Ima neka tajna veza i u Republici Srpskoj

Ima neka tajna veza i u Republici Srpskoj

25 februara 2014

Nenad KecmanovićPiše: Nenad Kecmanović

U kratkoj izjavi nakon razgovora sa Vučićem u Beogradu povodom nemira u Federaciji, Mladen Bosić je rekao: „Dodika nećemo rušiti na ulici nego na izborima!“ Nije rekao „rušićemo aktuelnu vlast“ ili „rušićemo vladajući SNSD“, iako bi oboje bilo adekvatnije, nego baš „rušićemo Dodika“. Moglo bi se pomisliti da je tim rečima nesvesno otkrio da sam ima nameru da se kandiduje za predsednika, pa izbore doživljava kao rušenje glavnog protivkandidata, ali ne mora biti da je tako…

„Republika Srpska nije Milorad Dodik!“, „Republika je postojala pre Dodika, pa će i posle Dodika!“, „Srpsku je stvorio SDS, a ne Dodik!“ – oglašavaju se još od prošle godine lideri opozicije. A pošto ove poruke same po sebi nisu sporne, i sam predsednik Republike potvrdio ih je izjavom da, istina, sebe poistovećuje sa Srpskom, ali ne i Srpsku sa sobom te je u više prilika podsetio na istorijske osnivače Republike. Ako se, dakle, opozicija i predsednik u tome slažu, onda se postavlja pitanje koga opozicija ubeđuje da RS može i bez Dodika? Da li narod koji ga je izabrao na četiri godine koje još traju? Da li braću u matici među kojima je toliko popularan da se političari uoči izbora svađaju koga će da podrži? Da li komšije Bošnjake u Federaciji koji Dodika od sveg srca otvoreno mrze? Da li one u OHR-u, SAD i EU koji ne kriju da bi im bez njega svi planovi išli glatko kao do 2006. godine?

Postoji naizgled neprirodna koincidencija u negativnoj fokusiranosti na ličnost Milorada Dodika između udružene opozicije i četiri različite strane, a to su međunarodni faktor, sarajevski mediji, mreža NVO i drugosrbijanski sajtovi.

– Pod međunarodnim faktorom mislimo, pre svega, na američki faktor koji i dalje uporno insistira na unitarizaciji FBiH i centralizaciji BiH uprkos dvadesetogodišnjim neuspesima na terenu i nasuprot sve fleksibilnijem pristupu EU. Ambasada SAD je prošle godine čak zvanično prekinula komunikacije sa predsednikom Republike jer, kako je objašnjeno, sa njim ne vredi trošiti trud i vreme. Iza toga, naravno, stoji Dodikovo uporno odbijanje da prihvati reviziju Aneksa IV, reformu Ustava, funkcionalniju BiH i slično. Nakon toga je usledila sistematska apsurdna stigmatizacija lidera jednog entiteta zbog problema u drugom entitetu, kao što su JMBG, Sejdić – Finci, socijalni nemiri i slično.
– Sarajevski nedeljnici „Dani“ i „Slobodna Bosna“, koji već tradicionalno predstavljaju glavni poligon opširnijeg prezentovanja bošnjačke politike i izliva mržnje prema RS kao „genocidnoj“, „zločinačkoj“, „šumskoj“ i slično, te satanizacije Dodika, već godinu dana promovišu lidere opozicije u RS. U seriji intervjua u kojoj se, pored Bosića, Šarovića, Čavića i drugih, našlo mesta i za opozicione predsednike većih opština u Srpskoj, polovina pitanja se odnosi isključivo na Dodika. Maliciozno intonirana, baš kao i odgovori, svodi se na reprizu sistematske kriminalizacije predsednika RS, koja je u elektronskoj verziji već viđena na bijeljinskoj BN televiziji.

– Mreža nevladinih organizacija pojavila se u tranzicionim zemljama kao međunarodno sponzorisana pomoć lokalnom razvijanju civilnog društva, podsticanju demokratije, zaštiti ljudskih prava itd, ali je u fazi konsolidacije većina NVO ostala i bez posla i bez para i prirodno se ugasila. Neke su se, međutim, pod istim ili promenjenim nazivima, okrenule drugim spoljnim finansijerima i novim domaćim zadacima, o čemu svedoče njihove aktivnosti u uličnim smenama vlasti, ne samo u Istočnoj Evropi i na Bliskom istoku. NVO „Udar“ je imala zapaženu ulogu u političkom manipulisanju nedavnim socijalnim protestima u FBiH, a ima nekoliko NVO u RS koje prizivaju nasilnu smenu legitimne vlasti i ponaosob baš predsednika Republike.

– Drugosrbijanskim strankama i pripadajućim strukturama (sajtovi, portali, NVO i slično) i individualnim aktivistima smeta već i samo postojanje RS, jer u njoj vide „jedini uspeh politike omrznutog Miloševića“, a uz to ide i netrpeljivost prema prekodrinskim došljacima koji su nacionalizmom kontaminirali kosmopolitski „krug dvojke“. Republiku Srpsku i Srbe u RS oni vide kao balast na putu Srbije ka svetionicima EU i NATO i zato bi ih najradije strpali u jedinstvenu građansku Bosnu, kao Bosance koji govore „bosanski“. I njima je na nišanu opet isključivo Dodik zbog dugog i uspešnog otpora, kako bošnjačkom hegemonizmu, tako i pritiscima Brisela i Vašingtona, što za njih predstavlja najveće svetogrđe.

Otkuda to da su sva ova četiri toliko međusobno različita aktera, direktno ili indirektno involvirana u predizbornu kampanju za jesenje izbore u RS, toliko jedinstveno negativno fokusirana na Dodika? Srpska ima i premijerku i predsednika parlamenta, predstavnika u Predsedništvu i Savetu ministara BiH, a njih niko ne pominje. Ispada da Nebojša Radmanović, Željka Cvijanović, Igor Radojičić, Nikola Špirić i drugi najviši funkcioneri RS ne samo da ne kreiraju i ne slede istu politiku koju i Dodik, nego su protiv te politike, pa čak i protiv njega lično. A svako zna da se radi o političarima koji nisu samo na ključnim mestima u istoj vlasti, nego su i u rukovodstvu iste stranke.

Radi se o metodu „personalizacije konflikta“ koji su američki propagandisti razvili još u vreme Prvog svetskog rata, a svodi se na ekstrapolaciju jedne istaknute političke ličnosti (monarha, premijera, predsednika, vojskovođe, ministra unutrašnjih ili spoljnih poslova) i njeno satanizovanje kao negativnog simbola režima ili zemlje koja se želi srušiti. Pri tome se amnestiraju sve ostale političke ličnosti i narod koji ga je slobodno izabrao na tu funkciju ili ga plebiscitarno podržava.

Kada je trebalo osvojiti Irak i uzeti naftu, Sadam Husein je satanizovan kao „Hitler iz Bagdada“ koji sakriva nepostojeće hemijsko oružje.

Putin je postao „diktator iz Kremlja“ i „novi Staljin“ zbog toga što je sprečio Hodorkovskog da proda SAD ruske rezerve nafte, sankcionisao „Pusi rajot“ i uveo nadzor nad inostranim finansiranjem NVO. Kada treba ujediniti Bosnu, ukinuti entitete, udaljiti Srpsku od matice i uterati je u NATO, onda je Dodik postao „diktator iz Laktaša“, „srpski Lukašenko“, „Laktašenko“.

Dodik se tako našao na koncentrisanom udaru sa više različitih strana koje sve zajedno povezuje primena istog metoda pritiska. Iako opoziciji u RS sigurno ne odgovara da je javnost identifikuje sa „sarajevskim medijima“, „spoljnim faktorom“, drugosrbijancima i slično, u očima birača kao da ipak postoji neka tajna veza. Možda i zato poslednje sondaže biračkog tela pokazuju da je SNSD ispred SDS-a, a Dodik u odnosu na Bosića čak čitavih 20 procenata.

(Pressrs.ba)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *