Hrvatska u EU, a Sanadera nigde

Hrvatska u EU, a Sanadera nigde

7 jula 2013

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

I dok je te pristupne večeri Poljudom grmio glas Franje Tuđmana koji je pjenio o “crnim i crvenim vragovima” i “judoškudašima” podržan gitarskim riffom Thompsonove prateće bojne, ni na Markovu trgu – gdje je 19. lipnja 2004. u povodu svečanosti dobivanja statusa kandidata za punopravno članstvo u EU-u slavodobitno podizao europsku zastavu – a bogme ni na Jelačić-placu, baš nitko nije spomenuo Ivu Sanadera.

Nekoć moćni premijer i za mnoge istoznačnica umivenog i europeiziranog HDZ-a koji je manje-više poslušno a ponekad i udvornički ispunjavao sve želje bruxelleskih birokrata, teško da je i na TV ekranu mogao vidjeti ključni trenutak ulaska Hrvatske u EU.

Naime, koliko mi je poznato, u Remetincu se i svjetlo i televizori gase mnogo prije ponoći.

Kako su to već primijetili pažljivi politički analitičari, a i Tomislav Karamarko, službeni govori na svečanosti u povodu ulaska Hrvatske u EU upadljivo su prošli i bez spomena Franje Tuđmana.

No, svojevrsnu kompenzaciju „hrvatski George Washington“, kako ga je odavno nazvao Jakov Sedlar, očito je dobio u Splitu. Za razliku od jedva zamjetnog „kerumovskog“ spomenika-uljeza na dnu Pazara – koji zbog diskoteke u najbližem susjedstvu novodobnog „oca domovine“ predstavlja prije DJ-a za pultom nego povijesnu veličinu – te svečarske splitske noći duh pokojnog hrvatskog predsjednika je kao svoj na svome prošetavao prepunim poljudskim travnjakom i tribinama.

Govoreći glasno, premda ne i svojim glasom, istinu o ratu, o Herceg-Bosni, o „crvenim vrazima“, pa i o Europi u kojoj smo, ako ne još schengenska brana ono svakako tompsonovski „antemurale christianitatis“.

Nepoželjniji od zvijezde

A i imao se komu obratiti jer i oni na pozornici poput Zlatka Viteza, baš kao i publika s travnjaka, Rojs s jatacima u svečanim tribinama ili razdragani bogoslovi, dio su sljedbe „tuđmanovske Hrvatske“ devedesetih. Štovatelji ili zatočnici mitskih dana „ponosa & slave“ koje – kako vrijeme prolazi a vojne mirovine nagriza inflacija – sve više ovija koprena nostalgije kojom se hrane bard iz Čavoglava, „sitna raja“ i Karamarkov zdrug.

Sanadera nitko nije spominjao na Poljudu. Onih pola milijuna eura navodno inkasiranih ispod banka za „nepjevanje“ dovoljan su razlog tome no još više činjenica da je i samo ime bivšeg premijera na Thompsonovom splitskom megakoncertu nepoželjnije od srpa & čekića, crvene zvijezde i Titove majice kupljene u Kumrovcu.

Zapravo ovih svečarskih dana Ivu Sanadera spominje se samo u, ionako sve kraćim, noticama sa suđenja u trakavici zvanoj “Fimi-Media”. Kao da bi i sama fotka ili bogatija redakcijska oprema neugodno podsjetili na to da je, sad i službeno „europska“, Hrvatska još pred koju godinu imala premijera kojega su – doduše po nepravomoćnoj presudi – ulovili u korupcijskoj otimačini golemih razmjera.

Ni na kraj mi pameti nije tražiti alibi ili pak olakotne okolnosti za Ivu Sanadera i njegov, ako se pokaže da su navodi optužnice točni, kleptomanski karakter.

Još manje cendrati zbog „zle sreće“ bahatog, bolesno gramzivog i sebeljubivog političara koji je gotovo preko noći izgubio i moć i obraz.

No, s druge strane, prešućivanje uloge Ive Sanadera u europskom hodu Hrvatske unajmanje je neprimjereno.

Pače, nedopustivo, ali i dugoročno štetno.

Bez Sanaderova higijeničarskog provjetravanja sabornice iz koje je počistio niz besprizornih likova koje je u zastupničke klupe dovukao tuđmanovski HDZ, bez dijaloga i političke suradnje sa Srbima, otvaranja prema Europi, inzistiranja na suradnji s Haagom, odlučnijeg procesuiranja ratnih zločina te odricanja od ustašofilije koja se, poput Arijadnine niti, provlačila kroz tuđmanovske devedesete… danas bi Hrvatska zacijelo bila tamo gdje je i Srbija. Sretna što je uopće dobila datum za početak pregovora.

Odricanje od pozitivnog proeuropskog političkog djelovanja Ive Sanadera zbog njegova, još uvijek nepravomoćnog, kriminalnog statusa, rekoh, nije samo neprimjereno jednom demokratskom društvu – na što je ovih dana s pravom upozorila Jelena Lovrić – već i politički veoma štetno.

Bacajući iz lavora prljavu vodu korupcijskih afera, nikako se ne bi smjelo baciti i političko „čedo“ Sanaderove ere.

Birokrat za Europu

Zacijelo nisam jedini koji je ovih dana promislio kako bi Ivo Sanader, da se kojim slučajem odhrvao napasti korupcije ili „barem“ navrijeme „povukao ručnu kočnicu“, bez obzira bio premijer ili lider oporbe, najviše profitirao od Hrvatskog ulaska u EU.

Nije li baš on bio prototip ovodobnog europskog političara/birokrata? Ne samo zbog znanja jezika i vještine u ophođenju s medijima već i neospornog šarma kad treba pridobiti jače a ništa manje upitne bahatosti kad se ophodi sa slabijima; zbog umješnog „spinanja“, vještog „palamuđenja“ ili pak drskosti i arogancije kojih su puni bruxelleski hodnici moći.

Dr. Ivo kojega je – kako to i danas tvrdi doživotni predsjednik njegova Fan cluba – sam Svevišnji podario Hrvatima, prvog dana srpnja umjesto u izglednu europolitičarsku budućnost krenuo je samo na još jedno sudsko ročište i suočenje s optužbama za korupciju.

Umjesto njega u klupe Europskog parlamenta otići će policajka Ruža dokazujući da život – posebice u Hrvata – ne samo da piše romane već se i baš krasno zajebava. I to kako.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *