa Rusijom na minimumu obostranog interesa i sa mogućnošću da oni dožive ekspanziju kada dodatno popusti čelični stisak prekookeanskog „velikog brata“. Buduća civilizacijska osa koja će povezivati Daleki istok i protestantsku severnu Evropu kreiraće snažnu nemačko-kinesku vezu, a rusko-nemačku prirodnu saradnju posredno transformisati iz principa „sirovine za tehnologiju“ na neki viši nivo.

Istorijski aksiom je da, kada Rusija slabi, germanski faktor ispunjava prostore na kojima ona gubi uticaj. Međutim, ista logika se može primeniti i na novonastalu poziciju gde atlantizam postepeno gubi pozicije. Nemačka je najpre kumovala dezintegraciji i razaranju Centralnog Balkana, da bi zatim težila da ga svojim nitima poveže u Zapadni Balkan kao geostrateško novorođenče pod žigom Brisela. Takva nastojanja su u sklopu plana da se Zapadni Balkan kao pridruženo „privredno društvo“ pripoji evropskom konzorcijumu, koji predvodi Nemačka. U takvoj viziji Srbija i Hrvatska teže da pronađu prostor za sebe.

2.

Hrvatska, kao integralni deo unipolarnog poretka, i Srbija, koja vaga između potrebe da bude neutralna i ispod radara globalnih dešavanja i želje da učestvuje u kreiranju multipolarnog poretka u nastajanju, logikom stvari neminovno ulaze u novi sukob. Kakvog će on karaktera biti, zavisi od odnosa komponenti geostrateškog uticaja i njihovog međusobnog nadjačavanja u vremenu i prostoru.

Hrvatska se nedvosmisleno opredelila za atlantističku struju u povlačenju, ne toliko svojevoljno koliko pod pritiskom sponzora koji su joj omogućili prostor da koliko-toliko utiče na regionalne procese. Ključni lakmus hrvatske nedvosmislene atlantističke orijentacije jesu predvodničko učešće u istovremeno antinemačkoj i antiruskoj „Inicijativi tri mora“ i pokušaj konkurisanja rusko-nemačkim gasovodnim pravcima preko planiranog LNG terminala na Krku.

Beograd na Istoku teži da ostvari veći manevarski prostor kroz ustupke Moskve i ukalupljivanje u kineske projekcije Centralnog Balkana. Pređašnja uloga Zagreba kao ruskog (sovjetskog) špijunskog centra i nedavni medijski napisi o sistemu S300 u hrvatskom vlasništvu, situaciju čine komplikovanijom nego što se to na prvi pogled čini, kad su odnosi sa Rusijom u pitanju. Sa druge strane, Srbija je viđena kao neizostavna komponenta Puta svile, dok se Hrvatska za sada nalazi na meti pojedinih entuzijasta za koje nije do kraja jasno da li zvanični Peking stoji iza njih.

Neizostavno važan proces je nanošenje udarca neoosmanskom geostrateškom vektoru, iza koga stoji Nemačka. Nesaglasje Berlina i Ankare u mnogim pitanjima korisno je za Beograd, jer smanjuje uticaj malignog neoosmanizma na ključne strateške koridore (Koridor 10 i Dunav), a koji su u perspektivi od suštinske važnosti za nemački kontinentalizam. Ako se tome doda već pomenuta kompatibilnost Berlina sa ruskim i kineskim geostrateškim interesima, jasno je zbog čega se u ovom trenutku Nemačka čini kao najbolja opcija za Beograd, barem kada je Zapad u pitanju.

3.

Za Zagreb je situacija kristalno jasna. Ukoliko donekle izgrađena ekonomska NDH doživi kolaps, a srpska dominacija u sferi meke moći uspe da se transformiše u opipljivije kategorije, od manjeg značaja će biti dilema da li Balkan po Krležinoj maksimi počinje odmah ispod terase Esplanade ili negde drugde. Ovu dilemu će zameniti gorki plodovi, i oni će biti gorki onoliko koliko u njihovom narastanju udela bude imalo bilo šta sa srpskim predznakom.

Stoga je potpuno jasno je da je skok vrednosti srpskih akcija naterao hrvatsku predsednicu u brigu i ofanzivu. Međutim, to nije njena najveća briga iako se to najostrašćenijim krugovima u Zagrebu može tako učiniti. Pored neposrednog jačanja kroz makroekonomsku stabilizaciju, jačanje sposobnosti oružanih snaga i sve ubedljiviju premoć u kulturnom domenu, srpski paket akcija bi mogao da ojača i posredno, kroz ruski uticaj na rasplet u Agrokoru kao spoljnopolitičkom sredstvu.

Temeljne postavka geostrateške igre ostaje ista – cilj je zauzeti što bolju poziciju pred globalni rasplet. Međutim, slomom atlantističke projekcije Sirije Balkanu raste značaj, što za ovaj deo sveta može da ima dvostruko značenje. Hrvatska, poput Ukrajine, može da posluži odsecanju kontinentalističkih niti, dok Srbija može da preuzme dirigentsku palicu regionalne dominacije. Ipak, jedno je sigurno – u modelu funkcionisanja transatlantske veze, koji će se silom istorijskih prilika kreirati u narednim decenijama, Nemačka će igrati daleko veću ulogu. Poučena istorijskim iskustvima, u takvom okruženju će se Srbija bolje snaći od Hrvatske, naviknute na spoljašnje tutorstvo kao osnovni okvira za spoljnopolitički nastup.

4.

Geopolitičkim rečnikom rečeno, Kolinda Grabar Kitarović pokušava da na evroazijskoj strani umanji nastalu štetu, dok Vučić igra na potencijalno jačanje nemačkog kontinentalizma. Ključni ciljevi Vučićeve dvoslojne politike jačanja identitetske komponente, na jednom, i naizgled kooperativnosti usmerene ka spolja, na drugom nivou, orijentacija su na više polova moći sa ciljem izbegavanja podela sa destabilizacionim potencijalom, i očuvanja što većeg manevarskog prostora neutralne Srbije u nastajanju. Da Zagreb i njegovi mentori ovo odlično razumeju, primer su reakcija na podizanje spomenika heroju Milanu Tepiću, sa jedne, i puta u Moskvu hrvatske predsednice, sa druge strane.

* * *

Pantovčak je ispravan način razmišljanja do sada dovodio u poziciju da ima najjače karte pred istorijske momente kada dolazi do najvažnijih partija strateškog pokera. Vučić je ovaj put odigrao na nemačku kartu značajnim ulogom uprkos protivljenju šire javnosti, poučene svežim istorijskim primerima. Ono što je dobro u tome je što nije odigrao celokupnim ulogom i što su neophodna sigurnosna kočnica kontinentalističkom uticaju Rusija i Kina, koje su kompatibilne sa dugoročnim nemačkim interesima. Ono što je loše je rizik od potencijalnog tihog konflikta atlantizma i kontinentalizma na dugi rok. Ipak, nemačka karta možda sama za sebe nije pobednička, ali je ključna u pobedničkom špilu. To zna Vučić, ali zna i Grabar-Kitarovićka.

(Standard)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Kulak says:

    Zagrebačke vlasti u vanjskoj politici ponašaju se kao američki podanici,ali sve veće hrvatske firme traže (i dobivaju!) kredite od ruskih banaka Sberbank i VTB.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *