Ima li nekog ko nas je ubijao i proterivao, a da mu se nismo izvinili

Ima li nekog ko nas je ubijao i proterivao, a da mu se nismo izvinili

2 maja 2013

Serb Refugees in BosniaPiše: Milenko Višnjić

Da bi razumjeli sadašnjost, moramo upoznati i razumjeti prošlost, jer ona je sa nama. Trovjekovni politički sistemi u Evropi: imperijalna hegemonija i ravnoteža moćnih koalicija, završavaju svoj vijek 1989., raspadom SSSR i prelaskom sa ideologije socijalne pravde, na najokrutniji oblik ideološkog fanatizama – liberalni imperijalizam. Da podsjetim, u zajedničkoj nam državi, ta promjena serve – prisilno napuštanje socijalizma, počela je uvođenjem tzv. Markovićevog «stabilnog» dinara.

Potrošene su devizne rezerve za kupovinu naoružanja separatistima, a prvim «demokratskim» višestranačkim izborima, raspirene su vjerske strasti, učaurene u formi prethodnog jednoumlja – bratstva i jedinstva. Oni koji su se opirali okupaciji – samo Srbi, i danas plaćaju cijenu neposlušnosti. Taj srpski otpor se mogao slomiti samo vjerskim ratom, bombardovanjem i drugim demokratskim načinima kažnjavanja.

Jednoumlje i najokrutniji ideološki fanatizam

U sjeni poslednjih zbivanja oko KiM, otvara se nekoliko pitanja moralnih načela u ponašanju vodećih političara Srbije. Čime se može objasniti klečanje premijera Ivice Dačića pred Zapadom, kada je, od 1991. godine, i sam bio svjedok svih zala koje je ta «demokratska» strana svijeta priredila i još ga priređuje njegovom narodu; prvo, izazivajući vjerske sukobe – od Slovenije do KiM; drugo, progoneći i uništavajući Srbe u Hrvatskoj; treće, progoneći i ubijajući na hiljade njegovih sunarodnika u BiH; četvrto, otimajući pokrajinu KiM – 15% teritorije Srbije, i progoneći stotine hiljada nealbanaca?

Čime opravdati njegovo političko trajanje toliko godina i kroz sve te događaje, sem da je čovjek od nade i povjerenja? Kako objasniti Nikolićevo negiranje prava Srbima preko Drine, da ne moraju biti bosanci, dok je nekad, prije promjene ćuraka, crtao granice svih srpskih zemalja? Kako objasniti ponašanje bivšeg «bosanca» Vučića, kada se svojevremeno, djelujući u sjeni dvojice «velikih», Šešelja i Nikolića, i sam zalagao za ravnopravnost svojih zemljaka?

Kako se može objasniti politička prostitucija sa onima koji su 1999. godine, bez odobrenja OUN, razbojnički, za «samo» 78 dana razaranja i ubijanja, ubili 2 768 civila, ranili oko 6000 ljudi, napravili materijalne štete preko 240 milijardi evra, zagadili zemljište osiromašenim uranijumom?… Ko može i čime se može objasniti da četvorica lidera Tačić – s jedne strane i Dačić, Vučić i Nikolčić s druge, i pored prividnog suprostavljanja, imaju isti ideološki cilj, u istoriji najagresivnije tvorevine ideološkog fanatizama – EU? Većina od pomenutih lidera je politički «sazrijevala» u sjeni potvrđenih autoriteta, razvijajući kod sebe autoratitarnu svijest podanika.

Koje je to novo jednoumlje i ideologija koji uspijevaju da ujedine do krvi zaraćene strane? Dok se jedni klečeći izvinjavaju, poklanjajući i dio voljene države, drugi likuju nad njihovim poniženjima, velikodušno primajući poklon; ali, ipak, jedno ih neodvojivo veže – put u EU. Politički fanatizam koji je zahvatio Balkan, nema istorijskog premca. BiH je još frapantniji promjer jednoumlja. Tri strane sa krvavim vjerskim ratom iza sebe, ni danas se ne mogu ni o čemu dogovoriti, sem što su saglasni u jednom, jedinom i uzvišenom cilju – zajedničkom putu u EU.

Jedinstvo im, možda, ne bi bilo ni potrebno, očekujući da ih u Briselu niko i ništa ne bi ni pitao, ako bi, nedajbože, ikad tamo i dospjeli i ako budu imali gdje i otići. Nekada, prije «uvođenja demokratije», većina današnjih lidera u BiH, su bili, takođe, poštovaoci samo jedne ideologije; bili su članovi jednog jednoumlja – komunizma.

Podanički karakter političara

U Vujaklijinom leksikonu za pojam balkanizma piše: „Beznačelnost, strast za bogaćenjem, snishodljivost prema višim, a grubost prema nižim od sebe, borba nedopuštenim sredstvima, podvale, politička ubistva, podmićivanje „. Šta je to što je iznevjerilo očekivanja onih koji su mislili da će u godinama širenja Zapada prema istoku doći do «otrežnjenja» i odbacivanja autoritarnog načina razmišljanja?

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, komunistička ideologija je iskompromitovana i dolazi do otvaranja prema “slobodi misli i govora”. Mnogi su očekivali da će doći do “otrežnjenja” i da će autoritarna načela razmišljanja biti odbačena. To se nije desilo; promjenila se samo forma, više nije bila komunistička, nego antikomunistička. Da je čak došlo i do porasta autoritarne svijesti kod pojedinaca, pokazuju sociološka istraživanja tog vremena.

Još i danas se može čuti mišljenje da je «pedeset godina socijalizma krivo za sve», pa i duhovnu degradaciju, ali to – naprosto ne stoji. Još je Svetozar Marković objavio u „Odabranim listovima“ da „stvar socijalizma propada, jer nema socijalista“ ili da on, kao stvaraoce boljeg društva, ne vidi samo obespravljenu radničku klasu, za koju misli da je sebična i da joj je cilj da svi njeni članovi postanu kapitalisti, već sve plemenite ljude kojih ima u gotovo svim slojevima društva. Dakle, ideologija, ma kako god se ona zvala, nema bitnog uticaja na promjenu stanja svijesti.

Po definiciji, čovjeka čine zrelim i odgovornim: um (razum), savjest i volja. Razum čovjeku otkriva motive (sebičnost, gnjev, kukavičluk…), savjest procjenjuje njihovu moralnu težinu, a volja je ta od koje se očekuje da se odupire tim (ako su loši) motivima. Kant je definisao potrebne duhovne napore u prevazilaženju vanjskih uticaja i pritisaka: „Svakom pojedincu je teško da se izvuče iz vlastite nezrelosti koja je postala dio njegove prirode. On je čak i zavolio tu nezrelost i zato nije u stanju da se služi svojim sopstvenim razumom…».

Dakle, nezrelost! Ako političar nema jaku volju da se odupre vlastitim slabostima, čuvajući mir prigušene savjesti i žrtvujući funkciju razuma, onda on ima potrebu da neko drugi i jači misli, odlučuje i djeluje u njegovo ime (Brisel je ponekad spas – tamo valjda znaju da misle). Takav političar postaje neodgovoran, brbljiv i lako nudi obećanja, ne računajući na odgovornost prema onima koje predstavlja.

Godine 1939., antropolog V. Dvorniković je u svojoj knjizi „Karakterologija Jugoslovena“ napisao: „Ko u takvoj sredini ma šta prima za gotovo, ispada budala. Jedan naš čovek je izjavio u novinama da su po njegovom mišljenju Englezi najdjetinjastiji narod na svijetu“. Antropološki gledano, na Balkanu ljudima ne treba vjerovati, jednima zato što ih poznaješ, a drugima zato što ih još nisi upoznao.

Istorija, pa i najnovija, nam otkriva da najveće zlo često ne donose samo okupatori, izuzimajući njihovu vještinu izazivanja sukoba, nego domaći političari. To se može vidjeti i na primjeru naših prostora, gdje su Domaći, metodom spržene zemlje – pljačkom, doveli do toga da su okupatorima ostali samo ogrisci i nešta malo prirodnih resursa. To, kako se ovakvi Domaći održavaju na vlati ili povremeno budu zamjenjeni njima sličnim likovima, može se samo zahvaliti autoritarnoj svijesti onih koji za njih glasaju.

Odavno je definisan odnos da „5% ljudi stvarno misli, 25% ljudi misli da misli, a ostalih od 70%, najradije bi pobilo onih 5% što stvarno misli“. Sam po sebi, nameće se zaključak da Domaći spadaju u grupu od 25% – grupu ljudi koji misle da misle!? Konačno, oni su i plaćeni da misle. Šta je to izabrao nemački narod, demokratskim putem birajući Hitlera, odavno je poznato. Takođe, nauka je odavno utvrdila da većina koja nekoga dovede na vlast, gotovo nikada nije u pravu: većina je često zavedena, potkupljena, ucjenjena ili, naprosto, uplašena od promjena. Ili, dopunjavajući misao, ta većina je najčešće nezrela, neodgovorna, vođena interesom, pristrasnošću, a ponekad i inatom, a cijenu njihovih mana i poriva, plaća cijela zajednica.

Test kojim se kuša političar, je spremnost na žrtvovanje načela pravde zarad vlastitog interesa. Oni savjesniji, ne idu tako otvoreno protiv svoje savjesti. Oni traže izgovor za umirivanje vlastite savjesti (odricanje prava nealbancima da budu u ustavnom sistemu Matice, zbog navodnog njihovog dobra), tvrdnjom da je proizvedeno zlo nužno zbog viših interesa (evropskog puta) i da zato to zlo i nije tako veliko. Filozofija opravdavanja zla, nije ništa drugo nego pristajanje na društveno zlo, fanatično ubjeđujući svoju nečistu savjest i druge da je to opravdano zlo. Zbog kukavičluka ili interesa, takav političar počinje da mrzi žrtve – uzročnike njegovih muka proizvedenih nečistom savješću (optuživanje Srba na KiM da će biti krivi za eventualni neuspjeh priključenja EU).

Nečista savjest proizvodi strah kod političara (Kajinov sindrom – Sveto pismo), koji vidi strah u svakoj kritici (komentari ispod članaka). Nezreli političari cijene svoje rezultate prema onome što je gore kod drugih. Velika nesreća u svemu ovome je, što se često cijeli narod poistovjećuje sa ovakvim nezrelim likovima. Međutim, za utvrđivanje karaktera jednog naroda, ne postoji tačno utvrđena naučna metodologija. Jung je bio nešta slobodniji, pišući o «nacionalnoj bolesti Njemaca», dao im je dijagnozu od koje je bolovao i Hitler: «Njemci pate od histerije, iste bolesti od koje je bolovao i demokratski izabrani Hitler».

(Vaseljenska.com)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *