Istorijske pouke

Istorijske pouke

9 septembra 2014

iskenderovPiše: Petar Iskenderov

Pre sedamdeset pet godina u Evropi je buknuo drugi svetski rat – nov krvavi požar koji je odneo desetine miliona ljudskih života. Dva svetska rata – to je cena koju su narodi čitavog sveta platili za zločine, bolesnu ambiciju i greške sopstvenog rukovodstva. Ali ako je prvi svetski rat stvarno bio neočekivan za većinu Evropljana, to se za drugi ne može reći. Od samog početka 30.godina 20.veka u različitim ćoškovima Evrope, pa i čitavog sveta, buktali su konflikti, ali njihovo globalno usmerenje nije moglo tačno da se odredi.

Istina, docnije se ispostavilo, bilo je i onih koji su uspevali! Lideri zapadnih država, u prvom redu Velike Britanije i Francuske, umesto stvarnog suprotstavljanja agresoru koji je svakim danom bivao sve jači, a bio je oličen u Hitlerovoj Nemačkoj, pokušavali su da ga „smire“. Krivicom te dve zemlje je krajem 1930.god. propuštena poslednja stvarna šansa da se formira preventivna jedinstvena antihitlerovska koalicija. Umesto toga Evropa je postala svedok sramotnih dogovora u kojima su učestvovale čak i one zemlje kojima je bilo suđeno da budu nove žrtve nacističke Nemačke. Umesto da u samom začetku preseku jačanje nemačke vojno-političke moći, Hitleru su prepušteni Austrija, Sudeti, zatim i kompletna Čehoslovačka, kroz prste se gledalo kako se u zemlji pojavljuju koncentracioni logori i kako bukti i besni najprimitivniji antisemitizam, te su doprineli i da u Španiji na vlast dođe jedan od saveznika fašističke Nemačke – general Franko. A neki savremeni aktivni kritičari Rusije, konkretno – Poljska, čak su i sami učestvovali u rasturanju Čehoslovačke, ne zaboravljajući da pri tom svoje optužbe adresiraju na Moskvu koja je Pragu ponudila i vojnu pomoć.

Poznata je izjava poljskog ambasadora u Parizu iz maja 1938.godine koji je uveravao svog američkog kolegu da će, ukoliko Moskva pokuša da predislocira svoje vojne jedinice u Čehoslovačku preko poljske teritorije, Poljska odmah objaviti rat Sovjetskom Savezu. Tada je ministar inostranih poslova Francuske Žorž Etjen Bone ubedio Varšavu da „Geringov plan o podeli Čehoslovačke između Nemačke i Mađarske sa predajom Tešinske Šlezije Poljskoj ne predstavlja tajnu“. U Tešinskoj Šleziji je u tom momentu živelo 80 hiljada Poljaka i 120 hiljada Čeha.

Još je ciničnija bila pozicija tadašnjih lidera Velike Britanije, između ostalog i premijera Nevila Čemberlena. Kako svedoči zamenik ministra inostranih poslova Velike Britanije Aleksander Kadogan, šef kabineta je tih dana izjavio da će „pre podneti otkaz nego što će sa Sovjetima potpisati savez“.

A već 10.septembra 1938.godine, uoči odlučujućeg sastanka Čemberlena sa Hitlerom u vezi problema Čehoslovačke, premijerov najbliži savetnik za politička pitanja, ser Horacije Vilson, predložio je Čemberlenu da nemačkom lideru izjavi da visoko ceni mišljenje da „Nemačka i Engleska predstavljaju dva stuba koji održavaju mir reda protiv rušilačkog pritiska boljševizma“ i da zato on „ne želi da učini ništa što bi moglo da oslabi suprotstavljanje koji mi možemo zajedno da pružimo onima što ugrožavaju našu civilizaciju“.

Cena ovakve popustljivosti se vrlo dobro zna: 1.septembra 1939.godine Hitler se obrušio svom vojnom snagom koju je posedovao, ali – ne na SSSR kako su se u Londonu ili Parizu potajno nadali, već na – Poljsku. Zatim je došao red na druge zapadnoevropske zemlje. Ojačali nemački fašizam je prekoračio sve prethodno postignute dogovore i počeo da prekraja kartu Evrope onako kako mu se dopadalo, osuđujući u tom naletu na smrt milione ljudi.

Ali ni posle toga zapadne prestonice nisu žurile da izmene svoj prilaz međunarodnim poslovima, po navici odgovornost za sve probleme prebacujući na Moskvu. Već 1946.godine je administracija američkog predsednika Trumana donela odluku da je, bez obzira kakvu politiku vodi SSSR, jednostavno: samo postojanje Sovjetskog Saveza nespojivo sa interesima američke nacionalne bezbednosti. Navedena odluka je upravo produžavala napred pomenutu liniju Čemberlena koja se svodi na to da, da bi Velika Britanija živela, „boljševički“ Sovjetski Savez mora da umre.

Danas je u Evropi, u Ukrajini, na inicijativu SAD i niza zapadnoevropskih lidera, opet na sceni cinični antiruski geopolitički scenario. Stanovništvo istočno-ukrajinskih oblasti se prinosi na žrtvu planovima za „izolaciju“ i „kažnjavanje“ Rusije, preraspodelu uticajnih sfera i jačanje sopstvenih pozicija. „Mi nismo u stanju „novog hladnog rata“, ali javne optužbe, zahtevi i pretnje naših političkih rukovodilaca očigledno doprinose obnovi takve atmosfere“ – vrlo tačno je ovih dana na stranicama američkog TheNationalInterestizjavio Džek Metlok-mlađi, bivši američki ambasador u Rusiji, koji je sada profesor na Institutu za perspektivna istraživanja u Prinstonu. On kaže da «ako vlada SAD želi da se izbori za smanjivanje nezakonitog ekonomskog i vojnog pritiska Moskve na Ukrajinu, ili ruske podrške separatističkim raspoloženjima, ona treba da čini sve što je moguće kako bi se ruske sumnje da Sjedinjene Države i njeni evropski saveznici pletu intrige jer nameravaju da Ukrajinu odvoje od ruske sfere uticaja i da je pretvore u sanitarni kordon radi «uzdržavanja», a kao krajnji rezultat i porobljavanja Rusije, smanjile.

Ali američka zvanična lica i administracija svojim postupcima i izjavama, posebno otkako su se pojavile demonstracije na kijevskom trgu – «majdanu», kao da teže da pojačaju ruske sumnje, a ne da ih smanje»…

Na lekcije ratne i posleratne Evrope podseća sada i autoritetni francuski političar, bivši komesar EU za trgovinu i bivši generalni direktor Svetske trgovinske organizacije Paskal Lami. On je ubeđen da je od početka bilo pogrešno teranje Kijeva da donese jednosmernu odluku između integracije sa EU ili pridruživanja evroazijskom ekonomskom prostoru: «Na kraju krajeva, meni se čini da treba da se dozvoli da na izvesno vreme Ukrajina bude sa obe strane. Pa mi ne zahtevamo ni od Meksika da se odluči šta je on: severnoamerička ili južnoamerička država. Niko ne pominje da Meksiko treba da se odluči. Isti je slučaj sa Ukrajinom, ja mislim da je ideja da izvrši izbor između Evrope i Rusije loš.»

Paskal Lami smata da Ukrajina treba makar privremeno da dobije «među-status», kao što se to već dešavalo u istoriji međunarodnih odnosa u Evropi: «Neophodno je da se za Ukrajinu nađe neki status za sledećih 10 – 20 godina. Imam osećaj da je trebalo da uradimo uglavnom ono, što smo uradili sa Finskom pedesetih godina, kada je rečeno: Finska je i pored Evrope, i pored Rusije, ali ćemo se u sledećih 20 godina nekako dogovoriti, da se to pitanje više ne postavlja».

«Ukrajina je zemlja koja je jednom nogom u Evropi, a drugom u ruskom svetu, što su uslovili istorijski razlozi, i ja mislim da je potrebno naći ravnotežu polazeći od toga» – vrlo tačno podvlači bivši starešina STO. Osim toga «Ukrajina se mora reformisati. Ukrajina danas nije «država»: «O toj zemlji se može diskutovati onako kako se diskutuje o Kongu ili Somaliji. Sve su to države koje ne funkcionišu, to su korumpirane i iznutra razvlašćene zemlje».

Eto tako danas sve češće razmišlja Zapad. Ne treba zaboraviti ni tradicionalnu osetljivost zapadnih prestonica na finansijski faktor. «Geopolitički rizik ponovo diže svoju zloslutnu glavicu. Novosti o napregnutosti u rusko-ukrajinskim odnosima uznemiruju investitore, koji su i bez toga dovoljno zaplašeni» – konstatuje analitičar finansijske kompanije IGLtd. iz Melburna Sten Šejmu da postoji i ovaj, za Zapad važan ekonomski aspekt situacije.

Kako vidimo: i istorijske lekcije i konkretna ekonomska promišljanja od Vašingtona i Brisela zahtevaju da izmene svoju politiku koja se odnosi na Ukrajinu i Rusiju. Ukoliko to ne bude učinjeno – Evropu čekaju teška vremena.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *