Jedinu sliku o Srbiji u svet i dalje šalju samo muslimanski, hrvatski i albanski lobisti

Jedinu sliku o Srbiji u svet i dalje šalju samo muslimanski, hrvatski i albanski lobisti

14 marta 2013

Stampa012Piše: Goran Gavrić

U BiBiSijevoj emisiji „Smrt Jugoslavije“, predsednik Republike Srpske, Radovan Karadžić, priča o jednom svom razgovoru sa Slobodanom Miloševićem. Na Karadžićevu primedbu da bi trebali nešto da urade povodom antisrpske propagande, Milošević mu vizionarski i nepogrešivo, kao i u toliko drugih situacija, kaže da propaganda nije bitna, da je svojevremeno i Kaligula proglasio svog konja za senatora, pa konj opet nije postao senator. Koliko nije bio u pravu, imali smo prilike da gledamo od 91. Preko 99. Do dan danas, jer još uvek o dešavanjima u jugoslovenskim ratovima dominiraju teze antisrpske propagande.

Srbija odustala od marketinga

U eri mas – medija, Srbija je zemlja koja je odustala od marketinga, bilo internog bilo eksternog, valjda uzdajući se da Kaligulin konj nije postao senator, i da će istina na kraju sigurno pobediti, mada će pre biti zbog apsolutne nesposobnosti srpskih političara da ni posle toliko godina shvate značaj istog.

Javno mnenje, stav građana, dominirajuća mišljenja u društvu… sve je to nešto što se stvara i na šta se utiče. Države i vojske to znaju već stotinama ako ne i hiljadama godina, jako je bitno šta o određenoj temi ili politici misle a) tvoji stanovnici b) stanovnici nekog područja koje je cilj neke politike v) relevantno svjetsko javno mnenje.

Tako je recimo Srbija prije 150 godina znala koliko je bitan propagandni rad među Srbima u neoslobođenim delovima Balkana, koliko je bitno dokumentovati i svetu predstaviti recimo arnautske zločine na Kosovu krajem pretprošlog veka ili zločine austro – ugarskih varvarskih hordi u Prvom svetskom ratu. Koliko je bitna unutrašnja propaganda, odnosno sprečavanje da strane sile preuzmu kontrolu nad mišljenjem tvog naroda, Srbi bi trebalo da su naučili četrdesetih godina prošlog veka, kad su Englezi preko svojih špijuna kontrolisali jednu stranku i deo vojske, i tako uticali na odluke najviših državnih organa, sve do vojnog udara. O uticaju komunističke propagande nije potrebno ni govoriti.

Sliku o Srbiji stvaraju drugi

Ali, moderna Srbija o tome ne zna ništa. Moderna Srbija dopušta da sliku o njoj u svetu stvaraju muslimanski, hrvatski i albanski lobisti i agencije za odnose s javnošću (PR agencies) , propaganda neprijateljski raspoloženih velikih sila, svakog informacionog uticaja na narode u regionu se odavno odrekla, a unutrašnje javno mnenje nam odavno kontrolišu večiti direktori državnih medija i mediji pod kontrolom malo tajkuna malo stranih ambasadora, Soroševi pitomci, primaoci donacija USAIDa i verovatno Tačijevi lobisti.

Kako drugačije objasniti histeriju recimo jedne Jelene Milić iz  „Centra za evroatlantske studije“ da se ne uklanja spomenik teroristima na jugu centralne Srbije.

Moderna Srbija dozvoljava da se pitanjima koja se tiču njene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti bave isključivo oni koji su na platnim spiskovima raznoraznih stranih agencija i službi.

Ko ovo može da razume

Kako drugačije objasniti da se stavovi pojedinih beogradskih  „intelektualaca“ smatraju preekstremno antisrpskim čak i u Sarajevu ili Zagrebu, možda čak i u nekim krugovima u Prištini.

Kako drugačije objasniti stalnu interpretaciju jugoslovenskih ratova u Beogradu kroz prizmu  „genocida u Srebrenici“ i  „opsade Sarajeva“?

Kako objasniti da žena koja u TV duelu sa Dušanom Bajatovićem izjavi da je Srbija izvršila agresiju na  „Bosnu“ postane predstavnik za štampu Demokratske stranke? Kako objasniti da nam Nataša Kandić na primedbe o zločinima nad Srbima u Hrvatskoj odgovori kako su Srbi počeli rat, pa valjda treba i zločine da trpe.

Kako protumačiti izjavu portparolke DS da ni nacistička Nemačka nije imala pravo da broji svoje žrtve, govoreći o presudi Haškog suda po optužnici za zločine nad Srbima u  „Oluji“? Da  „Žene u crnom“ stalno priznaju da su krive za genocid? Da državni javni servis albanske političare naziva  „premijerima“ i  „ministrima Kosova“?

Političari moderne Srbije služe stranim interesima, a ne interesima svoje države. Kako drugačije protumačiti izjave koje su procurele preko  „Vikiliksa“ da je Boris Tadić godinama pre proglašenja tzv. Nezavisne države Kosovo obećavao strancima da mu samo treba par godina da svom narodu  „proda“ priču o nezavisnosti Kosova, ne padajući mu na pamet da se istoj usprotivi?

Kako propagandno delovati na neprijateljske države kad najviši državni funkcioneri šalju poruke u stilu  „dajte nam samo još dva kruga oko plasta, da ne ispadnemo lake ženske“?

Srbija daje a ništa ne traži

Zašto bi nam posle takvih stvari Amerikanci nudili bilo šta kad znaju da smo spremni da prihvatimo sve što oni žele?

Zar nas posle svega čude izjave američkog ambsasadora u Beogradu da ne želi Republiku Srpsku na Kosovu, jer se to rešenje nije dobro pokazalo ni u BiH? I da na takvu izjavu ne reaguje niko od visokih državnih službenika Srbije, ako ne računamo Aleksandra Vulina. S tim da bih Vulinovu izjavu  „da je Republiku Srpsku napravila međunarodna zajednica i, ako nije zadovoljna, onda bi taj problem trebalo da rešava sama sa sobom, a ne sa Srbijom“ teško mogao nazvati bilo kako drugačije nego idiotskom.

Kako da Srbija traži samoupravu za opštine sa srpskom većinom na Kosmetu kad nije u stanju da jasno i glasno kaže da Republika Srpska nije loše rešenje? Da jedino u Republici Srpskoj od svih republika bivše Jugoslavije Srbi nisu obespravljena manjina? Da je jedino Republika Srpska uspela da zaštiti Srbe od proterivanja i zločina koji su se desili u Hrvatskoj, Krajini, Federaciji BiH i na Kosovu? Da ni u Crnoj Gori ne poštuju prava Srba jer nemaju svoju republiku?

Da je jedino rešenje za sukobe u multietničkim državama ono koje daje svim narodima pravo da upravljaju svojom sudbinom, a ne ono koje nameću Amerikanci – da jedna etnička grupa uništi ili potisne drugu?

Ono što je trebao da kaže predsednik ili premijer Srbije, rekao je istoričar Čedomir Antić:

Primer Republike Srpske

„Razmotrimo državne tvorevine na Balkanu čijem su stvaranju SAD doprinele tokom protekle dve decenije. Republika Srpska  „nije dobro ispala”? Da li zato što je politički stabilnija i funkcionalnija od Federacije BiH, dražeg ali slabijeg deteta administracije SAD? Da li je omogućila povratak daleko većeg broja prognanika i bolje uslove za njih od Federacije BiH? Da li bi BiH bila uspešnija da je čitava izgrađena po uzoru na Federaciju BiH? Da li bi prava Srba bila bolje zaštićena da su u celoj BiH zapostavljeni i obespravljeni kao u Federaciji BiH? ”, postavlja pitanja Antić i konstatuje da su tamo Srbi konstitutivni narod a imaju manje samostalnosti i uticaja nego bošnjačko – muslimanska nacionalna manjina u Srbiji?

„U Republici Srpskoj, koje se jedan Ričard Gir plaši, od rata do danas je stradalo osamdeset puta manje pripadnika manjinskih zajednica nego na albanskom Kosovu posle juna 1999. Godine, koje za ambasadora Kirbija očigledno nije greška”, konstatuje Antić i dodaje da je nastojanje SAD i Nemačke da nateraju Srbiju da sama obespravi svoj narod na Kosovu izraz vrhunskog sadizma.

Hrabrosti od visokih funkcionera ima izgleda samo još Milorad Dodik, da poruči da je ambasador Kirbi, ako je već pominjao RS, onda svakako mogao da da i odgovor – zašto ne bi podržao i Srbe u RS da krenu putem samostalnosti, kada se bori za pravo Albanaca na samoopredeljenje i samostalnost KiM zbog animoziteta između Srba i Albanaca.

Dok puštamo da nam istinu o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pišu Soroševi stipendisti, ne treba da se čudimo kad nam neko kaže da je jedino rešenje u regionu koje je omogućilo opstanak Srba  „loše rešenje“, a da je rešenje u kom su ubistva Srba, postavljanje i bacanje eksplozivnih naprava, odsustvo lične sigurnosti, nepostojanje povratka proteranih, premlaćivanje dece i rušenja grobalja – dobro rešenje.

Dok tražimo još dva kruga oko plasta, nećemo dobijati ni to. Dobijaćemo pregovore kao one koji su prethodili proglašenju NDK – ako se ne dogovorite, biće onako kako Albanci hoće. Dobijaćemo najave novih napada na Republiku Srpsku umesto više prava za kosovske Srbe.

Šta bi trebalo…

Dok imamo ovakve političare, biće u pravu ambasador koji se zove kao usisivač, kad im poručuje da se bave ekonomijom i zapošljavanjem. Ne zato što znaju nešto o tim temama. Već zato što onima koja se tiču opstanka države i naroda očigledno nisu dorasli.

Za početak, jedino moguće reagovanje na izjavu gospodina ambasadora koji se zove kao usisivač bi bile:

– protestne note RS, Srbije, patriotskih stranaka i udruženja

– protest pred ambasadom SAD sa natpisima  „Sloboda, ravnopravnost, opstanak – Republika Srpska, dobro rešenje“

– organizovanje tradicionalne manifestacije u više gradova Srbije koja bi u matici predstavila i približila istoriju, kulturu, turističku ponudu, prirodne lepote, narod… Republike Srpske.

(Srpski kulturni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *