ИСПАДЕ ПАЛМА ЈЕДИНИ СРБИН. БРАВО!

ISPADE PALMA JEDINI SRBIN. BRAVO!

29 novembra 2017

Piše: Slobodan Turlakov

Povodom osude na doživotnu robiju generala Mladića, bilo je kao što se zna, svakojakih izjava, ne samo na Zapadu, već i unutar Srbije. Ćutali su samo bivši predsednik Tadić i njegovi ministri  pravde i inostranih dela,  Malovićka i Jeremić, jer su ga oni  uhapsili i predali Hagu. Doduše, progovorio je Dačić, Tadićev ministar unutrašnjih dela, i kao takav  zaslužan za hvatanje Mladića, rekavši „Nema nikakve sumnje da Mladić treba da bude osuđen za masakre u Srebrenici.“

Dokle će ta Srebrenica da se mota po našoj svesti, kao naša zavetna krivica, to ni sam Bog ne zna, ali jedan ministar unutrašnjih i sadašnji spoljnih dela, morao bi da zna jednu istinu.

 Tj, zar bi Alija Izetbegović pristao na Dejtonski sporazum novembra 1995,  da je jula meseca iste godine, postojao masakr u Srebrenici ?

To je jedna temeljna činjenica, koja ako se prenebregne, a godinama se već prenebregava, kojom se teško i neopozivo optužuje pisac Islamske deklaracije, koju činjenicu, dabome, niko ne  pominje i ne sankcioniše kao istinu.

Ali, usred  tih i takvih komentara,  ističe se onaj od predsednika LDP-a, „Zlo koje je Mladić ostavio iza sebe, istorijska je ljaga  na našem narodu. Dok ne budemo imali jasan stav i odgovornost prema srebreničkom zločinu,  srpske žrtve  i sva naša stradanja biće marginalizovane!“

Je l?      

Nije zaboravio ni SPC. „Reakcija patrijarha lišena je svake etike, morala i hrišćanskih vrednosti“.

A patrijarh je rekao  samo„ Presuda Mladiću je delo đavola“.

Ko su ti ljudi i te žene koje čine članstvo tog LDP-a, kojima je predsednik takav drugosrbijanac!? Užas! I prava sramota!

Zato baš i iznenađuje i imponuje jedinstven i ispravan  stav Palme, koji se može svesti na jednu rečenicu: „Oni koji su najviše stradali, najviše su osuđeni“.

„ Srbi na 12 vekova robije,  a Hrvati, Muslimani i Albanci na oko dva veka. I to Hrvati za zločine  prema Muslimanima  i obratno.

 Što znači,  za zločine prema Srbima niko nije kriv“.

 Nabrajajući pojedinačno sva mesta koja su bila stratišta Srba, na čelu sa Bratuncem  i Kravicom…

Kažemo, iznenađujuće, jer je samo nekoliko dana ranije pozvao sve one koji se bave politikom, da pomognu AV!?

Kad je, pak, reč o reakciji AV, onog koji je  uslikan za večnost, kako skida uličnu tablu sa natpisom „Bulevar Zorana Đinđića“, da bi postavio drugu, sa natpisom „Bulevar generala Mladića“

Taj i takav srpski aktivista, koji je u međuvremenu postao premijer i na kraju predsednik Srbije što ima samo jedan cilj – EU, na dan izricanja presude generalu Mladiću, kaže  „Danas nije dan ni za radost, ni za tugu, već da vidimo kakvu budućnost želimo za našu decu. Da se ne gušimo u suzama prošlosti, već da od radničkog znoja  stvaramo drugačiju i bolju budućnost za sve nas. Ne smemo da umanjimo, niti smemo da pravdamo  zločine koje su  neki počinili u ime nas, Srba.“

Čovek koji je u vreme muslimanskih napada na Srbe bio svedok, preteći im za jednog ubijenog Srbina, glave 100 Muslimana, sad se zalaže  da  „našu odgovornost prihvatimo, mada se plaši  da drugi za to nisu, što nije naša slabost, već snaga“!

Koju svi oko nas priznaju, kako bi iskoristili svoju „slabost“, uz pomoć svojih evropskih prijatelja. Pa nas tako Kolinda opominje: „Ratko Mladić  je simbol rata i genocidnosti“, a Ivo Josipović  „Na žalost,  zločine koje je počinio  u Hrvatskoj nisu obuhvaćeni presudom“.

 A mi bismo da ih podsetimo, kad su Muslimani kod Kupresa sabili Hrvate u jedan džep, ovi su zapomagali za pomoć, Karadžić je naredio da se Hrvati propuste preko naše teritorije da odu u Hrvatsku, Mladić je to odbio, a Karadžić, kao vrhovni komandant naredio, i Hrvati se spasiše i preko naše teritorije se domogoše svoje Hrvatske, da bi se onda okrenuli na levo krug, i napali Srbe, svoje spasioce.

Zar je to prvi i jedni put da se vidi i pokaže da su Hrvati narod bez stida?! Ali nije prvi i jedini put da se vidi i pokaže da je udvorički karakter i poslušnost srpske vlasti na štetu srpskog naroda.

Zar to nije pokazivao i Tadić , pa su ga smakli?

Čak je na zagrebačkoj TV rekao kako je Mladić  „najsramnija strana naše istorije“, a sad ćuti, kao što se onda hvalio da ga je isporučio Hagu, na što mu je i samozvani prestolonaslednik telegrafski čestitao, dok je njegov časni stric Tomislav, tri puta bio na bosanskim ratištima, i to u uniformi vojske RS!

    Sve u svemu, na žalost i tugu, sve je manje nacionalne svesti i savesti, sve je manje morala  i sve je manje pameti i odlučnosti. A sve više lopovluka.

Ali je zato tu, naš dežurni prijatelj Stoltenberg, generalni sekretar NATO, koji je pozdravio  presudu Haškog tribunala, te Natovske komisije, generalu Mladiću,  „kao dokaz  da vladavina prava funkcioniše“

Gde?

                                                ***

DA  SE  RAZUMEMO  I  DA SE NE LAŽEMO  NA  TUĐU  KORIST

          Mnogo se priča o opoziciji, kako treba da se objedini i da ide po jednom koloseku na izbore, mada je, osnovno pitanje ima li šanse da se u svih 117 stranaka, koliko ih za sada ima,  ugradi  jedinstven nacionalni osećaj?

Nema! Šta više, mnogi se čuvaju nacionalnih osećanja kao kuge.

Svi su oni, sem Dveri, prozapadno orijentisani, svi hoće u Evropu, pa prema tome, ma kako se zvali, oni nisu opozicija sadašnjoj vlasti, kao što ni ona nije bila prethodnoj.

Dakle, drugosrbijanci!

Na žalost, ni Dveri nemaju proklamovan srpski program, zasnovan na principu što dalje od EU, od naših vekovnih neprijatelja, sa težištem na domaćoj privredi i domaćim privrednicima, kojih ima mnogo po svetu i koji bi,  čak i pod slabijim uslovima od onih koji se daju stranim investitorima, želeli da učestvuju u obnovi Srbije.

Zar se Dveri ne bi mogle otvoriti ovim patriotima,  i uz pomoć SPC po svetu, dovesti ih u zemlju?

Ovih dana Srbija se hvali da ima više stranih investitora, nego svi ostali oko nas – zajedno!

Ima li tu pameti, u tom hvaljenju?

Da je to korisno, sigurno nam ne bi prepustili to prvenstvo, pogotovu što su svi, pogotovu članovi EU, bliži tim investitorima, no mi.

 Imajući u vidu da se naša radna snaga plaća najniže u Evropi, ne može se govoriti ni o kakvoj sigurnoj budućnosti. Biće sve gore i gore, jer je život sve skuplji, a mi sve jevtiniji!

 Nezaposlenost se brojčano smanjuje, jer je sve veći broj onih koji odlaze iz zemlje, a niko u državi ne radi na tome da se diajaspora vraća u zemlju, sa stečenim znanjem i kapitalom!

Uopšte uzev, država ne postoji, o njoj se niko ne stara, raste samo tiraž svakojakih politikanskih izjava, koje ne dokazuju ni pamet, ni sposobnost, a najmanje sigurnu budućnost..

Pre neki dan, u Novom Sadu, počela je izgradnja nove zgrade Radio televizije Vojvodine, koja je u zločinačkom bombardovanju NATO pakta porušena, pre 18 godina.

I umesto da još jednom osudi taj zločinački čin, koji je pogodio i beogradsku TV, AV, koji je ugradio kamen temeljac u novo zdanje,  krajnje nepametno se hvalio:

 „Rušenje RTV od strane NATO pakta bio je čin njihove pogrešne (valjda – zločinačke!) politike. Budite ponosni! NATO porušio, a mi, eto, – gradimo!“   

Šta drugo, nego da se javno zapitamo, ima li taj čovek, koji je prigrabio svu vlast u zemlji, malo dostojanstvene pameti, da sebi ne dozvoli da izgovori ovakvu neodrživu glupost!?

                   PRISAJEDINJENJE VOJVODINE

Trebalo bi da je poznato a i da se to uči po školama, da smo mi, kao narod, u Prvi svetski rat ušli sa idejom ujedinjenja srpskih zemalja. Stojan Protić je još 1912. pisao da je za nas pitanje ujedinjenja srpskih zemalja  pitnje života ili smrti.

Ali nije  to bila samo želja Srba u Kraljevini Srbiji,  već i Srba pod Austrougarskom. Da je to bilo tako pokazaće i regovanje  srpskih zemalja odmah posle oslobođenja, u drugoj polovini oktobra 1918.

Počelo je sa proglašenjem bosanskog Narodnog veća 21. oktobra  u Sarajevu,  koje je donelo odluku o prisajedinjenju Srbiji, a potom, sa istim zahtevom,  dolazi sremsko Narodno veće, 29.oktobra u Rumi,  pa Velika narodna skupština u Novom Sadu (Banat, Bačka, Baranja) 12.novembra, pa Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori u Podgorici, 13. novebra, i na kraju  Narodna veća Banja Luke i Kotora, oba 14.novembra 1918. (svi datumi su po starom kalendaru, koji se razlikovao od novog, za 13 dana, koji će stupiti na snagu 15.januara 1919. i  tako postati 28.januar).

Na žalost i na večnu osudu i na štetu srpske stvari, Narodna Skupština Kraljevine Srbije nije se sastala, pa nije ni proklamovala  ujedinjenje i sjedinjenje sa svim tim srpskim zemljama, već su nam one „došle“ preko Zagreba u zajedničku državu, putem zagrebačkog Narodnog veća, koje je 16/29..oktobra 1918. proglasilo  stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca iz bivše Austrogarske.

Da se srpska Skupština sastala i učinila traženo sjedinjenje od strane Srba pod Austrougarskom i u Crnoj Gori, naša bi pozicija kasnije, a posebno sa raspadom SFRJ 1991, bila posve drugačija, postojao bi jedan pravno utemeljen akt, kojim se srpske granice  zvanično uobličene  i određene, jednom za svagda.

Međutim, Pašić, tj, radikali nisu smeli da sazovu Narodnu Skupštinu, jer bi ona, pre no što bi prešla na dnevni red, oborila njihovu vladu, pošto ona nije bila zakonska i na skupštinskoj većini  zasnovana, pa bi se tako postavilo i pitanje svih vladinih akata, od prekida rada poslednjeg zasedanja Skupštine na Krfu, 14/27. aprila 1918.

   Do koje mere je ta partijska okolnost uzurpirala državu i srpsku budućnost  vidi se i po tome što naša srpska Skupština  nije sazvana  ni da odobri sam akt ujedinjenja od 18.nov/1.dec.1918,  već je i ono obavljeno  bez njenog pristanka , da bi potom tek  14/27. decembra  bila sazvana  u poslednje svoje zasedanje  da sankcioniše taj svršeni čin,  i time samu sebe formalno raspusti,  čime je  prestala da postoji i  Kraljevina Srbija.

Tužno  i ružno, dozlaboga! Ali i optužujuće.

Tako se desilo i sa Vojvodinom, tj sa Sremom, Banatom, Bačkom i Baranjom, kao i sa ostalim, gore citiranim, odlukama srpskih zemalja o prisajedinnjenju sa Srbijom. Dakle, Pašić i radikali su to omeli iz čisto partijskih razloga, da bi ostali na vlasti.

Drugim rečima, zvanično prisajedinjenje nije ostvareno, ni proklamovano od strane Srbije, i  smešno je današnje tvrđenje AV i ostalih naprednjaka iz Vojvodine da je „prisjedinjenje Vojvodine najvažniji  dan za Srbiju“.

          Trebalo bi i moralo bi se reći da je to najvažniji dan i za Srbiju i za

Vojvodinu, zajedno, da bude ono što je rekao pre 100 godina Jaša Tomić:

       „Hoćemo  tamo odakle smo došli, hoćemo u Srbiju , u svoju zemlju.

Konačno, moglo bi se reći da je sjedinjenje Srema, Banata, Bačke i Baranje sa Srbijom najveći dan za njih, kom su vekovima težili, bar od kosovskog boja, kada su počeli da prelaze Savu i Dunav da se spasu turskog ropstva.

          Treba znati da Pašićeva partijska logika nije prestala njegovom smrću, ona se neprestano vraćala i pod drugim spoljnim omotima vladala iznutra, kao što i danas vlada, kada SNS i njen vođa nudi prijateljstvo celom svetu. Ne samo onima oko nas, koji su nas zadužili  tolikim zločinima. Nema druge, postali smo najnedostojanstvenija zemlja, dok Kolinda,  smejući se, poručuje nam „Proteći će mnogo vode Savom i Dunavom, dok postanemo prijatelji s Srbijom.“

          A mogla je i da kaže, dok Sava i Dunav ne presuše!

          Sve to ne bi smetalo AV da i dalje igra na kartu svoje budućnosti, koja je odlučena tamo negde daleko, gde će ovih dana ići tamo, na poklonjenje i prijem novih naređenja. Što, naravno, ne znači da on ima šefove u inostranstvu, utoliko pre što oni mogu da dođu, kad god hoće, u Srbiju, ali, ipak,  znači da Srbija nije samostalna i suverena država.

          Samo je ilegalno predsednička.

          Ko zna da li je baš ilegalno… Jer, Boško, kao jedini pravi opozicionar, ima preča posla, da gađa računarskim mišem onog naprednjaka sa ušima…  da bi za taj čin stekao – fašističku kvalifikaciju od strane AV.

          Još je dobro i prošao, bolje nego Maja, kojoj je Zorana pred celom Skupštinom,  u lice, rekla da  – „laže“, pa je tako, od stida, oterala čak u Kinu!

          Smešno! Zar jedna Zorana, protokolisana trilateralka, ne zna da i Kinezi, kao i svi ostali, imaju širom Srbije, svoje doušnike i špijune, koji im redovno dostavljaju kako se stvari odvijaju ne samo u našoj Narodnoj Skupštini

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Ne zaboravimo Filipa Davida, coveka koji je bio professor Cede Jovanovica i koji ga je ucio da mrzi Srbe. Obojica od te mrznje zive dan/danas. Osim sto mrze, oni nista drugo ne znaju da rade.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *