Hrvatska sve ima, samo joj fali reinkarnacija Margaret Tačer

Hrvatska sve ima, samo joj fali reinkarnacija Margaret Tačer

12 aprila 2013

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

Za nas u današnjoj Hrvatskoj ne može biti boljeg uzora od Margaret Tačer. Nedostaje nam netko poput nje. Jer, uz sve samorazumljive razlike, današnja Hrvatska u mnogočemu podsjeća na Britaniju osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Tako zbori bivši Tuđmanov financ-ministar Borislav Škegro, osvrnuvši se prigodno na lik & djelo nedavno preminule britanske “čelične lady”. Zapravo, bilo bi čudo da misli drugačije. Najprije kao bivši HDZ-ov politički moćnik zadužen za “ekonomska pitanja”, a onda i kao konzultant/poduzetnik posttuđmanovskih dvijetisućitih.

“Margaret Tačer provodila je privatizacije svega što je počinjalo s “Britiš”…” s ushitom veli Škegro, upisujući pokojnoj barunici – kojoj se, kako veli, u onoj jedinoj prigodi zajedničkog susreta pohvalio da je i sam “sljedbenik tačerizma” – u golemi plus i što se onomad “suprotstavila nerazmjernoj moći sindikata”. Bravo. Još je samo nedostajalo da je glasno pohvali i kao ultrakonzervativnu prznicu koja je, skrbeći samo o interesu krupnog kapitala, žestoko lomila sve stečevine radničkih prava, iskazivala divljenje prema čileanskom diktatoru zbog njegovih zasluga za “restauraciju demokracije“ te čvrstorukaški obračunavala sa svim protivnicima.

Da, zaista nam već danas treba neka hrvatska Megi Tačer. Netko tako odlučan i čvrst poput britanske premijerke i sućutan poput Krležine barunice Castelli, da svim tim današnjim sindikalnim bijednicama i lezilebarošima, bundžijama i neradnicima, metaforički, a ako treba, i “zaistać”, zavrne vratom.

Onako kako je to čelična Maggie – kojoj su prije dvadeset godina britanski punkeri i novovalci posprdno posvetili staru Dylanovu pjesmu i njezino znakovito „…I ain’t gonna work on Maggie’s farm no more“ – vratom zavrnula velškim rudarima za velikog štrajka 1984. Ili onako kako se u Hrvatskoj vratom zavrnulo privatiziranim, opljačkanim i devastiranim “državnim firmama” dok su Borislav Škegro i Franjo Tuđman bili u naponu svoje političke snage.

“Tačerizam“ i Crveni klin

Uostalom, bio bi to baš pravi kontinuitet. U devedesetima se, zacijelo i s nadahnućem u “tačerizmu”, najprije žestoko obračunalo sa svakom pa i najmanjom krhotinom “retrogradne” i “komunjarske” ideje o socijalnoj državi utemeljenoj na solidarnosti.

Potom se slaveći “privatno” na uštrb “narodnog” sve profitabilno u državnom vlasništvu za siću podarilo odabranima iz novostvorenog “stališa” politički podobnih i beskrupuloznih lopova čije se novčarke, uzgred, ionako nisu napunile snalažljivošću na živahnom liberalnom tržištu već samo dubokim zavlačenjem ruke u džepove države. Sada bi pak, valjda, trebalo rasprodati još ono malo preostalog “narodnog vlasništva” ili, da parafraziram Škegru, svega što počinje s “Hrvatsko”.

I šume i vode i elektroprivredu. Pa i (Croatia) osiguranje i ACI-jeve marine. Naravno, ostavit ćemo nešto i sebi. Recimo, poštu i željeznicu koju, nemojmo se zajebavati, ionako nitko neće.

Neka buduća hrvatska Megi Tačer mogla bi jednako odlučno u “ropotarnicu povijesti“ poslati i sindikate, šmrkovima i vodenim topovima – a po potrebi i dugim cijevima – rastjerati prosvjednike i srediti opljačkane i otpuštene radnike. Doduše, taktika “izgladnjivanja” koju je primijenila na britanske rudare-štrajkaše, ne bi bila potrebna jer radnici propalih hrvatskih tvrtki – žrtve Tuđmanove ideje “stališkog” kapitalizma i Škegrinog “tačerizma” – ionako su odavno na rubu gladi. S velikim izgledima da baš sada naprave povijesni korak naprijed. U bezdan potpune bijede.

Zašto Borislav Škegro i svi drugi “škegrići”, negdašnji Tuđmanovi miljenici ili današnji ljuti borci za prava “liberalnog” ili – kako bi to kazao Ino Bešker – “liberističkog” kapitalizma, tako strastveno prizivaju ukazanje domaće Margaret Tačer? Volio bih vjerovati da je to stoga što, za razliku od brojnih fanova punka i novog vala, u formativnim godinama nisu slušali “The Clash“, Bilija Braga, Elvisa Costela, Smitse, Roberta Wajata, Pola Velera, Specialse… ili mnoge druge britanske glazbenike okupljene u koaliciju znakovitog naziva “Red Wedge”.

“Crveni klin”, nadahnut znamenitim radom El Lisitskoga, nastojao je naime pred britanske parlamentarne izbore 1987. mobilizirati britanske mlade glasače ne bi li se spriječio Tačerin reizbor. Nije im uspjelo, no milijunima njihovih fanova u zemljama iza i ispred željezne zavjese, te u tadašnjoj Jugoslaviji kao zemlji “nadrealnog socijalizma“, Maggie Thatcher je – baš kao i njezin prekoocenaski “prika” Ronald Raegan – bila istoznačnica za bešćutnu i socijalno neosjetljivu konzervativku koja je milijune “neprilagođenih“ gologuze bacila na cestu.

Protiv “siromašne većine“

Pojma nemam što je u to doba slušao Boro Škegro. Je li, recimo, svirao harmoniku, loudovao na glazbu Kerbera i Galije ili je pak sa veseljem gutao pjesme novih MTV-jevskih zvijezda poput Ricka Astleya i prsate Sabrine? No njegovi razlozi za divljenje gospođi Tačer i “tačerizmu“ posve su sigurno neke druge prirode. Točnije, usko vezane uz vlastitu političku prošlost i današnju konzultantsko/poslovnu karijeru.

Jer, kako je sam kazao,tačerizam nije ništa drugo do li “implementacija zdravih ekonomskih načela bez obzira na populističke laži, spinove i pecanja glasova “siromašne većine“…“. Njih je, slijedi neizgovorena pouka tačerizma, ionako najbolje glađu, zatvorima i guranjem u još veću bijedu, do kraja poniziti i, u konačnici, poput neželjenih krpelja na zdravom gospodarskom tijelu uznosite nacije – istrijebiti. Baš kako su to zamislile barunice Tačer i Casteli.”

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *