Између рентадемократа и владе у сенци

Između rentademokrata i vlade u senci

15 marta 2015

Bosko Jaksic 4545Piše: Boško Jakšić

Jedno od merila određivanja političke snage u Srbiji krije se u –beogradskim lokacijama. Onaj ko popuni Arenu ili veliku salu „Sava centra” ima ozbiljan rejting. Onaj ko završi u Domu omladine, tek može da sanja o tome da je relevantan faktor.

Upotreba ovog barometra gotovo skenerski precizno određuje poziciju kilave srpske levice. Demokratska stranka, dugo godina najorganizovanija i najjača formacija suprotstavljanja režimu Slobodana Miloševića, a potom vodeća sila vlasti posle promena 2000. godine, dočekala je da u Domu omladine obeleži 25 godina obnove rada, što je tužno svedočanstvo kroz šta su sve demokrate prošle da bi dočekale ovaj ceremonijalni pad.

Dobro je što demokrate imaju ambiciju da se vrate na lidersku poziciju i pokušaju da ukrupne tugaljivo razbijenu opoziciju. Stabilna država mora da ima jake rivale vlasti koji kao dežurni korektor deluju konstruktivno.

Da bi se to dogodilo, demokrate na granici cenzusa prvo moraju da preispitaju sebe. Bojan Pajtić se već u ime svih članova DS-a izvinio za sve greške. Čak i u ime onih koji više nisu tu, dodao je jasno aludirajući na Borisa Tadića kome DS, s pravom, može da pripiše mnoga zla.

Bez obzira na Tadićevo „očeubistvo” i poslednji u nizu rascepa DS-a, demokratama je potrebno nešto više. Moraće ponovo da namagnetišu kompas čija skazaljka ne pokazuje jasan pravac od vremena kada su im naprednjaci „ukrali” dve ključne strateške odrednice: evrointegracije i pregovaranje oko Kosova.

Čitava evroopozicija od tada luta. Ukoliko na te teme kritikuje vlast, rizikuje da pogazi sopstvene programske ciljeve i postane nadžak-baba srpske politike kojoj ništa ne valja. Ukoliko se larpurlartistički svede na kritiku zbog kritike, onda, takođe, gubi sebe.

Stvara se atmosfera koja Aleksandru Vučiću omogućava da kaže da nije dobro što elita zemlje – a to je većinski deo biračkog tela demokrata – ne podržava vladu zbog netrpeljivosti prema njemu i stranci koju vodi, iako se slaže sa opštim kursom kojim Srbija ide. To je zavodljiva teza.

Tačno je da se ta elita slaže sa „opštim kursom”, ali elita je po prirodi stvari politički pismenija, zahtevnija, podozriva na veberovske floskule, osetljiva na neispunjena obećanja, ne kupuje lako demagošku robu, opire se autoritarnosti, traži istinsku demokratiju.

Ako zanemarim rentademokrate, one koji se usrdno nude vlastima, istinska opozicija ima i te kako širok prostor dejstva. Evrointegracije i Kosovo nisu jedine teme oko kojih zaista nema dilema i međustranačke rasprave. Ostvarivanje „opšteg kursa” ima svoju metodologiju i formu. To je ravan u kojoj vlast protiv sebe stvara netrpeljivost.

Tačno je da se premijeru s vremena na vreme upute neprijatna pitanja na razne teme. Od poslova sa „Železarom” do „Er Srbije”, od privatizacija do seče penzija. Tačno je i da premijer neprijatno odgovara na ova pitanja, mahom izbegavajući odgovore.

Opozicija se onda žali da nema medijski prostor. O. K. Posao opozicije jeste da se i za taj prostor izbori. Što su veći otpori vrhova vlasti, to su argumenti kritika jači. Ako premijer smatra da „nije dobro” što nema podršku elite, onda mu treba pokazati da će tu podršku dobiti ukoliko je njegovo svekoliko političko ponašanje u skladu sa vladavinom zakona i slobode reči. Očigledna nastava je najbolja nastava.

Kritike ipak nađu način da dospeju do javnosti. Ne misli valjda neko da je Milošević dobrovoljno dopuštao da opozicionih medija bude više nego režimskih. Sve su to simptomi jednog nedorađenog demokratskog društva.

Demokratska stanka se sada prihvatila novog eksperimenta. Bleda senka neke ozbiljne opozicije dobila je sopstvenu vladu u senci. Bojan Pajtić formulacijom o „unošenju svetlosti u Srbiju” možda može da obraduje ovdašnje masone, ali pokušaj kopiranja britanskog političkog modela deluje kao pompezan, ali u suštini naivan hibrid.

Srbija nema dve stranke, pa da se zna da će smenom na vlasti vlada u senci po automatizmu preuzeti kormilo. Vlade su ovde po pravilu koalicione i nastaju tek posle izbora složenom političkom aritmetikom.

Pajtić pritom paradoksalno deluje kao klon: Pajtić na vlasti u Vojvodini, Pajtić šef vlade u senci na nivou Republike. Da ne pominjem osenčenog ministra za evropske integracije. Po čemu će se on razlikovati od kolege na vlasti?

Demokratska stranka najavljuje da će pokušati da povrati izgubljeno poverenje „radnika i seljaka”. Nije to lak posao za stranku koja je tokom godina vlasti iskazivala tajkunskoljubni habitus, oholost bez pokrića, maligni egocentrizam, patološki strah od tuđih ideja i unutarstranačke konkurencije, da bi je tek odlazak u opoziciju vratio socijaldemokratiji i ambiciji da bude „prirodna matica” protivnika aktuelne vlasti.

Dragan Šutanovac potvrđuje da DS nije menjao „misiju i viziju”. Kako nije? Zašto su ga onda birači kaznili. Umesto vlade u senci, bliže su mi reči Borka Stefanovića koji kaže da je DS-u potreban „radikalan otklon” od grešaka iz prošlosti, politički, ideološki, programski i kadrovski zaokret.

Nismo mi još zreli za vladu u senci, model koji vidim da se dopada i crnogorskoj opoziciji. Nema tu ozbiljnosti koja bi obećavala uspeh.

Vlast je dobila priliku da poentira. Vladajući SNS je odmah saopštio da će DS-ova vlada u senci ostati „najdugovečnija vlada u senci u savremenoj političkoj istoriji”.

Nije, međutim, vreme za likovanje. To što su šanse za nastanak ozbiljne opozicije slabe, trebalo bi da brine, a ne da raduje naprednjake. Vlast bez rivala utone u samozadovoljstvo, lakše pravi greške, podložnija je autoritarnosti. Uljuškana u sopstvenu moć gubi osećaj za realnost, sve je odbojnija na kritike. Onda padne.

Zaslepljenost vlašću je opasna zamka.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *