Japanski militarizam i agresija u savezu sa SAD

Japanski militarizam i agresija u savezu sa SAD

4 jula 2014

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Hiljade demonstranata iz celog Japana protestuje ispred rezidencije premijera Šinzo Abea. Razlog je koliko do juče bio nezamisliv. Japanska vlada odlučila je da ukine višedecenijska ograničenja upotrebe vojne sile.

Abeov kabinet najavio je novo tumačenje devete odredbe japanskog ustava, koja dopušta kolektivnu samoodbranu i pomoć saveznika, ali je do sada zabranjivala upotrebu vojne sile u rešavanju međunarodnih konflikata i zabranjivala Tokiju slanje borbenih trupa u inostranstvo.

„Japanska vlada preduzela je mere bez presedana u oblasti vojne i društvene bezbednosti, što je uzrokovalo veliku promenu u politici japanske odbrane“, izjavio je glasnogovornik Ministarstva spoljnih poslova Kine Hong Lej. „Pitanje je da li će Japan promeniti svoj put mirnog razvoja na koji se obavezao posle Drugog svetskog rata“.

Odluka Tokija je so na ranu Kini

Jasno, ova vest najsnažnije je odjeknula u Kini i okolnim državama, koje su u Drugom svetskom ratu bile žrtve japanske agresije. Južna Koreja od Tokija je odmah zatražila da razveje sumnje, koje proističu iz prošlosti. Istorija na Dalekom istoku za vreme Drugog svetskog rata i japanske agresije odnela je desetine miliona života.

Odnose Kine i Japana duže vreme opterećuju sporovi. Japan osporava teritorijalni integritet Kine nad ostrvima Đaoju (japanski: Senkaku). Japanci su ova ostrva nasilno prisvojili krajem XIX veka, nakon rata sa Kinom, ali savremeni suverenitet Kine nad njima po slovu međunarodnog prava ne bi trebalo da bude sporan.

Zatim, tu je i spor u vezi sa masakrom u Nanđingu, gde je, prema dobro dokumentovanim kineskim izvorima, od decembra 1937. do februara 1938. godine, stardalo oko trista hiljada civila i zarobljenika. Uz to, silovano je između dvadeset hiljada i osamdeset hiljada Kineskinja, „žena za utehu“, koje su japanski vojnici držali u posebnim zatvorima za seksualno iživljavanje. Upravo ovih dana, Kina u Nanđingu obnavlja neke od tih zatvora, kako bi sačuvala uspomenu na ove zločine.

Treća važna tačka sporova Kine i Japana je sve češće odavanje pošte zločincima u hramu Jasukuni. Posle poraza Japana u Drugom svetskom ratu, Međunarodni vojni sud za Daleki istok osudio je 14 osoba za teške ratne zločine prve kategorije i više od hiljadu za ratne zločine druge i treće kategorije.

Zločinci su, međutim, 1978. godine tajno sahranjeni u hramu Jasukuni. Među njima i najozloglašeniji – Hideki Todžo, ratni premijer, Kendži Doihara, osuđen zbog zločina počinjenih tokom okupacije Kine, Ivane Macui, koji je direktno odgovoran za masakr u Nanđingu, Hiotaro Kimura, odgovoran za masakr u Mjanmaru i Akira Muto, glavni krivac za masakr u Manili.

Japan nikada nije prizano zločine i odgovornost

Problem predstavlja i interpretacija moderne japanske istorije. Japan se predstavlja kao žrtva evropskih kolonijalnih sila. Kaže se da je Tokio u Drugom svetskom ratu samo nastojao da zaštiti ostatak Azije. Japanska kolonijalna okupacija Koreje opisana je kao „partnerstvo“; a svedoci kažu da je u Jasukuniju uzaludno tražiti bilo kakve procene žrtava japanskog militarizma u Nanđingu ili Manili.

Za razliku od Nemačke, Japan nikada nije prihvatio odgovornost za rat. Iako se socijalistički premijer Tomiči Murajama 1995. godine zvanično izvinio Kini, u Japanu nikada nije povedena iskrena rasprava o stepenu sopstvene odgovornosti.

Kina se, sa druge strane, od završetka Drugog svetskog rata trudila da povuče liniju između japanskog naroda i militarizma Japana. Peking je mnogo puta do sada isticao da je japanski narod takođe bio žrtva rata i da odgovornost za zločine snosi manji broj vođa. Ovakav pristup doveo je do normalizacije diplomatskih odnosa dve zemlje 1972. godine. Kineski lideri doneli su odluku da od Japana ne zahtevaju ratne reparacije, u cilju prevazilaženja prošlosti.

Podrška SAD

Danas je situacija sasvim drugačija. Japan uživa snažnu podršku SAD i na ovakav potez odlučio se, sasvim sigurno, uz neku vrstu odobrenja. Podsetimo, februara ove godine, japanski premijer Šinzo Abe izjavio je da se ne protivi transportu nuklearnog oružja SAD u Japan, ukoliko se, kako je rekao, pojave hitni slučajevi.

Komentarišući govor japanskog premijera, portparolka kineskog Ministarstva inostranih poslova Hua Čuenjing izrazila je nadu da će Japan nastaviti da insistira na dokumentu Tri principa denuklearizacije, usvojenom 1971. godine u Državnom kongresu te zemlje.

Dodala je da insistiranje na tri principa denuklearizacije predstavlja važan simbol izbora mirnog razvoja Japana posle Drugog svetskog rata i poseduje važan značaj za zaštitu regionalnog mira i stabilnosti. Tri principa denuklearizacije podrazumevaju da Japan ne poseduje, ne proizvodi i ne transportuje nuklearno oružje. Naknadno je Japan saopštio da uskladištene zalihe plutonijuma čuva u mirnodopske svrhe.

Postalo je jasno da SAD podržavaju ovakve korake Japana, što je postalo vidljivo u vezi sa ostrvom Đaoju, ali i kod formiranja kineske bezbednosne vazdušne zone.

„Zašto Japan skladišti osetljive nuklearne materije, uprkos posvećenosti i propisima na koje se obavezao potpisivanjem sporazuma sa Međunarodnom agencijom za atomsku energiju? U ovom trenutku, Japan nije još u potpunosti rešio nukleranu krizu Fukošime, pa kako onda ova situacija ne predstavlja potencijalnu brigu“, rekla je krajem februara potrparolka kineskog Ministarstva spoljnih poslova Hua Čuenjing, pozivajući vladu Japana da otkrije tačan iznos plutonijuma.

Zamenik kineskog predstavnika u UN Vu Hajtao izjavio je u martu da Kina od Japana zahteva da ozbiljno razmotri istoriju svoje agresije, uoči 70. godišnjice pobede antifašističkih snaga, koja će biti obeležena sledeće godine.

Nakon toga, u aprilu, Kina je upozorila SAD da budu opreznije prema Japanu i ne tolerišu ili podržavaju provokacije Tokija. U razgovoru sa američkim sekretarom za odbranu Čakom Hegelom, kineski ministar odbrane Čang Vanćuan podvukao je da SAD treba da poštuju osnovne interese Kine.

Kao što se vidi, Daleki istok posle najnovije odluke Japana, ukoliko se Tokio konačno odluči da na novi način tumači svoj ustav, neće biti više isti. Ovu odluku svakako treba posmatrati i analizirati u globalnim okvirima, jer su se srodne odluke već sprovele u političko delo u Evropi. Ne zato što smo germanofobi, kroatofobi ili japanofobi, već zbog činjenica koje nikoga ne treba da ostave ravnodušnim.

(NSPM)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *