Inat

Inat

28 februara 2014

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Davno, ali stvarno davno prije, morala je biti okončana ova galama oko izmjena Zakona o radu, koja traje već godinu i pol, a koja je kulminirala jučer, kad je prvo čitanje zakonskih izmjena ipak stavljeno na dnevni red Sabora.

Da je bilo puno više pameti i poštenja sa sviju strana, moglo je sve to puno prije biti gotovo, mirno, i bez niza uvijek istih, predvidivih epizoda nekorisne vike i dreke, infantilnog prkosa i lupanja vratima.

Moglo se, znači, proći bez bijesnog okupljanja na Markovom trgu s kojega su sindikalisti jučer sasuli sve te silne uvrede na račun vlasti – koju sigurno ne bi umjeli ništa gore opanjkati niti da joj je na čelu duh zloglasne barunice Margeret Tatcher – i bez gubljenja nepreglednih mjeseci na besplodna nadmudrivanja.

Da su glavni akteri pokazali razum i ozbiljnost, HDZ-u sada ne bi padalo na pamet da inscenira dramatski dojam s demonstrativnim izlaskom iz sabornice. Lesar ne bi tako lakomisleno optuživao da se radno zakonodavstvo mijenja prema zahtjevima neoliberalnih snaga jer čak i on bi ipak bio dužan znati da se neoliberalnim teško može nazvati sustav u kojem dvije trećine stanovništva živi od budžetskih transfera.

A vlast SDP-a i HNS-a, i njezin radnički ministar Mrsić, postavili bi se na glavu da objasne zbog čega su prije koju godinu, u doba Jadranke Kosor, skakali na barikade sa sindikatima, a sada su prešli na suprotnu obalu.

Ili bi, umjesto toga, barem svima pošteno i glasno priznali da su se onda potpisivali na sindikalnu peticiju samo zbog poena i rejtinga i da je to, eto, bio taj slatki opozicijski komoditet u kojem se sada brčka HDZ, ali nakon kojega će se odgađani posao ipak morati obaviti.

Ali sve to, na žalost, nije hrvatska priča. Ovdje su uloge uvijek podijeljene po nezreloj logici političkog paradiranja i nadigravanja, a ne prema odgovornosti za ljude, državu i za sutrašnji dan.

A zato možda i jesmo tu gdje jesmo. Sa 475 tisuća ljudi radnih mjesta u upravi, administraciji, vojsci i policiji, u školama i bolnicama, javnim ustanovama i državnim poduzećima – a to je više od jedne trećine ukupno zaposlenih. S brojem umirovljenika koji je tek malo manji od broja ljudi koji još rade. S domalo 400 tisuća nezaposlenih, s nula investicija i s ekonomijom u kojoj su tisuće i tisuće tvrtki potpuno i definitivno zrele za stečaj.

Može biti slatko i omamljujuće tjerati mak na konac i tvrditi da nam je za sve to što nas je zadesilo kriv netko drugi i nešto drugo osim nas samih, ali takav stav sigurno nema osobitog dodira sa stvarnošću. Mogu Ribić, Sever i Matijašević vikati da im jezik otpadne kako moramo sačuvati 30 dana godišnjeg odmora, sve otpremnine i svako radno mjesto zauvijek.

Ali pametnije je da svi akteri zajedno razmisle o tome je li najvažnije ne dati ni zrna žita »neprijatelju«, ili da se trendovi preokrenu, da neki kapital uđe na ovo tržište i da se pokrene neka aktivnost u ovoj zemlji za koju apsolutno svi tvrde da ima najrigidnije radno zakonodavstvo?

Sindikalci tvrde da bi izmjena Zakona o radu dovela do velikog otpuštanja. Ali kako to onda da smo pod kapom ovog starog i za radnike navodno povoljnijeg ZOR-a natukli svih ovih 380.000 nezaposlenih?

Ove promjene, dakle, možda ne valjaju, neka se dogovore o boljima. Ali promjena očito mora biti jer ćemo od ovog inata svi zajedno propasti.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *