Ilija Čvorović oteo Tomislava Karamarka

Ilija Čvorović oteo Tomislava Karamarka

24 januara 2013

Ivica_Ivanisevic

Piše: Ivica Ivanišević

Sjećate li se Ilije Čvorovića, žene mu Danice i brata Đure? Ako mislite da je slavni trio iz “Balkanskog špijuna” pospremljen u povijest s istekom zadnje sekunde odjavne špice, grdno se varate. Mogao bih se, recimo, kladiti kako su dotični prije nekoliko mjeseci u podrumu svoje kuće zatočili Tomislava Karamarka.

Pod omamljujućim svjetlom crvene žarulje, lisičinama su ga vezali uz nogu fotelje i krenuli mlatiti: baš kao u filmu, Ilija je zadaći pristupio s nešto više odgojnoga žara, pokušavajući pritvoreniku obrazložiti gdje je teško posrnuo i kako se može rehabilitirati, dok je vehementni Đura uglavnom dijelio šamare.

Danica je, naravno, na gornjoj etaži gulila krumpire i zabrinuto iščekivala epilog talačke drame. U neko doba čule su se i one slavne rečenice: “Ti ćeš da im kažeš: Sudite me da okajem grehe, da stanem na svoje noge i da ponovo budem čovek.

Počet ćeš da radiš za naše, Đura će da ti oprosti što te je tuko, a mene, ako se sete za Dan Bezbednosti – sete se, ako se ne sete – nikom ništa, sve što sam radio bila mi je dužnost da radim.” Ne bih vam znao s punim pouzdanjem reći koliko je trajalo moralno-političko dricavanje nesretnog Tomislava, no kada čujem njegove friške izjave, imam dovoljno razloga vjerovati kako se seansa nije mjerila u satima, nego u danima ili čak tjednima. Iz podruma vile Čvorović Karamarko je izišao kao novi čovjek, temeljito prevaspitan, obučen da uspije u zahtjevnoj zadaći razaranja Hrvatske demokratske zajednice.

Inače nisam pobornik teorija zavjere: ne vjerujem da je Elvis živ, čisto sumnjam da su se Marsovci šetali Roswellom ili da je pravi Josip Broz izdahnuo još na ruskoj fronti u Prvom svjetskom ratu.

Pa ipak, kad malo boje promislim o javnim istupima Tomislava Karamarka, teško mi je oteti se dojmu kako su ga paleokriptoudbaši, mrzitelji svega hrvatskog i zatornici svekolikog državotvorja prvo oteli, a onda mu natenane isprali mozak u pravoj topčiderskoj centrifugi.

Biti u oporbi sjajna je stvar. I inače, a kamoli tek ovih dana. Sjediš u toplini svoga kabineta, a vladajući ti svako malo centriraju balun na volej. Ne moraš, naravno, bezglavo jurišati na svaku ponuđenu loptu, ali je baš gušt od prilike do prilike teatralnim škaricama udariti po mješini i pospremiti je u rašlje.
Krali i pljačkali, pa…
Prilika za takve parade Karamarko već mjesecima ima na bacanje, ali je u protivničkom šesnaestercu pokazao pokretljivost kao da je, božemiprosti, sudionik paraolimpijade. Umjesto da s lakoćom poentira koristeći teška posrtanja vladajućih, on gubi vrijeme pokušavajući uplašiti javnost demodiranim tlapnjama o crvenoj peronospori.

Da zlo po njega bude još i veće, premda ga nitko nije povlačio za jezik, spremno je priznao kako je HDZ donedavno “krao i pljačkao”, no da je i takav nikakav još uvijek bolja opcija od SDP-a. Gore od javnih istupa, Karamarku ide samo kadroviranje.

Nema dana da novinari ne otkriju ime nekog čovjeka od ugleda kojemu je HDZ navodno ponudio da uđe u utrku za gradonačelnika Zagreba, a koji je bez oklijevanja kazao povijesno “ne”. Popis gospode koja su se Karamarku ljubazno zahvalila jedva da je nešto manje zamašan od Registra hrvatskih branitelja.

Nadalje, u Splitu, gradu neobično staloženih ljudi, nesklonih bilo kakvim oblicima konfrontacija, stranačke će boje braniti kubertenovska flegma, koncilijantni arhitekt koji je već svečano objavio kako očekuje pobjedu najboljeg kandidata, a ne nužno svoje malenkosti. Ne isključujem mogućnost da bi takvo čeljade imalo stanovitih šansi u kojoj općini na sjeveru Norveške, među gospodom koja se križaju rukama i nogama kada netko u njihovoj blizini kaže “jebemu miša”, ali u Splitu…
Lider oporbe je…
Utoliko se i ne treba čuditi što je Karamarku prijelazna titula lidera oporbe ovih dana kliznula iz ruke. Jer, ako se danas ikoga smije smatrati “sidrunom” opozicije, onda to sigurno nije on, nego kardinal Josip Bozanić.

Hrvatska katolička zajednica jedina je politička snaga u zemlji koja Milanovićevoj vladi zadaje glavobolje, i to na dnevnoj bazi, skoro iz sata u sat. A to nije loša vijest samo za sve simpatizere HDZ-a, koji svjedoče daljnjem propadanju nekoć, kako su voljeli reći, stožerne stranke hrvatskog naroda, nego i za sve građane koji duboko vjeruju kako crkvi, bilo kojoj, nije mjesto u političkoj areni. Ni kada “statira” na marginama zbivanja, a kamoli tek kada se želi nametnuti kao glavni igrač i tamjanom okaditi sve pore društvenog života.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *