Истине којима се смејемо

Istine kojima se smejemo

4 marta 2018

KADA sam napravio prvu mrdalicu, izneo sam je ispred ateljea da vidim kako svet reaguje. Skupili se neki Cigančići, neke babe… Ja povučem, one se smeju. Pomislim, dobro je. Pogodio sam.

Ovako se naš veliki umetnik Milija Nešić, za „Novosti“ priseća kako je „testirao“ svoje čuvene pokretne skulpture, poznate i kao „manipulacije“. Neke od njih, posvećene dešavanjima iz 1968. godine, a korišćene u filmu „Tajvanska kanasta“ Gorana Markovića (1985), koje su decenijama boravile u depou DKSG, večeras od 19 časova naći će se pred publikom na izložbi u „Parobrodu“.

Priseća se umetnik i da nije bio pozvan na premijeru filma u pulskoj Areni, ali da su zato na projekciji ljudi ustajali i aplaudirali upravo njegovom delu. Likovni kritičar „Večernjih novosti“ Vasilije Sujić primetio je svojevremeno da su „mrdalice“, slučajno ili namerno u filmu karikirane, dodajući da o Nešiću i njegovom hrabrom delu treba ozbiljno razmišljati.

– Moje mrdalice uglavnom govore o krizi čoveka sa svim njegovim manama, kojih ima puno, a dve najveće su ideologija i religija, koje su nas pokopale kao ljude – nastavlja Nešić. – Stvaram ih i da bih se sam psihički rasteretio i kritički osvrnuo na vođe i Boga.

Na izložbi će biti predstavljena i mrdalica „Maksimalna ideologija“, posvećena, kako kaže, nečemu što postoji svuda u svetu – demonstracijama na kojima policajci tuku omladinu:

– Ona se odnosi na ono što se kod nas dešavalo 1968. Ali kod nas je to bilo malo zamaskirano, pa smo policajce zvali milicajci, kao da su nam mili, kao da su nešto što nije strašno.

Umetnik čija su dela prepoznatljiva po direktnom i duhovitom odnosu prema društvenim devijacijama, kaže da je svojevremeno mnogo rizikovao izlazeći sa njima u javnost.

– Kada sam imao izložbu 1979. u Kulturnom centru Beograda, mislio sam da će me uhapsiti, ali sam sebi rekao – ti voliš ovo što radiš, pa će ti biti lakše – priznaje Nešić. – Međutim, kada sam došao na otvaranje i video koliko tu sveta ima i kako reaguje, to je bilo kao u nekoj hali gde se igra košarka. Bilo je tu raznog sveta, od običnih ljudi, preko vojnika, do političara, koji su na to gledali malo mrko, ali su gledali. Video sam da to deluje na ljude, pa za mene nije bilo veće sreće. Iako moje skulpture prikazuju crnu istinu o čoveku, svi se smeju.

Zbog svog reskog humora, ova Nešićeva dela brzo su „ušla u narod“, a 1983. donela mu i nagradu „Oskar popularnosti“. Sebe, ipak, ne smatra disidentom.

– Nisam protiv vlasti, ona je daleko od mene, već protiv zla u čoveku – objašnjava Nešić, kome će kao dobitniku nagrade „Stojan Ćelić, umetnik, teoretičar i kritičar, akademik“ u julu biti štampana monografija i priređena izložba u Muzeju „Cepter“. – Bavio sam se ljudskom prirodom koja će nas dovesti dotle da se uništimo. Te silne vojske, tehnologije, čitava nauka okrenuta je ubojitim spravama protiv čoveka. Pokušavam da skulpturom postavim ogledalo, da kažem: „Čoveče, urazumi se“.

KAFKINA SOBA

JEDNU od manipulacija, Nešić je napravio pre 40 godina, posle iskustva sa „birokratskim aparatom“:

– Trebalo je da obavim neki posao, najpre su me uputili u jednu, pa u drugu, pa u treću sobu, ja trči tamo, trči ovamo, nikako da nađem tu Kafkinu sobu. Onda se setim da je to je dezinfomacija, i napravim mrdalicu koja dezinformiše, pokazuje dva suprotna pravca. Ona se sada nalazi ispred Paviljona „Cvijeta Zuzorić“.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *