Iskazivanje mržnje prema manjinama je, nažalost, hrvatska tradicija

Iskazivanje mržnje prema manjinama je, nažalost, hrvatska tradicija

10 juna 2013

OLYMPUS DIGITAL CAMERAPiše: Hrvoje Cirkvenec

Stala je uz bok preuzvišenih otaca, biskupa Valentina Pozaića i Josipa Bozanića, te, između ostalih, teologa Adalberta Rebića, koji su u proteklih godinu dana, no možemo reći i puno duže od toga, iskazivali nesnošljivost, mržnju spram homoseksualaca i lezbijki ili neprihvaćanje činjenice da i u Hrvatskoj, toj ‘velikoj katoličkoj državi’, postoje LGBT osobe koje traže svoje mjesto u društvu, svoja prava i poštovanje. Nakon što se našla na listi kandidata, novinarka Karolina hitro je na Facebooku, između ostalog, napisala da je, ‘slijedom okolnosti, u zadnjih pet mjeseci došla do mnogih podataka, mahom javno prešućenih. Jedan od njih jest: više od 85% pedofila su – homoseksualci’. I u istom tekstu se čudom čudila zašto je baš ona na listi kandidata za homofoba godine.

Nema smisla komentirati spomenutu novinarku; ona će, ako i misli da je napravila nešto pogrešno, otići servisno na ispovijed i ponovno biti ‘čista’. Važnije su, naime, njezine paušalne izjave. Takve i slične izjave godinama su dio hrvatskog društva i javnog diskursa. Potpuno je normalno da se u javnom prostoru, od novinara, političara, biskupa, svećenika, pa čak i sportskih djelatnika, čuju izjave koje diskriminiraju, šire mržnju ili pak donose paušalne ocjene. A odgovornost za javno izgovorenu riječ danas gotovo da i ne postoji, dok iskazivanje mržnje prema manjinama i dalje ostaje jedan od glavnih nacionalnih sportova.

Što zapravo donosi izjava spomenute novinarke da je došla do saznanja kako je čak 85 posto pedofila homoseksualno? Na temelju kojeg istraživanja? I što to zapravo znači? Novinarka na ta pitanja nije odgovorila, već je time zapravo potvrdila da takve i slične izjave nemaju nikakvih znanstvenih utemeljenja i služe za iskazivanje mržnje, homofobije, šovinizma ili nečeg četvrtog. Jer, zamislite bi li spomenuta novinarka ikada istraživala koliko ima katoličkih svećenika koji su biseksualci, homoseksualci ili čak transseksualci?

Zamislite kako bi većina u hrvatskom društvu dočekala izjavu nekog drugog novinara koji bi ustvrdio da je više od 50 posto katoličkih svećenika LGBT te da ih je čak 85 posto pedofila? Naravno da se te teme ne bi uhvatila jer ju je ipak ne tako davno u kaptolskim dverima primio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. I dao joj podršku. Kao što je svojevremeno davao podršku i nekim političarima ili kao što je davao podršku Jeleni Brajši koja je vodila crkveni Caritas, a u kojem je, među ostalim, zabilježen i zločin pedofilije.

Iskazivanje mržnje prema manjinama, nažalost, dio je hrvatske tradicije. Hrvatsko društvo zatočeno je u potrebi da se većina uzdiže, da se manjine istrjebljuju ili da im se onemogući svaka vidljivost. To nam zorno pokazuje povijest ovih prostora. I većina će danas tek reći: ‘Neka to što rade, rade u svoja četiri zida.’ Ili u prijevodu: neka Romi budu Romi samo kod kuće; neka homoseksualci budu homoseksualci samo kod kuće; neka Srbi budu Srbi samo u Srbiji. I tako redom… A da bi stvar bila još podmuklija, svi ti veliki katolici i vjernici u Hrvatskoj, koji kao da imaju obvezu mrziti i diskriminirati, tvrdit će suprotno. Spominjat će Isusa koji nije mrzio ni pedere, ni Srbe, ni Rome. Jedina pojava koju je kritizirao, a koju zorno pokazuju Evanđelja, jest licemjerje. I to ono licemjerje s vjerskim predznakom.

Zar nije i posljednja inicijativa ‘U ime obitelji’ upravo na tom tragu, kukavičje jaje koje se pod motom očuvanja obitelji bori protiv svih onih koji obitelj nemaju, ili koji ju ne mogu imati? Slika majke, oca i dvoje ili više djece – svojevrsni su katolički model po kojem bi svi trebali živjeti. A nesretnici su oni koje je stigla ‘Božja kazna’ zbog njihovih grijeha, ili grijeha koji im idu i do sedmog koljena, oni koji su neplodni, koji nisu Hrvati, koji vole osobu istog spola, oni koji su tamnije boje kože, oni koji imaju jedno ili nijedno dijete, oni koji su se podvrgnuli medicinski potpomognutoj oplodnji, oni koji ne žele biti roditelji, oni koji su u miješanom braku, oni koji ne zovu svećenika na samrti, oni koji ne krste djecu, oni koji upisuju svoju djecu na etiku umjesto na vjeronauk…

Jedino što je, nažalost, prihvatljivo jest širenje demagogije uz vjersko licemjerje. U suštini nije bitno kako živite i s kim imate spolne odnose, dokle god se javno borite za obitelj, tradiciju, brak, katoličke vrijednosti. Nije bitno koliko imate ljubavnica, volite li svoju djecu i kakav ste roditelj, dok god javno stojite na braniku obitelji i braka, krsteći se istovremeno s cijelom šakom, a ne s tri prsta. A kod kuće radite što želite, homofobe i ostale društvene fobe ionako ne zanima što se radi u četiri zida.

(Tportal.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *