Hrvatski Snouden

Hrvatski Snouden

16 jula 2014

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

Najpoznatiji svjetski zviždač Edward Snowden, aktualni kandidat za Nobelovu nagradu za mir, zaslužan je, kao što je poznato, za najveću obavještajnu aferu u novijoj povijesti. Sve je počelo jednim davnim člankom u The Guardianu kojim je otkriveno da američka telekomunikacijska tvrtka Verizon u tajnosti državi odaje podatke o svojim korisnicima.

Bio je to samo uvod u horor-otkriće koje je potvrdilo postojanje programa za masovni nadzor u režiji najmoćnijih obavještajnih organizacija svijeta. Dosjei bivšeg suradnika američke Nacionalne sigurnosne agencije otkrili su svim demokratskim naivcima feleričnu stranu modernoga digitalnog doba koje omogućava da centri moći milijardama ljudi, bez obzira na granice, dopru do najintimnijih sfera života, da nadziru svaki njihov korak i da katalogiziraju podatke za manipulaciju svakim pojedincem.

Opisujući Snowdena u svojoj napetoj knjizi, novinar The Guardiana Luke Harding briljantno skicira postupnu gradaciju njegova motivacijskog sklopa i eksploziju patriotskoga gnjeva nakon što shvaća da živi u svijetu koji se bez prestanka i bez jasnog povoda špijunira.

Snowden je po svim svojim uvjerenjima američki domoljub, libertarijanac, mnogi bi kazali i desničar. Ovih se dana imamo priliku komparativno uvjeriti kako razmišljaju i kako na navodnoj zaštiti demokracije i javnih interesa djeluju njegovi nominalni hrvatski kolege.

Ajde mi provjeri…

Šef saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost Miroslav Tuđman nedavno je, kao što znamo, dobio zadatak provjeriti utemeljenost sumnji donedavnoga ministra financija Slavka Linića da ga se neovlašteno prati i prisluškuje.

U skladu s procedurom, parlamentarno tijelo kojim Tuđman rukovodi zatražilo je od Operativnog telekomunikacijskog centra povjerljive informacije o eventualnom “državnom uhu” na Linićevu broju mobilnoga telefona.

Kad se već našao na izvoru tako dragocjenih i politički unosnih podataka povodom Linićeve predstavke, pokojnog Vrhovnika sin je zajedno sa svojim stranačkim kolegom Tomislavom Čuljkom o istom trošku odlučio samoinicijativno provjeriti sluša li neprijateljska Milanovićeva administracija još poneke zanimljive brojeve.

Operaterima OTC-a je tako na obrazac za provjeru nadzora nadopisao svoj vlastiti i Čuljkov telefon, jednako kao i mobitele glavnoga tajnika HDZ-a Vase Brkića i zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića. Moglo bi se reći da se radilo o rutinskoj autoskrbnoj gesti građanina Miroslava Tuđmana: kao da je majku Ankicu odveo liječniku na mjerenje tlaka, pa pred doktorom usput zavrnuo rukav da i sebi provjeri stanje srca i krvnih žila.

Zamislite analognu situaciju: da, primjerice, šef odbora za nacionalnu sigurnost američkog Kongresa dobije zadaću istražiti sumnje u neovlašteno uhođenje prvog čovjeka federalnih rezervi, pa da čitavu istragu okrene k sebi i priču pokuša odvući u smjeru prati li se njega i njegove partijske kolege.

Bez obzira na stranačku pripadnost, za žurnu hospitalizaciju ne bi mu trebao specijalistički pregled, dovoljna bi bila i medicinska sestra.

Kod nas su politički a i zdravstveni standardi, nasreću, puno liberalniji: čovjek koji se u vrijeme vlasti svojeg oca nije previše zamarao činjenicom što država bez ikakve realne potrebe nadzire stotine novinara, oporbenih političara i nevladinih aktivista – arhivirajući uredno i ginekološke kartone sumnjivih nedomoljubnih elemenata – nekažnjeno je s funkcije parlamentarnog čuvara demokracije poželio zaigrati ulogu hrvatskoga Snowdena, herojski brinući ponajprije o svojoj i presvijetloj pozadini stranačkoga mu kolege Milijana Brkića Vase.

Da svaki iskonski hadezeovac primarno gleda vlastitu guzicu, a tek onda svoj posao i interese Domovine, nije nam, doduše, ovo baš prvi primjer. Kao i u svakoj karikaturi i teatru apsurda, iz svega se na svjetlo dana iskotrljala tek spoznaja da se jedino Milan Bandić nalazi pod mjerama tajnoga nadzora.

Tragična informacija da na mjestu saborskoga nadzornika delikatnog špijunskog sektora imamo ozbiljnome poslu i demokratskom poretku posve neprimjerenog čovjeka odavno nije nova: svjesni smo je još od onoga dana kad je Milanovićeva parlamentarna većina povjerila nekadašnjoj lisici funkciju čuvara kokošinjca.

Za ilustraciju, mogu samo ponoviti pitanje što sam ga nadležnim strukturama na ovom istom mjestu postavio još u siječnju 2012.: je li realno očekivati da će civilni monitoring špijunskih struktura savjesno provoditi čovjek koji im je bio na čelu devedesetih, kad su se događale najveće zlouporabe?

Kako je moguće da istodobno s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju njezini najrevniji zagovornici − što su potrošili grlo na priče o proeuropskom demokratskom iskoraku i slične agitacije – bez treptaja oka pristanu na retuđmanizaciju i demokratsku retardaciju sustava baš u dijelu koji je toj istoj Europi svojedobno bio najsporniji i najmanje prihvatljiv?

Po korejskome modelu

Pravili smo državu, a napravili antidržavu, s neuništivim kadrovskim stupovima po modelu Kim Il Sunga. U normalnim demokracijama eksces je nusprodukt sustava, dočim je našemu on glavni građevni materijal i vezivno tkivo. Gore od toga da se nezaštićeni pojedinac bez ikakva realnog povoda nađe na udaru državnih uhoda i represivnoga aparata samo je balkanska noćna mora u kojoj se isti takav nebranjeni građanin koprca u mreži političkoga dadaizma i stranačke samovolje.

U njoj ni najveći stradalnik sebe naprosto ne može doživjeti kao autentičnu žrtvu režima: tu su dežurne žrtve uvijek unaprijed obilježene ili izbornim ćarom, ili partijskom značkom.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *