Ирска и Косово – поуке политичке (не)толеранције

Irska i Kosovo – pouke političke (ne)tolerancije

18 avgusta 2018

Piše: Dragomir Anđelković

Englezi su od 12 do 17 veka osvajali Irsku, da bi 1801. ona izgubila i tragove samostalnosti. Postala je integralni deo Ujedinjenog kraljevstva kojim je dominirala Engleska. Sa dolaskom ere nacionalizma, katolički Irci su krenuli u borbu za obnovu državnosti. To je dovelo do rata koji je u velikoj meri doprineo uspostavljanju Irske Slobodne Države 1922. Ipak, za samostalnost se Irci nisu izborili samo oružjem, već i spremnošću na bolne kompromise. Da bi je stekli morali su da prihvate da ona bude ograničena time što je Irska u svojstvu dominiona ostala u okvirima Britanskog komonvelta. Drugi bolni ustupak ogledao se u tome da je Dablin pristao da severni deo Irske, sa protestantskom većinom, ostane pod vlašću Londona. Prvo, tj. ostanak pod engleskom krunom, definitvno je odbačeno u povoljnijim okolnostima 1949, kada je proglašena Republika Irska. Ali podela ostrva na dva dela nije prevaziđena do danas.

Veći deo irskog vođstva procenio je da je jedini put za obnovu državnosti opisani kompromis. Međutim, nisu svi irski lideri delili takav stav. To je predstavljalo osnov za žestoku međuirsku borbu, koja je posle lavine teških reči prerasla u građanski rat. On je vođen 1922-23. i tokom njega je poginulo oko 3 hiljade ljudi dok je više desetina Iraca ranjeno, mučeno i hapšeno. Pobedile su pristalice anglo-irskog sporazuma. No, teške rane Irci su decenijama lečili. Toga mi Srbi treba da se setimo sada kada, kako neki tvrde, ulazimo u završnicu rešavanja kosovskog problema. Uz sve razlike između naših slučajeva, u nekim stvarima nas i Irce pritiskaju slične dileme.

Deo građana i vladajuće strukture smatraju da je jedino rešenje podela KiM. Srbija bi se odrekla većeg dela teritorije južne pokrajine i pristala da on uđe u UN, zauzvrat bi joj bio vraćen njen severni deo. Neki su radi toga spremni da Albancima ustupe čak i deo centralne Srbije (delove opština Bujanovac i Preševo zapadno od autoputa koji bi nama ostao). Nema sumnje značajan deo naroda i nacionalno opredeljena opozicija, kao i deo političkih snaga koje su sa njima u savezu a procenjuju da je otpor podeli dobar osnov za delovanje protiv vlasti, protive se razgraničenju sa Albancima. S druge strane deo anacionalno opredeljenih političara i NVO opire se podeli iz drugog razloga. Ne zato što je Kosovo za njih neotuđiva srpska zemlja, već jer misle da bi podela imala opasan domino efekat. Veći deo pripadnika tog korpusa smatraju da Srbija treba da prihvati ulazak Prištine u UN.

Meni su daleki takvi stavovi, ali sam ipak svestan da ni njihove zagovornike nemamo pravo da optužujemo za izdaju. Ako je već stvorena atmosfera nesputanog unutrašnjeg dijaloga u kome svako može da ponudi svoja rešenja za Kosovo, onda je besmisleno ikoga osuđivati. U krajnjoj liniji i podela Kosova koju nude oni koji su na vlasti a zakleli su se na aktuelnom ustavu, nije u skladu sa njim. Druga strana medalje je što ni on nije sveto pismo, i na način koji je predviđen može da se menja. Zato mislim da o kosovskom „kompromisu“ zadnju reč mogu da daju samo građani na (fer) referendumu, a na svima koji deluju na javnoj sceni a misle da treba da se oglase, sada je da ponude svoja rešenja.

Lično se zalažem, slično kao i Dodik, za podelu Kosova uz uslov da ona bude povezana sa pravom Srpske na samoopredeljenje. Valjda nam je namera da rešavamo srpsko a ne primarno albansko nacionalno pitanje. Ali sada neću šire o tome. Važno je da svi imamo pravo da slobodno iznosimo svoje stavove i da se međusobno zbog toga ne „kamenujemo“. Setimo se do čega je to dovelo Irce. Doduše, nismo mi više nalik našim precima sa početka 20. veka, niti tadašnjim Ircima. Mnogo toga se promenilo, ali mogućnost da uletimo u zamku međusobnih sukoba i dalje postoji. Ne mislim sada na građanski rat, ali mislim na zlu krvi i negativnu energiju koja može da se povodom tzv. rešavanja kosovskom pitanja dodatno nadvije nad i ovako zlokobno podeljenom Srbijom. To bi moglo, ma koliko sadašnja vlast mislila da je u stanju sve da „ispegla“, da nas jako opterećuje u narednim decenijama te nas sputava da postignemo bilo kakav veći napredak.

Zato imperativ mora da nam bude smirivanje strasti. Ponovo je, nažalost, počela serija opskurnih optužbi na račun političkih protivnika koji se nazivaju izdajnicima. To je nedopustivo sa bilo koje strane. Ako smo već rešili da pustimo da procveta hiljadu cvetova u vezi sa mogućim kosovskim rešenjem, onda ne stoji da su izdajnici oni koji se zalažu za podelu Kosova ili neku drugu opciju drugačiju od sadašnjeg nominalnog stanja. Tim pre je smešno kada se čuju optužbe da su izdajnici ili strani agenti oni koji se protive podeli Kosova i Metohije, odnosno insistiraju na sadašnjim ustavnim rešenjima. Možemo se sporiti oko toga šta je realno a šta nije, šta je pragmatično a šta ne, ali je nedopustivo da se stigamtizujemo. Na suviše smo klizavom terenu da bi se igrale maliciozne igre iz domena crne propagande.

(Vidovdan)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Jevrem says:

    Lično se zalažite zajedno sa političarima koji dele vaš stav,za otuđenje bilo čega što vam je ćaća ostavio u nasleđe,to vam svima i ustav i garantuje.Ono što Srbima garantuje Ustav je da je Kosovo u Srbiji i njen neotuđiv deo.Kosove treba proglasiti OKUPIRANOM teritorijom.Tačka,kraj,punktum-za one kojima su prijatelji ono koji su u dinamičnim međusobnim odnosima prošloga veka,streljali i vešali po Srbiji,poštujući i prateću propisanu dinamiku.Neka im Merkelova da deo Nemačke ako je toliko boli duša,ili bilo koja druga zemlja neka ustupa,pregovara i zagovara,sprovodi i odlučuje o svojim teritorijama,o našima neka ne brinu.Jesmo li suverena zemlja ako o celovitosti naše teritorije odlučuju naslednici belosvetskih zlikovaca,koji su kroz decenije i vekove imali isti odnos prema Srbima,a i u dosadašnjem periodi,ne pokazuju da im je odnos promenjen...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *