Интернационализација

Internacionalizacija

10 maja 2017

Piše: Čedomir Antić

„Internacionalizacija“ je ključna reč crnogorske istorije. Da nije bilo američke, britanske i nemačke politike protiv Srba i Srbije, Milo Đukanović bio bi poznati biznismen u Beogradu ili predsednik jedne federalne jedinice krnje Jugoslavije. Po sopstvenom izboru. Budući da je reč o čoveku čija je visoka inteligencija obrnutosrazmerna njegovom moralu, siguran sam da bi nadbulatovićio svog prethodnika i ostao „veran i dobar drug“ (a to je stajalo i u prvoj zakletvi koju smo svi mi, malo stariji, i polagali kada nam je bilo svega sedam godina).

Pritisak iz inostranstva je postojao. Bilo je i unutrašnjih problema sa mentorom koji je sve više gubio osećaj za realnost, što je u zbiru sa njegovim bezdušnim pragmatizmon davalo monstruma kao rezultat. Još kada su ponudili pomoć u tom sukobu, pa u priznavanju nezavisnosti. A na to i opštu amnestiju: pod uslovom dva – tri mucava izvinjenja i zaklinjanja (tipa „„to nijesmo bili „mi“, već smo „mi“ onda bili „oni““); bezposledičnog pojavljivanja pred italijanskim sudom i apsolutne poslušnosti u spoljnoj politici. A za uzvrat dobijena je puna podrška, neko vreme druga najveća pomoć po glavi stanovnika (posle Izraela) u svetu.

Da li bi Đukanovićeva Crna Gora stekla nezavisnost da nije bilo te podrške, rata protiv Srbije, stranih posrednika koji su pravili nemoguću Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora ili bez evropskog Lajčaka i beogradskog Cesida? Istina je da od Miloševićeve i Kardeljeve Jugoslavije kao temelja mi Srbi nismo mogli da dobijemo ništa dobro. Međutim takođe činjenica je da bez međunarodne pomoći i dozvole srpski narod u Crnoj Gori ne bi bio obespravljen.

Jedan od komentatora na sajtu mrziteljske regionalne televizije pita koja su to prava Srbima osporena. Osporeno je, mnogo više prava nego Albancima u Miloševićevoj Srbiji. Čine 34% stanovništva Crne Gore i manje od 8% zaposlenih u svim ustanova državne uprave i lokalne samouprave – računajući domare, kuvarice, čistače… Albanci su činili 17% stanovništva i bili su srazmerno zastupljeni. Milošević ih nije terao iz ustanova osim možda medija i policije (odakle je u čitavoj Srbiji oterao sve koji nisu bili članovi SPS-a). Ja sam služio vojsku 1993/1994. u Gnjilanu i sećam se „progonjenih“ lekara Albanaca koji su u bolnici činili više od 50% kadra, a u opštini je njihov narod činio oko 60% stanovništva.

Pored političke obespravljenosti, Srbi trpe i državne pokušaje asimilacije. Naš jezik i pismo izbačeni su iz prosvete i kulture. Prema sumnjivom popisu iz 2011. srpskoj kulturi pripada više od polovine građana Crne Gore. Dodajmo tu kampanjeobespravljivanja pravoslavne crkve, zvanične izlive šovinističke mržnje prema svemu što je srpsko, podrške srpskim progoniteljima i mrziteljima na Kosovu, u Hrvatskoj, Federaciji BiH…

Srba u Crnoj Gori srazmerno ima više nego Albanca u Makedoniji. Za razliku od ovih, broj Srba u Crnoj Gori neprekidno opada. Srbi ne uživaju ni delić prava koja Albanci uživaju u Crnoj Gori. Posebno kad je reč o politici. U Makedoniji je nemoguće osnovati vladu ako je ne podržava ne „neka albanska stranka“, već najpopularnija među albanskim strankama.

Pitanje demokratizacije ove države – koja je od strane albanskog, bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma, te od američkog imperijalizma, dugoročno prepuštena tiraniji i zloupotrebama jednog čoveka – zato je ostavljeno ostvarenju prava srpskog naroda i uspostavi demokratske ravnoteže koja mora da postoji u svakoj modernoj i uspešnoj državi. Ne treba imati iluzije: SAD, Britanija i Nemačka neće izdati svog balkanskog Norijegu, makar sve dok traje novi Hladni rat. Na njih i njihovu pravednost ne vredi računati. Ipak, ove države ne zastupaju samo silu i interes. U njima makar vladaju ustavnost i pravda. Treba obavestiti sve nezavisne ustanove širom Evrope i Sveta o nepravdama koje trpe Srbi u Crnoj Gori. Za početak, Srbija mora da zaštiti sopstvene interese. Srbija ne sme da ima vladu koja se bratimi sa šovinistima koji obespravljuju njen narod. Treba uspostaviti reciprocitet i kao jedan od prioriteta spoljne politike uvrstiti uspostavu ravnopravnosti za srpski narod u Crnoj Gori.

Srbija je mnogo izgubila tokom devedesetih godina prošlog veka. Ipak, stvorili smoSrpsku i Srpsku Krajinu i branili smo ih uprkos najtežim sankcijama u istoriji Čovečanstva (koje su trajale punih osam godina) i vojnom napadu najmoćnijeg vojnog saveza na svetu. Izgubili smo mnogo – Srpsku Krajinu, Kosovo i Metohiju ali nešto smo i sačuvali. Odbranili smo ponos, dostojanstvo i Republiku Srpsku. Najveći naš gubitak nije progon naroda Krajine, jer branili smo se dokle god smo mogli uprkos svemu pa i izdaji. Naš najveći gubitak je obespravljivanje Srba u Crnoj Gori do koga ne bi došlo da su srpske vlasti videle u Đukanoviću ono što jeste, umesto partnera i saučesnika. Zato je buđenje Srbije pola te neophodne internacionacionalizacije.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *