Ima tu nešto više od „parade ponosa“

Ima tu nešto više od „parade ponosa“

1 октобра 2013

Đorđe-VukadinovićPiše: Đorđe Vukadinović

Mislim da je vlast ispravno postupila zabranivši (i) ovogodišnju gej-paradu, kao i prateće protestne manifestacije najavljene povodom nje. Sumnjam da će se iko zbog ove pohvale obradovati. Skeptičan sam prema motivima i prema obrazloženju. Ogorčen sam zbog atmosfere i veštački izazvane psihoze vanrednog stanja koja je danima proizvođena i u drugi plan gurala sve druge, stvarnije probleme i realnije brige. Ali odluka je, u osnovi ispravna, čak i ako je doneta iz pogrešnih razloga i s pogrešnim opravdanjem.

Ako je neko još uvek imao dilemu oko toga da u pozadini priče o „Paradi ponosa“ stoji politika i pritisak pojedinih uticajnih evropskih i gej-lobističkih krugova, više nema prava na iluziju. Dovoljno je samo da baci pogled na preteće komentare organizatora i njihovih gostiju nakon otkazivanja „prajda“ (iako su se nedelju dana u Beogradu mirno i uz maksimalnu medijsku pažnju odvijali programi „gej-festivala“). I Goran Miletić i Jelko Kacin i švedska ministarka za evropske poslove u svojim prvim izjavama nisu rekli kako će zabrana Parade ponosa, recimo, otežati položaj pripadnika LGBT populacije u Srbiji (kao što, uostalom, i neće), nego su sve troje pomalo zlurado istakli kako će ta zabrana biti navedena u izveštaju o napretku Srbije u evrointegracijama.

I to je suština političko-psihološkog čvora koji se u Srbiji već godinama oko gej-parade plete. Naime, i kod zagovornika i kod protivnika prajda, on se doživljava kao nešto mnogo više od manifestacije prava na vidljivost i ravnopravnost lokalne homoseksualne populacije. Za gorljive zastupnike, to je neka vrsta simboličkog trijumfa nad „Srbijom prošlosti“ i, kao što pre nekoliko godina reče jedan istaknuti gej aktivista, akt pobedničkog „zabijanja koplja“ i „obeležavanja teritorije“ u srcu naci(onali)stičkog Beograda. A za ogorčene protivnike prajda to je, zapravo, nešto vrlo slično, samo gledano sa druge strane – simbol nacionalnog poraza i kulturne okupacije, odnosno, dovršetak procesa sveopšte devastacije, koji je počeo raspadom zemlje, NATO bombardovanjem, pljačkom državne imovine i proglašenjem nezavisnosti Kosova.

Naravno da ovdašnji homoseksualci nimalo nisu krivi – ili barem ne krivlji od ostatka populacije – za ovo nacionalno i državno propadanje. Ali su, svesno ili nesvesno, dozvolili pojedinim LGBT aktivistima da borba za njihova prava bude instrumenalizovana od strane nekih koji ne žele dobro ovoj zemlji.

Zato stvar sa Paradom u Beogradu ide teže i izgleda dramatičnije nego, na primer, u drugim delovima bivše SFRJ – poput Zagreba ili Podgorice.

Prema našem istraživanju od pre godinu dana, a i nekoliko uzastopnih godina pre toga, održavanju Parade ponosa u Beogradu kategorički se protivi gotovo osamdeset odsto punoletnih građana Srbije, što je znatno veći procenat konsenzusa čak i u poređenju sa onim koji postoji o pitanju protivljenja nezavisnom Kosovu, ulasku u NATO ili presudama Haškom tribunala. I zato su fundamentalno pogrešne „utešne“ poruke kako, tobože, „to nigde nije bilo glatko“ i kako će, vremenom, sve leći na svoje mesto. Neće. Jer se tu, uostalom, i ne radi primarno o ljudskim pravima i zaštiti jedne ugrožene manjinske grupe (koju štite i važeći zakoni i sve veći stepen tolerancije – ili bar ravnodušnosti – prema različitim životnim stilovima), već o (ne)namernoj provokaciji nacionalno i socijalno frustrirane većine od strane nekolicine LGBT aktivista. I zato je samo naizgled paradoksalan nalaz da se tolerancija prema homoseksualcima u srpskom društvu postepeno povećava, dok se stepen otpora prema gej-paradi realno ne smanjuje.

U svakom slučaju, ovaj politički i kulturološki boj će se nastaviti i u narednim godinama. Ali bez imalo preterivanja može se reći da su, u ovom trenutku, ovakvim ishodom skoro svi bili zadovoljni.

Vlast je izbegla belaj na ulicama Beograda, plus su, po relativno nisku cenu, malo popravili svoj narušeni imidž u jednom delu patriotskog biračkog tela. Po principu, „jeste da malčice popuštamo oko Kosova, ali smo, kao što vidite, i dalje čvrsti oko Parade“. Uostalom, Mitrovica i Zvečan su daleko i, uz malo sreće i mnogo medijske blokade i medijskog spinovanja, većinska Srbija neće ni znati kakvu tužnu i nečasnu ulogu srpske vlasti već mesecima igraju na severu Kosova. Nasuprot tome, gej-parada i ulice Beograda su uvek u središtu medijske pažnje i tu se lako mogu izgubiti ili steći procenti koji život i vlast znače.

S druge strane, organizatori Parade su dobili priliku da i sledeću godinu dana lamentiraju nad srpskim „primitivizmom i netolerancijom“. A plus su onom vanrednom i „spontano organizovanom“ noćnom šetnjom u pratnji policije „spasli obraz“ i opravdali svoje ovogodišnje donacije, te položili kamen-temeljac za naredne grantove.

S treće strane, patriotske organizacije su dobile iluziju da su snažnije i uticajnije nego što realno jesu. A svi zajedno smo još desetak dana živeli u zaboravu pravih i ozbiljnih problema i tema koje nas čekaju ove jeseni i zime. Tom istom cilju je, uostalom, prethodnih meseci služila beskonačna priča o rekonstrukciji vlade. A u narednom periodu će, verujem, prostor koji su do juče zauzimale rekonstrukcija i Parada ispuniti tema vanrednih izbora. I tako u krug.

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u