Između fikcije i stvarnosti

Između fikcije i stvarnosti

31 avgusta 2014

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

Život ne samo da piše romane već i posve, i to na svim razinama od one tehnološke do političke, briše granice između čak i najsmionije fikcije i stvarnosti. Dobro, nije to sad neka velik novost, no ovih mi se dana po tko zna koji put ukazala kao Velika istina dok sam, za izležavanja i čitanja na plaži, pred sobom u isto vrijeme imao dnevne novine i jednu od knjiga koje su mjesecima čekale da dođu na red za ono što se zove „ljetno čitanje“.

I, gle vraga, nakon što sam pročitao frišku novinsku vijest da je kardinal Fernando Filoni – izaslanik pape Frane u Iraku – prozvao špijune i bankare za šurovanje s teroristima – kao prava ekstenzija novinskog sadržaja došle su mi stranice Le Carréove špijunske uspješnice „Izdajnik po našem ukusu“.

Istina, roman je u izvorniku „Our Kind of Traitor“ objavljen još 2010., no mnoge su njegove stranice mirne duše mogle biti objavljene kao potkrepa ili pak odgovor na retoričko pitanje dobrog kardinala koji se pred novinarima glasno zapitao: „Kako je taj dotok resursa (a riječ je o financiranju i naoružavanju ekstremnih muslimanskih terorista) promaknuo onima koji imaju dužnost kontrolirati?“ Dakle, obavještajnim službama i bankama.

Onima koji su to – kako logično zaključuje dopisnik Jutarnjeg lista prenoseći vijest do domaćih medija – „propustili“ vidjeti.

Špije su među nama

Zašto? Kako? Odgovor se nameće sam po sebi: možda su podmićeni, a možda i sami izvlače interes iz kaosa. Jer, slijedi daljnji zaključak, Europska unija raspolaže i službama i tehničkim sredstvima da odgovori na to pitanje.
Svojevrsni odgovor, rekoh, daje i Le Carréova špijunska „fikcija“.

Posebice u onom dijelu gdje potencijalni „prebjeg“ – inače visokopozicionirani kriminalac iliti „čovjek kojeg zovu Dima, broj jedan za pranje novca i financijski genij“ – nudi britanskoj obaviještajnoj službi informacije (dakako, zauzvrat traži imunitet i „britanske papire“ za sebe i svoju obitelj) te detalje o načinu poslovanja globalne ruske kriminalne organizacije.

U svojevrsnom „pismu o namjerama“ on tako skicira sve djelatnosti kojima se organizacija – ustrojena kao miultinacionalna megakorporacija – bavi. Tu je „uvoz i premenovanje zabranjene nafte s Bliskog istoka“ u koje su „uključeni mnogi Talijani i britanski odvjetnici“.

I eto nas za trenu u prostoru dnevnih novina koje su prošlog tjedna naveliko pisale o prošvercanoj nafti koju su Kurdi dopremili i u Hrvatsku. Među unosnim poslovima su i niškorisni „faksimil lijekovi“ koji se proizvode u Indiji (ali i drugamo) a u globalnu distribuciju dolaze nakon financijskih dogovora u Švicarskoj. Poznato?

Ništa manje zanimljiva nije ni još jedna kriminalna niša: ona „turistička“. Le Carréov fikcijski lik tako veli: „U Turskoj, na Kreti, Cipru, u Madeiri, u mnogim primorskim resortima (niču) ‘crni hoteli’…“ Oni, mada bez gostiju, donose dvadeset milijuna dolara tjedno „opranog“ prljavog novca uz posredovanje agencija za nekretnine.

Za one neupućene u poslovanje s „crnim hotelima“ Le Carré donosi zgodno pojašnjenje: „Kupiš nekakvo vrhunsko zemljište, obično na moru (…). Platiš ga u gotovini, sagradiš luksuzni hotel-resort s pet zvjezdica. Možda nekoliko hotela. Za gotovinu. I ubaciš još pedesetak bungalova ako imaš mjesta. Opremiš ih najboljim namještajem, jedaćim priborom, porculanom, posteljinom…

Od tog trenutka tvoji hoteli i bungalovi su puni. Samo što u njima nitko ne odsjeda (…) Svaki se mjesec zaštitarski kombi zaustavi pred bankom i iskrca sav novac od iznajmljivanja soba i bungalova, od restorana i kockarnica, noćnih klubova i barova. (…) A u pitanju nisu samo resorti. To mogu biti i neka od onih bijelih, čudnovato paznih turističkih naselja – sigurno si ih vidio razasute po turskim dolinama, sve do mora – mogu biti, pa, vile, očito, sve što se može iznajmiti (…) uz uvjet da možeš petljati s papirologijom“.

EU i trulo meso

Zvuči poznato i zanimljivo, zar ne? Makar kao usputna kavanska tema o vezama fikcije i stvarnosti ili, ako ste skloniji teorijama zavjere, za razmišljanje o mogućoj pozadini zanimanja prinčevsko-azijsko-ruskih oligarha & bogatuna za megaprojekte i na ovom našem dijelu Jadrana; za megalomanske „dreamove“, vile na golfskim terenima, privatne lučice…

Zanimljiva je i „fikcijska“ priča o pokvarenom mesu koje, uz suradnju „s jako korumpiranim dužnosnicima u Bruxellesu“, na tržište stiže „s pečatom certificiranja EU koji identificira meso kao najveću kvalitetu“…

U piščevoj špijunskoj „fikciji“ – baš kao i nekad dok se Smiley nadmudrivao s KGB-ovskim mastermindom Karlom – sve je puno korumpiranih visokih državnih dužnosnika, bankara, financijskih moćnika, bjelosvjetskih probisvjeta iz „visokoga društva“, političara svih formata, selebova i predstavnika globalnog jet-seta.

Jer, naravno, John Le Carré je pisac od formata koji je uvijek znao kako izbrisati granicu između autorske mašte i stvarnosti. Pa zakojubožjumater i danas ne bi bio u pravu?

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *