JELENA PONOMARJOVA: Sa Zapadom nema razgovora i kompromisa, oni poznaju samo jezik sile

JELENA PONOMARJOVA: Sa Zapadom nema razgovora i kompromisa, oni poznaju samo jezik sile

10 aprila 2014

dr-Georgijevna Jelena Ponomarjova 292Jelena Georgijevna Ponomarjova, doktor političkih nauka i profesor Katedre uporedne politikologije Moskovskog državnog instituta za međunarodne odnose MGIMO, poznati je stručnjak za Balkan. Već nekoliko godina ona dolazi na simpozijume u Republiku Srpsku i Srbiju, istovremeno britkim analizama u vodećim časopisima i portalima srpskog korpusa osvaja čitalačku publiku.

Jelena Georgijevna učestvuje u politici sa pasioniranošću svojstvenom ljudima koji imaju snage da mijenjaju ljude i svijet oko sebe. Potpuno predana svom poslu, i uvijek dobro obaviještena, s okom istoričara koji u sadašnjem zna da čita i sluti buduće, dragocjen je sagovornik. Ekskluzivno za „Novi pečat“, iz Trećeg Rima, Jelena Georgijevna, u vrijeme kada se još uvijek nisu znali rezultati referenduma na Krimu, komentariše događaje koji pretenduju da promijene geopolitičku kartu Evroazije.

Kako početi nego s velikim rivalom iz hladnoratovskog perioda, pitamo je za komentar na deklaraciju Kongresa SAD u kojoj se odbija priznavanje legitimnosti referenduma na Krimu.

— S tačke gledišta američkog establišmenta, vjerovatno je opravdano ako Kongres prihvata takvo rješenje. Treba napomenuti da ta pozicija razotkriva realne interese SAD. Citiraću riječi bivšeg ambasadora SAD u SSSR Džeka Metloka, koga ne možemo posmatrati kao nekoga ko je proruski orijentisan. Na svom blogu Metlok je žestoko kritikovao politiku Baraka Obame, rekavši da je odgovornost za početak krize u Ukrajini, ne na Rusiji, nego na radikalima u Kijevu koje SAD aktivno podržavaju. Kao glavno, Metlok zaključuje da bi Rusi mogli, ne bez osnova, tvrditi da su SAD zainteresovane za teritorijalnu cjelovitost samo onda kada to odgovara njenom interesu. Službeni spisak američkih vlada pokazuje da one cjelovitost ignorišu kada im to odgovara. Kao primjer dvostrukih standarda dovoljno je navesti upad vojske SAD u Panamu, Irak, Grenadu… O politici dvostrukih standarda, u spoljnoj politici SAD, mnogo je pisano i jasno se pokazala prava priroda američke „pametne snage“, interesa i očekivanja američkog establišmenta.

Kakav interes SAD imaju u Ukrajini?

— SAD u Ukrajini imaju poseban interes. Ukrajina, Krim naročito, posljednja su geopolitička i prevashodno psihoistorijska granica u borbi za kontrolu prostora Rusije. Upravo s ove tačke treba ocjenjivati sve što se dešava oko Ukrajine: sankcije protiv ruskih službenika, zaustavljanje niza važnih pregovora, otkazivanje učešća na samitu „velike osmorke“. Sve su to pokušaji demonstaracije toga da u svijetu postoji samo jedan gazda, a taj gazda ne trpi kada mu se suprotstavljaju. Ali, kako je primijetio J. V. Staljin: „Postoji logika namjera i logika situacije. A logika situacija je jača od logike namjere.“ Sad pokušavaju nastaviti s diktatima svojih uslova, pokušavaju oživjeti fobije Hladnog rata, ne primjećujući da se situacija promijenila. Rusija je postala snažna i samodovoljna država, i ona ne samo da ima svoje interese u raznim regionima svijeta, nego je spremna da te interese štiti. Pogotovo kada se radi o zaštiti građana Rusije, svih ruskih ljudi ma gdje oni živjeli. Američke institucije imaju puno pravo da prihvataju bilo koje rješenje, ali takvo isto pravo ima i RF. Ako su SAD zaboravile da i drugi narodi mogu biti suvereni po svom izboru, samo vrijeme će ih podsjetiti na to.

Koliko će se situacija u Ukrajini odraziti na međunarodne prilike?

— Kriza u Ukrajini složen je proces koji izlazi daleko van okvira zemlje. Među silama koje su uključene u ovoj proces postoje unutrašnji i spoljni igrači. Spoljni igrači često i određuju ponašanje unutrašnjih subjekata. Postoje interesi država, nadnacionalnih struktura i transnacionalnih učesnika. Ali, glavno je, postoje interesi stanovništva Krima koji svoju budućnost vezuju sa Rusijom. I to je onaj adut koji ne mogu ugrabiti, ni zapadni politički tehnolozi, ni odluke oficijelnog Kijeva.

Posljedice ukrajinske krize za Rusiju, uopšteno, mogu se podijeliti na kratkoročne i dugoročne. Posljedice mogu imati kako pozitivan karakter, tako i negativan. Među negativnim posljedicama, u kratkoročnoj perspektivi kao prvo treba pomenuti ekonomske i finansijske gubitke, koji uostalom neće biti samo u Rusiji, nego kod svih učesnika globalnog tržišta. Grubo govoreći, još se ne zna ko će više stradati. Kao drugo, to je gubitak imidža kao rezultat informativnog rata koji Zapad vodi protiv Rusije. U isto vrijeme postoje i pozitivne posljedice: unutrašnja konsolidacija ruskog društva i vlasti i slika Rusije kao zaštitnice slabih. Uostalom, veoma je značajno kako se tumače događaji u Ukrajini u Srbiji i Republici Srpskoj, u zemljama koje su preživjene analognu krizu. Saveznu Republiku Jugoslaviju nisu jednostavno osudili za pomoć i podršku bosanskim Srbima, nego su je četiri godine poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma podvrgli nevjerovatnom po surovosti bombardovanju NATO i oteli joj teritoriju Kosova i Metohije. Zato danas s Balkana gledaju s nadom i vjerom u Rusiju.

Što se tiče dugoročne perspektive, među negativnim posljedicama može biti novi krug dugotrajnog Hladnog rata, sa svim posljedicama. Međutim, hladnoratovski režim može za Rusiju postati vrijeme koncentracije, ekonomske i političke perestrojke, period ozdravljenja privrednih i društvenioh institucija.

I prije zaoštravanja situacije u Ukrajini, vi ste govorili da se događaji u ovoj državi odvijaju po balkanskom scenariju. Šta vas je navelo na takav zaključak?

— Događaji koji se dešavaju u Ukrajini još od 2003. imaju mnogo toga zajedničkog s onim što se dešavalo na Balkanu, preciznije na prostoru socijalističke Jugoslavije krajem 20. vijeka i u Srbiji počevši od 2000. godine. Balkan je geopolitičko ogledalo u kojem su se mogle vidjeti prijetnje i izazovi koji očekuju Rusiju. Ipak, na veliku žalost, zaključci balkanskog iskustva izvedeni su tek kada je nevolja prišla sasvim blizu, do samih granica ruskog geopolitičkog prostora.

U čemu se sastoji balkansko iskustvo?

— U tome što se rušenje Jugoslavije desilo pod neposrednim i direktnim učešćem spoljnih igrača, prije svega SAD i NATO. Pri tome su nekim učesnicima konflikta, Hrvatima, bosanskim Muslimanima i kosovskim Albancima, opraštana sva zvjerstva. Srbi su, pak, bili označeni kao glavni krivci u međunacionalnim ratovima. Mada je danas potpuno jasno da je u toku balkanske krize izvršen genocid nad Srbima, o tom na Zapadu više niko ne govori. I osnivanje Haškog tribunala imalo je isključivo politički cilj – potvrditi krivicu samo jednog naroda u svim ratovima balkanske krize. U osnovi toga nalazi se nekoliko razloga. Prvi, pravdanje – davanje legitimiteta, agresiji NATO na Jugoslaviju. Drugi, promjena istorije raspada Jugoslavije, promjena karaktera ratnih sukoba i prebacivanje odgovornosti na jedan narod – Srbe. Upravo zato je tako veliki broj osuđenjih Srba. Treći, kojeg smatram glavnim, jeste uništavanje samih Srba kao najbližih saveznika Rusije, kao „balkanskih Rusa“.

Balkanske lekcije važne su za Rusiju zato što jasno dokazuju da politika kompromisa donosi samo privremenio odlaganje, nade da se može postići stabilan dogovor sa Zapadom putem kompromisa uzaludne su.

Čime potkrepljujete te svoje tvrdnje?

— Politika manevara i kompromisa završila se za Miloševića tragično. Ali njegovom izručenju Hagu prethodila je „revolucionarna“ smjena vlasti 5. oktobra 2000. U toku predsjedničkih izbora ostvaren je „laki prevrat“. Kasnije su način i metode osvajanja vlasti primijenjene u Beogradu postale poznate kao tehnologije „cvjetnih revolucija“. Tada je na vlast došao demokratski lider V. Koštunica, međutim, na tome se proces balkanizacije nije završio. Nešto kasnije, od Srbije se otcijepila Crna Gora, pritom su rezultati referenduma grubo falsifikovani. Dvije godine kasnije kosovski Albanci, uz podršku zapadnih zemalja, na bajonetima NATO proglašavaju nezavisnost. Danas se sve više postavlja pitanje otcjepljenja Vojvodine, čime se nastavlja uništavanje Srbije.

Paralelno s ovim procesima ide proces širenja NATO. Danas su u većini zemalja bivše Jugoslavije na vlasti ljudi koji su angažovani od Zapada. Rezultat: Slovenija i Hrvatska već su članice Alijanse, na redu su Crna Gora, Makedonija i Kosovo. Sadašnje rukovodstvo u Srbiji povezano je sa zapadnim strukturama i već je spremno da razmatra stupanje u Alijansu. Oficijelni Beograd koči to što je većina Srba protiv toga. Širenje NATO dovelo je do toga da je protiv Rusije već sada stvoren faktički jedinstven front. Stvar je samo u sitnici – da se od Rusije odvoji Ukrajina i Bjelorusija. Primjenjuju se iste tehnologije kao na Balkanu. Na talasu nemira dešava se svrgavanje s vlasti nepodobnog vladara V. Janukoviča.

Na vlast dolaze oni koje je tokom nekoliko godina odgajao i finansirao Zapad. Sada oni moraju odraditi svoje što jacenjuki i turčinovi marljivo rade. Ali, to je samo jedna sfera podudarnosti. Prisutnost ruskog i ruskogovornog stanovništva i prilično velikog autohtonog stanovništva Krima – Tatara, omogućuje internacionalizaciju međunarodnih konflikata u čijem se procesu može desiti preformiranje kompletnog ukrajinskog prostora, ali u određenim uslovima trgovine među političkim gigantima. U odnosu na Ukrajinu to su EU, Rusija i SAD. Zbog toga balkansko iskustvo treba dobro proučiti – Rusija ne smije ponoviti sudbinu Srbije.

U tom kontekstu, kako komentarišite nedavno saopštenje Savjeta Evrope u kojem se iznosi tvrdnja da je provođenje referenduma o budućem statusu Autonomne Republike Krim nezakonito?

— Očigledno je da će rezultati referenduma biti očekivano neprijatni za naše zapadne partnere te je time izazvana i žurba EU i nove vlasti u Kijevu, koje su proglasile provođenje referenduma nezakonitim. U isto vrijeme, ove izjave svjedoče o slabosti pozicija tih struktura u regionu. Ni Kijev, ni EU nemaju danas mogućnost da promijene raspoloženje većine stanovnika Krima, zato Zapadu i ne preostaje ništa drugo nego da osuđuje i da se ljuti te da donosi takve rezolucije koje nikog ne obavezuju. Kako kažu mudri ljudi – psi laju, karavani prolaze. Istorija se danas piše ne u Briselu i Vašingtonu, nego u Moskvi i Simferopolju.

U slučaju pogoršavanja situacije u Ukrajini, kako Rusija može reagovati?

— U krajnjem slučaju Rusija ne isključuje mogućnost uvođenja svojih oružanih snaga. Taj krajnji slučaj može biti fizičko nasilje protiv stanovnika Krima i ruskog jezičkog područja, direktna prijetnja životu posade Crnomorske flote, nasilno zauzimanje ruskih vojnih objekata.

Razne su spekulacije šta će biti na kraju sa Ukrajinom. Koji je vaš stav?

— Mislim da danas čak i vodeći stručnjaci u strukturama strateškog planiranja teško da mogu uskladiti razmišljanja po ovom pitanju. Jedno je sigurno, Ukrajina, kakva je bila do 21. februara 2014. godine, više neće postojati. To je bilo jasno 6. marta kada je parlament Krima donio odluku o ulasku Krima u sastav RF. I to je to što se tiče Krima i drugih oblasti. U svakom slučaju, geopolitička karta će se izmijeniti. Glavno je da političko rukovodstvo Rusije ima dovoljno volje i hrabrosti da realizuje započeto. Kako je govorio rimski istoričar Tacit: „Bitku gubi onaj koji prvi obori oči.“ Rusija sada nema pravo da obori oči.

Šta očekujete od predstojećeg simpozijuma „Pouke minulog vijeka“ koji će biti održan u organizaciji udruženja „Srpsko-ruski most“, na Vidovdan ove godine, u RS? Koliko će susret istoričara i politikologa iz slovenskih pravoslavnih zemalja doprinijeti sagledavanju prethodnih istorijskih grešaka, a koliko izbjegavanju istih u budućnosti?

— Mogu reći, ne samo u svoje ime, nego i u ime svih mojih kolega iz Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, koji su pozvani na Vidovdan u Republiku Srpsku, da to neće biti jednostavno susret naučnika, nego događaj veoma važan za naše zemlje i narode. Značaj simpozijuma „Pouke minulog vijeka“, sigurna sam, izaći će van okvira naučne diskusije i imaće široku društvenu rezonancu. Naš susret opširno će biti propraćen i u ruskoj i u bjeloruskoj štampi. Često se u liberalnim sredinama može čuti: zašto se sjećate ratova, zašto govoriti o prošlosti, hajde da živimo u sadašnjosti. Takvo rasuđivanje ne može se razmatrati drugačije nego kao zatupljivanje mladog pokoljenja. To što mi zajedno sa srpskim naučnicima, novinarima, s društvenim organizacijama, prije svega s udruženjem „Srpsko-ruski most“, pripremamo održavanje takvog simpozijuma, to je stoga što je potrebno da se ne dozvoli novi svjetski rat, da se ne dozvoli obnavljanje nacizma, da se sačuva svoja zemlja, kultura, da se osigura budućnost svojoj djeci. Upravo zato stalno treba izučavati lekcije istorije.

Koje to lekcije mi moramo izučiti?

— U 20. vijeku desilo se mnogo značajnih događaja, ali svi oni su kao pupčanom vrpcom vezani za događaje iz 1914. godine. Mnogi današnji problemi evropskih naroda povezani su s događajima od prije stotinu ljeta. Istorija kao da se smije nad nama kao nad nerazumnom djecom koja ne uče lekcije prošlosti: pred našim očima čini se genocid nad Srbima na KiM, a nacizam se kao kuga širi u Ukrajini.

Od 1914. do 1918. godine nije se samo izmijenila politička karta Evroazije, nego se i srušio prijašnji svijet u cjelini i počeo se stvarati novi. Početkom 20. vijeka formirao se savremeni čovjek i utemeljeni su svi problemi savremenosti. Ti problemi tiču se prevashodno pravoslavnih slovenskih naroda – stradanja Srba, Rusa, Ukrajinaca teško je izmjeriti. Naši narodi nekoliko su puta u 20. vijeku proživljavali genocid, za Srbe to su svjetski i balkanski ratovi, za Ruse i Bjeloruse to je Veliki otadžbinski rat. Sjećanje na poginule, nevino stradale u konc-logorima priziva nas pameti – ne smijemo dopustiti da se to ponovi! Zato na našem simpozijumu, koji počinje na simboličan dan, govorićemo o tome šta treba da učinimo u 21. vijeku da ne dopustimo uništavajuće požare rata. Lično, na ovaj simpozijum gledam kao na sjećanje na sve poginule i kao na našu dužnost prema živima.

(Pecat.co.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *