Jedina zemlja u Evropi, koja nije pristala da učestvuje u fašističkom bezumlju, bila je Srbija

Jedina zemlja u Evropi, koja nije pristala da učestvuje u fašističkom bezumlju, bila je Srbija

17 maja 2013

HitlerPiše: Nikolaj Mališevski

Početkom Drugog svetskog rata čitava Evropa bukvalno je bila preplavljena diktatorima: Pilsudski, pa Bek u Poljskoj, Smetona u Litvi, Ulmanis u Letoniji, general Metaksas u Grčkoj, u Italiji Musolini, u Portugaliji general Karmon pa Salazar; Primo de Rivera, pa odmah zatim Franko u Španiji, u Albaniji Ahmet Zogu, u Rumuniji maršal Antonesku, u Estoniji Pjast, u Finskoj maršal Manerhajm, u Mađarskoj admiral Horti; Cankov, pa za njim car Boris u Bugarskoj; Kvisling u Norveškoj, Ante Pavelić u Hrvatskoj, monsinjor Tiso u Slovačkoj…

Dobar deo njih su postali fireri svojih država još pre 1933, kada je na vlast u Nemačkoj došao Hitler, koji je evropske vladare ujedinio radi pohoda na Istok.

Nisu u ratu a pomažu Hitlera

I Belgija, Holandija i Luksemburg – zemlje koje nisu bile diktatorske i nisu zvanično ratovale sa SSSR – su na sovjetsko-nemački front uputile između 90 i 110.000 vojnika, a Švajcarska i Švedska, formalno neutralne, zajedno sa Španijom (Plava SS divizija i avio-eskadra) poslale su protiv Rusije više od 50.000 dobrovoljaca. Poslednju takvu vojnu jedinicu od Norvežana i Danaca, diviziju Nordland, Crvena Armija razbila je kod Berlina. Nemački autor knjige Rezultati Drugog svetskog rata (1953) K. Pfefer dokazuje: „Najveći deo dobrovoljaca iz Zapadne Evrope išao je na Istočni front jer je u tome video zajednički zadatak Zapada (…) dobrovoljci iz Zapadne Evrope su, po pravilu, služili u vojnim jedinicama SS…“

Poznati engleski istoričar A. Tejlor, pišući o dve „neutralne“ zemlje – Švajcarskoj i Švedskoj – koje su manje od svih drugih zavisile od nacizma, navodi da su i one „Nemačkoj mogle doneti više koristi kao neutralne nego da su se našle u položaju pobeđenih. Nemačka je iz Švedske dobijala rudu gvožđa a precizne uređaje iz Švajcarske. Bez toga ne bi mogla da nastavi rat“. Naime, gotovo svaki treći fašistički projektil proizveden je od čelika od švedske rude, a bezmalo sav volfram stizao je Hitleru iz Portugalije…

Češka – 30-tih godina svetski izvoznik oružja, sa 45 potpuno mobilisanih i dobro naoružanih divizija – se bez ijednog ispaljenog metka predala nemačkoj vojsci od 30 divizija. Zato su fabrike samo jednog češkog koncerna, Škode, od avgusta 1938 (kada su Nemci zauzeli Sudete) do septembra 1939. naciste snabdele sa onoliko vojne opreme koliko Britance sve vojne fabrike Velike Britanije. Sovjetski Savez Nemci su napali sa 21 tenkovskom divizijom, od kojih je pet bilo opremljeno češkim tenkovima.

Najveći deo evropskog stanovništva sarađivao je sa hitlerovcima, ne samo iz ideološke bliskosti koliko iz samoživosti, nadajući se ćaru u resursima bogatoj Rusiji.

Pohod na Rusiju

Firer je, zapravo, predvodio sveevropski krstaški pohod protiv sovjetske Rusije.

Ambasador Nemačke u Vatikanu, Fon Bergen, saopštio je tako 24. juna 1941. Berlinu da „u krugovima bliskim Vatikanu pozdravljaju ovu novu fazu rata sa određenim olakšanjem, i s posebnim interesovanjem prate njen tok“.

Koga sve tu nije bilo? Slovenske Poljske? No, valja se prisetiti da se u Hitlerovoj armiji borilo više od 100.000 oficira i vojnika koji su, 1. septembra 1939, posedovali poljske pasoše. Profesor Ričard Kačmarek, direktor Instituta istorije Šleskog univerziteta, autor knjige Poljaci u Vermahtu, tvrdi da je „kroz nemačku armiju u toku rata prošlo oko pola miliona Poljaka“ (I Armija Krajova, pod rukovodstvom izbegličke vlade iz Londona, borila se često žešće protiv Crvene Armije i partizana nego protiv Vermahta). Tako su, recimo 1942, Poljaci činili 40–45 odsto sastava 96. pešadijske divizije Vermahta, oko 30 odsto 57. divizije, toliko (zajedno sa Česima) i 11. divizije, te oko 12 odsto 110. divizije… U intervjuu poljskim novinama Gazeta Viborča (Gazeta Wyborcza) R. Kačmarek veli: „Možemo smatrati da 2–3 miliona ljudi u Poljskoj ima rođake koji su služili u Vermahtu. Koliko njih zna šta se s tim ljudima zbilo? Mene studenti stalno pitaju kako da saznaju šta im se desilo sa stricem, dedom. Njihovi najrođeniji to prećutkuju, ograđujući se da je deda poginuo u ratu. No, treća posleratna generacija se time ne može više zadovoljiti“.

Jedino Srbija na drugoj strani

Jedina zemlja u Evropi koja nije pristala da učestvuje u fašističkom bezumlju, koje je obuhvatilo čitavu Evropu, bila je Srbija. Pakt o pridruživanju osovini Rim-Berlin-Tokio, koji je u Beču 25. marta 1940. potpisao tadašnji premijer Jugoslavije Dragiša Cvetković, i koji je predviđao da se čitava ekonomija zemlje stavi na raspolaganje Hitleru, a nemačkoj vojsci dozvoli puna sloboda kretanja po njoj, izazvao je eksploziju narodnog negodovanja. Dva dana posle potpisivanja premijer je svrgnut, a pakt raskinut.

I u Beogradu i u celoj zemlji stanovništvo (srpsko; prim. UredništvaSrpskog Lista) je likovalo, slaveći pobedu. Na ulicama su paljena strašila sa likom svrgnutog premijera kolaboracioniste. U Berlinu su ti događaji izazvali takav bes da je Hitler istog dana potpisao direktivu pod šifrovanim nazivom „Kazna“. Evropska štampa je, sprovodeći besomučnu antisrpsku kampanju, počela da opisuje „progone nemačke manjine“ u Srbiji. Rasturani su foto-falsifikati u kojima su u krupnom planu prikazivane „izbeglice“ – „žrtve jugoslovenskog terora“. Napad na Srbiju (formalno na celu Jugoslaviju; prim. SL) nemačkih i satelitskih jedinica počeo je neprekidnim dvodnevnim bombardovanjem Beograda, u kome je poginulo više od 18.000 ljudi. Iako su Srbi oborili 40 bombardera, ukupna težina bombi, bačenih na Beograd, prevazilazila je 360 tona.

Svaki čovek koji slavi Dan pobede 9. maja mora zato da zna da je bombardovanje Beograda 1941. u mnogo čemu pospešilo ustanak Južnih Slovena, i to pre svega zahvaljujući Srbima.

Odlaganje „Barbarose“

– Početak realizacije plana “Barbarosa” i upad u SSSR odložen je za mesec dana, a zbog dolaska jeseni sa kišama i vetrovima, blatnjavim putevima i hladnoćom, nemačka tehnika je počela da troši gorivo iznad svake predviđene norme (otprilike za trećinu), što je usporilo blickrig;

– U jeku borbi pred Moskvom Hitler je bio prinuđen da deo divizija prebaci sa Istočnog fronta na Zapad, za borbu protiv nepokornih Srba;

Početkom Drugog svetskog rata, svi autoritarni režimi predstavljali su gigantske čireve na telu evropske civilizacije. Od dvadesetak zemalja Evrope postojećih u junu 1941. (ne uzimajući pri tom u obzir i one patuljaste) gotovo polovina – Španija, Italija, Danska, Norveška, Mađarska, Rumunija, Slovačka (u to vreme nemačkim diktatom razdvojena od Češke), Finska, Hrvatska (i tada nasilno odvojena od Jugoslavije) – stupile su, zajedno sa Nemačkom, u borbu protiv Rusije/SSSR, na Istočni front poslavši svoje oružane snage. Ne računajući ukupnu brojnost armija tih zvaničnih saveznika Nemačke, samo u sastavu Vermahta i SS borilo se preko 1,8 miliona stanovnika svih krajeva Evrope!

Opšti utisak o tome ko se i kako borio protiv Rusije moguće je steći pregledom sastava vojnih zarobljenika iz maja 1945. Tada se Sovjetima predalo 60.280 Poljaka, 23.136 Francuza, 21.822 Hrvata, 4.729 Holanđana, 2.010 Belgijanaca, 1.652 Luksemburžana, 456 Danaca, i nekoliko hiljada Čeha. A to je samo deo vojnih efektiva poslatih na Istočni front iz zemalja koje, navodno, nisu ratovale protiv SSSR. Dovoljno je reći da je oko 600.000 vojnih zarobljenika iz Nemačke i njenih zemalja-saveznica sovjetska komanda posle odgovarajuće provere oslobodila neposredno na frontovima na kojima su se i predali.

Predaja Amerikancima

U titanskoj borbi, narod SSSR-a uspeo je da izvojuje pobedu nad autoritarno-fašističkim čirevima koji su bili duboko urasli u telo Evrope. Ali, ne smemo zaboraviti da su i nacizam i totalitarizam čeda evropskog progresivizma i racionalizma. Nisu se tek tako i Hitlerovi nacisti i njihovi vazali iz drugih zemalja pred kraj rata upinjali da se predaju Anglo-Amerikancima, a ne sovjetskim jedinicama. Valja i to imati na umu pri prosuđivanju koji je režim – sovjetski ili zapadni, „liberalno-demokratski“ – bio bliži fašističkom.

Iako je rat počet u junu 1941. predstavljao borbu između dva ideološka antipoda – fašizma i komunizma – borbu ne za život, već na smrt – našim precima taj antagonizam nije značio ništa. Za njih je to bio Veliki otadžbinski rat – rat protiv neprijatelja koji je napao našu zemlju.

Rat da bi se opstalo. Sveti rat.

(Fondsk.ru)

Nikolaj Mališevski, rođen 1977, profesor je politikologije na Institutu parlamentarizma i preduzetništva i docent na katedri za filozofiju i univerzitetsko obrazovanje Republičkog instituta u Minsku, Belorusija, gde radi i živi. Piše na teme iz oblasti istorije, lokalnih sukoba, informacione politike. Autor je nekoliko knjiga i redovni saradnik Fonda strateške kulture.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Gina Gant says:

    Srbi pravi narod.Serb are real people

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *