Инатимо се као Енглези

Inatimo se kao Englezi

1 jula 2015

kul-nikita_620x0OVDE vreme drugačije teče – zadovoljno kaže Nikita Milivojević i sa jedne od šest terasa koje okružuju Vilu Stanković u Čortanovcima, pokazuje na Dunav koji se pitomo stapa sa fruškogorskim krajolikom. Nad tom nestvarno lepom živom slikom tiho struji lokalni vetar fruškogorac, u narodu poznat kao – čistač pluća.

Atraktivni zamak, delo arhitekte Dragiše Brašovana sagrađeno 1930. godine po narudžbini dr Radenka Stankovića, kardiologa i ministra prosvete u vladama kralja Aleksandra Prvog i kralja Petra Drugog, već drugu godinu zaredom je pozorišna oaza.

Jedinstven u ovom delu Evrope, “Šekspir festival” u Čortanovcima, mestu sa nešto više od 2.000 duša, pokrenuo je prošle godine reditelj Nikita Milivojević. Ideja mu je sinula posle premijere njegove predstave “Henri Šesti” u čuvenom Glob teatru u Londonu, maja 2012. godine.

Tada se setio usnulog zamka u Čortanovcima, koji retko ima posetioce, uglavnom političke funkcionere. I ubrzo je ovo čarobno mesto oživljeno i oplemenjeno delima najvećeg dramskog stvaraoca svih vremena – Viljema Šekspira (1564-1616).

Ovogodišnji, drugi po redu, festival (pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Sekretarijata za kulturu Vojvodine, Opštine Inđija i UNIQA osiguranja) počeo je u četvrtak kuriozitetom – premijerom predstave “Perikle” u Milivojevićevoj režiji, koji je publika oduševljeno pozdravila. Do 30. juna ovde će se smenjivati pozorišni ansambli iz Irana, Belorusije, Makedonije i Srbije, kao i značajni šekspirolozi, edukatori i umetnici u pratećem programu festivala.

Uspeli ste da namaknete i drugi festival, jedinstven, s ozbiljnom namerom da preraste u tradiciju, što nimalo nije lako danas u besparičnom vremenu, kada se mnoge tradicije gase…

– Ukrstilo se nekoliko dobrih stvari. Posle prvog festivala, prošle godine, uvršteni smo u 10 najznačajnijih kulturnih događaja u Srbiji. Znači, prepoznala se već u startu posebnost ovog festivala. U međuvremenu smo uspeli da uđemo u mrežu Šekspirovih evropskih festivala i sada smo jedina zemlja koja nije članica EU, a jeste deo te prestižne mreže. Dakle i tamo je neko prepoznao našu posebnost.

O posebnosti svedoči i dolazak direktora Glob teatra…

– Da, njemu nije teško da iz Londona dođe ovde samo na jedan dan, jer želi da vidi predstavu Iranaca, kao što ga je prošle godine zainteresovala predstava iz Turske. Za ovu priču, za festival radi i ovaj ambijent, toliko nesvakidašnji. Ovde kada kročite, čini mi se, neminovno je da vam prva asocijacija bude Šekspir. To je bio i moj prvi utisak pre nekoliko godina kada još nisam ni razmišljao o festivalu. Da sve bude čudnije, mada sam rođen tu blizu, u Inđiji, tek pre nekoliko godina saznao sam za ovo mesto. Ovde se teže dolazi, morate izdvojiti više vremena nego za klasično pozorište, ali ljudi dolaze iz Beograda, Šapca, sa Palića, iz Sremske Mitrovice, Novog Sada…

Kako vam uspeva da dovedete predstave koje ne mogu da se vide nigde u regionu…

– Na koncepciju naravno utiču finansije, i zato sam odlučio da na festival dovedem manje predstava, ali egzotičnih… Bolje je videti jednu predstavu iz Belorusije ili Irana, nego sabrati na jedno mesto već viđene predstave. Makedonci imaju svoj Šekspir festival, pa nam je prirodno da sarađujemo. Naredne godine gostovaćemo i mi kod njih…

I “Perikle”, tirski knez, savršeno se uklapa u tu koncepciju jer do sada nije igran u srpskim pozorištima. Šta vas je privuklo komadu iz 1608. godine koji je Šekspir napisao nekoliko godina pre smrti?

– Puno je misterije u vezi sa tim delom. Stručnjaci ne mogu da se slože da li je Šekspir kompletan autor ili je njegov samo treći čin. Iz nekog razloga “Perikle” nije objavljen u prvim sabranim delima posle Šekspirove smrti. Moguće je i da se tekst negde bio zagubio, jer je u kasnijim izdanjima objavljivan. Mi ga nismo igrali jer smatra se jednim od slabijih Šekspirovih komada, mada se u svetu igra i brižljivo se izučava, naročito zato što se žanrovski imenuje kao tragikomedija.

Uspeli ste i da osavremenite ovaj tekst…

– Meni je “Perikle” zanimljiv jer ima bajkovitu strukturu. Tekst mi deluje kao ova naša nestvarna stvarnost u kojoj je sve moguće. Imamo pripovedača koji nas vodi kroz predstavu, vodi i Perikla koji kao da i nije glavni junak. Ni on, kao ni mi, nije siguran da zna kuda tačno ide, a opet, moj utisak je da se naši “pripovedači” iz godine u godinu smenjuju, a naše nove bajke iznova nastaju.

Čini se da ste i vi u svom radu počeli da posmatrate stvari sa vedrije strane…

– Jesam. Imam dovoljno godina da ne mogu više sve ozbiljno da shvatam. Moja namera je bila, pored činjenice da se ovaj tekst igra prvi put kod nas, da publika festival identifikuje sa vedre strane, da ponese dobre utiske o predstavi, festivalu i ambijentu.

Šekspirovi junaci, lordovi i kraljevi, prepiru se, inate, gube teritorije. Da li se njihov svet razlikuje od našeg?

– Može se to porediti. Oni imaju neke svoje specifičnosti, mi imamo svoje, ali suština, a to je uglavnom borba za vlast, svuda je ista. Ti sitni lični interesi koji nadrastu opšti interes, u stanju su da razbiju čitavu zemlju. U “Henriju Šestom”, Englezi sve što su stekli tokom 30 godina rata izgube za godinu dana jer su se zavadili između sebe. Slično je i kod nas. Nemamo formulu kako svoje sitne interese pretvoriti u opšte interese i to nas veoma mnogo košta, traje već dugo i cena je prevelika u smislu da smo izgubili već nekoliko generacija koje su otišle u inostranstvo.

Kakvi su dalji planovi za ovaj festival?

– Ako bi bilo još malo dobre volje, da nas finansijski podrže neki ljudi i institucije, te da unesemo još malo novina ovde, uskoro bi ovaj festival mogao da preraste u pozorišni „Egzit“. Sasvim sam ubeđen u to. Evo, čovek dolazi iz Londona da bi video jednu predstavu. Javljaju mi se ljudi iz regiona, zanima ih ima li karata za predstavu Belorusa, jer svi koji prate pozorište, znaju da je beloruski teatar svetska atrakcija.

Pre nekoliko godina konstatovali ste da ste zasićeni brzinom i zahtevima prestonog grada Beograda, vratili se u rodnu Inđiju, preokrenuli svoj život i oplemenili, između ostalog, brigom o vinogradu. Jeste li se ikada pokolebali?

– Nisam. Godinama sam živeo u srcu Beograda, mislio da je to centar sveta i da ću ako nešto propustim, biti na velikom gubitku. Ali, kada se čovek izmakne, shvati da i ne propušta toliko mnogo. U stvari, propuštao sam nesvesno mnoge druge stvari, ali sam to tek kasnije uvideo.

ĆIRILICA RODA MOG

PRATITE li polemike o ćirilici? Da li bi ozbiljne nacije uopšte dozvolile sebi besmislenu polemiku o svom pismu?

– Sigurno ne bi! To zrele nacije ne rade, ne seku stablo svog identiteta. Pišem ćirilicom, volim ćirilicu. Vizuelno je lepa, a što je još bitnije, deo je identiteta mog naroda.

BORDŽIJA U ATINI

PRIPREMATE li novu predstavu?

– Došao sam ovamo iz Atine, a posle festivala u Čortanovcima vraćam se u Atinu, jer radim za tamošnji festival komad “Lukrecija Bordžija” Viktora Igoa. Posle toga idem u Ljubljanu, gde ću raditi na postavci Bergmanove predstave “U četiri oka”.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *