Истина, одговорност, повраћање

Istina, odgovornost, povraćanje

6 novembra 2018

Piše: Filip Rodić

HRVATSKA je zrelo demokratsko društvo koje se može suočiti s prošlošću, izjavio je pre nekog jutra na Hrvatskoj radio-televiziji izvesni Smiljan Tomašević. Normalan čovek, i u Srbiji, i u Hrvatskoj, pa i na Islandu, ili Barbadosu, pomislio bi da je potpredsednik Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata doživeo prosvetljenje i katarzu, te odlučio da svojim hrvatskim sunarodnicima ukaže na čudovišne zločine počinjene u bližoj i daljoj prošlosti nad njihovim srpskim komšijama. Problem je, međutim, što Tomašević suočavanje s prošlošću vidi u skidanju tereta koji su Srbi nametnuli hrvatskom društvu tako što su se u velikom broju odazvali pozivu vlasti mlade Nezavisne Države Hrvatske i uputili se ka brojnim jamama i „radnim“ logorima gde su ostavili svoje kosti, ali i što su u srazmerno malom broju poverovali licemernom pozivu prvog predsednika mlade Nezavisne Demokratske Hrvatske iz avgusta 1995, pa su u svojim domovima mirno dočekali nove domovinske ratnike sa starim simbolima i običajima ratovanja.

KAKO tačno izgleda to „suočavanje s prošlošću“ koje svojim čistokrvnim sunarodnicima nude Tomašević opisano je tokom predstavljanja kulturne manifestacije nazvane „Festival domoljubivog filma Gordan Lederer“ po snimatelju HRT-a poginulom tokom sukoba u Kostajnici avgusta 1991. godine. Sam Tomašević i autor festivala Marijan Capek, koji su predstavljali program festivala, nisu, međutim, bili glavne zvezde HRT-ovog jutarnjeg programa. Tu ulogu i svetlost reflektora preuzela im je voditeljka Ljiljana Vinković, koja je sa više strasti i entuzijazma za „suočavanje s prošlošću“ govorila o glavnim ostvarenjima koja će biti predstavljena publici. Radi se o dokumentarnim ostvarenjima „Mit o Jasenovcu“ Romana Leljaka i „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj 1918-2018“ Jakova Sedlara, od kojih bi makar jedan trebalo da dobije Oskar, s obzirom na to da je propagandističko ostvarenje „Beli šlemovi“ posvećeno „hitnoj pomoći Islamske države“ Američka akademija filmskih nauka 2017. proglasila za „najbolji dokumentarac“.

NEMA mnogo potrebe govoriti o ova dva „dokumentarna“ ostvarenja, pošto su sami nazivi dovoljno rečiti srpskoj javnosti i već sami oni izazivaju refleksni akt kojim se sadržaj želuca vraća kroz usta i izbacuje u spoljašnju sredinu. Sa kakvom to prošlošću građani Hrvatske doista treba da se suoče? Sa onom koju im predstavlja Roman Leljak, bivši pripadnik Kontraobaveštajne službe JNA, u dva navrata pravosnažno osuđivani falsifikator i prevarant (prvi put 1989. godine na 14 meseci zatvora zbog „krađe tehničke opreme, nezakonitog snimanja i krađe određenog novčanog iznosa“ i drugi put u Sloveniji 2008. na tri i po godine zbog falsifikata i pronevere teške nešto više od milion evra)? Leljka i danas hvataju u falsifikatima i prevarama, poput Srbima ne preterano naklonjenog hrvatskog istoričara Tvrtka Jakovine: „Ali, Roman Leljak je amater, a uz to on i laže. Njegova referenca da u Sloveniji počiva 140.000 Hrvata poginulih nakon Drugog svjetskog rata naprosto je lažna. On spominje kao referencu treću stranicu knjige autora generala Koste Nađa o završnim operacijama, no ta brojka ne nalazi se ni na trećoj stranici, ni uopće u toj knjizi“.

MOŽDA je realnija ona prošlost koju, na primer, opisuje jedan od ideologa i osnivača italijanske Fašističke partije, učesnik čuvenog „Marša na Rim“, a kasnije ratni izveštač dnevnika „Korijere dela sera“, Kurcio Malaparte u svojoj knjizi „Kaput“ iz 1944. godine. Svedočeći o svom susretu s Antom Pavelićem, Malaparte je napisao: „Dok je poglavnik govorio, primetio sam na pisaćem stolu kotaricu od vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i videlo se da je dupke puna plodova mora, tako mi se bar činilo, nekakvih ostriga, izvađenih iz ljuštura, onakvih kakve se mogu videti u velikim sudovima u izlozima ‘Fortnum end Mason’, na Pikadiliju u Londonu. Kazertano me pogleda i namignu mi: – Prijala bi ti jedna dobra čorba od ostriga, zar ne? – To su ostrige iz Dalmacije? – upitao sam poglavnika. Ante Pavelić diže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reče smešeći se na onaj njemu svojstven način: – To je poklon mojih vernih ustaša: ovde ima dvadeset kilograma ljudskih očiju“.

Pametnom dovoljno.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *