ЈЕР, МИ СМО ОНИ!

ЈЕР, МИ СМО ОНИ!

26 јула 2019

U Srbiji se, od 1. januara 2007. godine primenjuje Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom.

U samom Zakonu je opisano ko se smatra osobom sa invaliditetom, zatim ko je dužan i na koji način da im obezbedi uživanje prava i sloboda, bez diskriminacije. Opisi, zabrane i kazne su tu, na papiru, ali stanje u praksi je drugačije.

Tačan broj ljudi sa invaliditetom u Srbiji nije poznat. Smatra se da brojka doseže i do 700.000, s tim što problem predstavlja i samo rangiranje po stepenu invalidnosti.

Prema gore pomenutom Zakonu, termin “osoba sa invaliditetom” podrazumeva “osobe sa urođenom ili stečenom fizičkom, senzornom, intelektualnom ili emocionalnom onesposobljenošću koje usled društvenih ili drugih prepreka nemaju mogućnosti ili imaju ograničene mogućnosti da se uključe u aktivnosti društva na istom nivou sa drugima, bez obzira na to da li mogu da ostvaruju pomenute aktivnosti uz upotrebu tehničkih pomagala ili službi podrške”. Sama definicija je, u najmanju ruku, kontradiktorna. Svima nam je poznato, bez dodatnih opisa, da invaliditet podrazumeva određen fizički ili mentalni nedostatak, što samo po sebi znači da je ljudima sa takvim nedostatkom potrebna pomoć i države i društva, u vidu obezbeđivanja uslova za, koliko je to moguće, normalan život. Navođenjem u Zakonu “…usled društvenih ili drugih prepreka…nemaju mogućnosti da se uključe u aktivnosti društva…” zakonodavac nas baca u rebus. Jer, kako objasniti rečenicu da neko usled društvenih prepreka ne može da se uključi u društvene aktivnosti? To bi moglo navesti na zaključak da je društvo samo sebi namentulo prepreke u ovom slučaju.

Nego, vratimo se praksi.

Činjenica da je neko onemogućen da se normalno kreće, komunicira, radi, obavlja svakodnevne aktivnosti, sve i da ima idealne uslove u društvu, sama po sebi je osetljiva i bolna. A mi smo daleko od idealnih uslova. Pođimo od osnovnih stvari. Kako izgleda odlazak u kupovinu svakodnevnih namirnica osobe koja ne može da se kreće tj osobe koja je osuđena na život u invalidskim kolicima, a pritom nema nekog ko bi joj pomogao? Tako što još uvek postoji veliki broj zgrada, stambenih objekata koje, bez obzira da li imaju liftove ili ne, nisu obezbedile invalidske platforme na stepeništu. Dalje, tu je i gradski saobraćajni prevoz. Autobusi i trolejbusi koji su uredno oblepljeni nalepnicama sa znakom invalidskih kolica, u kojima je obezbeđeno mesto za ista ta kolica, ali mogućnost ulaska bez pomoći najmanje tri čoveka, i to jače građe, ne postoji. A pomenuti Zakon takođe izričito zabranjuje diskiminaciju, kako kaže „ na osnovu invalidnosti u pogledu dostupnosti usluga i pristupa objektima u javnoj upotrebi i javnim površinama.” Nešto tu ne štima. Ne slaže se.

Pod terminom “osoba sa invaliditetom” podrazumevaju se i ljudi kojima je oštećeno čulo sluha ili vida. Ni njima ne cvetaju ruže na polju obezbeđivanja prihvatljivih uslova za svakodnevan život. Za prve nam je poznato da mogu da komuniciraju putem srpskog znakovnog jezika, dok osobe oštećenog vida ili, pak, potpuno slepe, informacije, izmedju ostalog, mogu dobiti putem posebne, za njih osmišljene, Brajeve azbuke.

Nije potrebno reći da su i jedni i drugi uskraćeni za relativno normalan život,  koliko je to, imajući u vidu njihovo stanje, moguće. Većini od njih srednja škola predstavlja kraj formalnog obrazovanja, budući da uslova za praćenje nastave nema, pa su tako osuđeni da se, uglavnom, bave zanatskim poslovima.

Zakonodavac u posebnom delu govori i o merama za podsticanje ravnopravnosti osoba sa invaliditetom, navodeći da su jedinice lokalne samouprave dužne da obezbede uslove i preduzmu neophodne mere u cilju ostvarivanja ravnopravnosti osoba sa invaliditetom u odnosu na ostatak stanovništva. Da li su i u kojoj meri ti uslovi obezbeđeni, osobe na koje se Zakon odnosi to najbolje znaju.

Ukoliko bismo se uhvatili nabrajanja šta je sve potrebno učiniti kako bi se našim sugrađanima o kojima je reč u tekstu, obezbedio relativno normalan život, spisak bi bio poduži. Ukoliko već oni kojima je to zakonska dužnost nisu kadri da se angažuju oko ovog, ruku na srce, ne baš jednostavnog zadatka, onda bismo makar mi ostali građani, zdravi i pravi, mogli malo više da se potrudimo i pružimo tu istu pomoć, koliko je u našoj moći.

Na primer, vlasnici restorana i kafića bi mogli uvesti menije koji bi naši sugrađani sa oštećenim vidom mogli koristiti. Takođe, u istim ili sličnim objektima bi trebalo obezbediti i pristup ljudima koji se kreću u invalidskim kolicima. Problem su i toaleti za invalide, kojih, na veliku žalost, za jednu modernu državu, ima prilično malo.

Zaključak koji se može izvući je taj da naši sugrađani koji su onesposobljeni na bilo koji od pomenutih načina, teško žive. Ograničeni su za osnovne životne aktivnosti.

S vremena na vreme pojave se televizijski ili novinski prilozi i reportaže u kojima se upoznajemo sa tim ljudima kojima je volja za životom, i to prilično aktivnim i uzbudljivim, jača nego kod nekoga ko je u punoj snazi i zdravlju, nekoga ko ima sve, osim upravo onog najvažnijeg. Volje.

Suština ovoga teksta nije da bilo koga osudi ili napadne, već da se, ako je moguće, ovaj veliki problem istakne i da privoli svakog od nas da učini, koliko može, da se „njima“ pomogne. Jer, Mi smo ONI.

Čovek u određene borbe kreće tek onda kada je primoran da se bori, kada postane ugrožen. Čast onim ljudima koji imaju žara i zanosa da čitav život budu na strani, takoreći, slabijih i nezaštićenih. No, ova borba ne mora biti uzaludna. Svakako da se idealni uslovi teško stvaraju, ali ako svako od nas učini pomalo i probudi u sebi empatiju i ono na šta se žali da manjka ovom svetu, a to je čovečnost, onda ishod može biti vredan divljenja.

Ne dozvolimo da slogani poput „Mi smo tu, drugačiji smo, a isti“, ostanu mrtvo slovo na papiru.

(Оља Дмитровић / Интермагазин)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Ivke says:

    Za tako nesto nama ne trebaju prazni zakoni zapadnjacki vec duhovno shvatanje istinsko i postovanje

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u