JOVAN CVIJIĆ: Prave i lažne patriote, istinski patriotizam, a ne patriotsko brbljanje kao stvar mode

JOVAN CVIJIĆ: Prave i lažne patriote, istinski patriotizam, a ne patriotsko brbljanje kao stvar mode

23 avgusta 2013

Jovan-CvijićPiše: Jovan Cvijić

Naša sredina nije dovoljno formirana za nacionalni način mišljenja i rada. Ali u nama ima tako mnogo jakih klica i začetaka, zatim su spoljne prilike i u ostalim srpskim zemljama i svetske tako povoljne da je ovo, izgleda, zgodno doba u kome treba sistematskim i intenzivnim radom formirati i napraviti našu sredinu sposobnom za velika nacionalna dela. Zbog povoljnih prilika u tome će se sada najpre uspeti. Meni se čini da su ova dva tri osnovna pogleda prema kojima treba raditi.Najpre treba početi onde gde je mogućno najbrže izvesti proces formiranja nacionalnog mišljenja i rada. To je kod naše najbolje inteligencije, koja najviše zna, zatim kod drugih ljudi boljih osećanja. Oni treba da rade na nacionalnim pitanjima tako da se potpuno izgubi ličnost i lične taštine, naročito spoljne sujete i težnje za položajima. Ličnost i ličnosti koje rade ne smeju da se vide, no rad i rezultati rada. Pri tome treba da instinktivno budu gotovi na mnoga lična požrtvovanja, često da podnesu i uvrede. Oni treba u svim pravcima da potpomažu velike nacionalne poslove, u kojima, u stvari, ne može biti razlike među partijama, i bez obzira na to koja partija ima da vodi te poslove. Tako bi se stvorio čvrst oslonac javne svesti za velike narodne interese. Ima naročito dva pravca u kojima bi se takav rad mogao odmah i stalno osećati.

Nama je poznato ono stanje duha koje kod nas češće nastupa i pri kome se zbog spoljnjih ili unutrašnjih događaja sav Beograd uskoleba i zaljulja, od vrha do dna. Mahom su ti događaji nacionalne nezgode ili nevolje. Većina žurnalistike se tada izgubi u ljutnji, po pravilu traži izdajnike, psuje i okomi se na okolne zemlje, naročito na Austrougarsku. Dokazano je da su nam do sada te reči bile samo od štete, a protivniku nisu škodile. Vlade, pretrpane i inače ličnim i unutrašnjim pitanjima, mahom ne mogu naći dovoljno vremena da mirno razmisle ili, i kad ga nađu, i kad pogode pravi put, to samo nije dovoljno. Treba da ih pomogne sav bolji svet, naročito ona odabrana grupa inteligencije. Ti ne smeju pustiti osećanjima i strastima na volju. Oni zato i jesu odabrani što i u takvim momentima ostanu hladni kao mramor i što im je svest i tada vedra i oštra kao sečivo od dijamanta. Takvi će jasno videti nepovoljne strane položaja, ali i izlaze, i naći će saveznike i pomagače čiji se interesi slažu sa našima. Toga uvek ima. Oni to moraju da saopšte, da stave na raspoloženje, ako vlada i ne odgovara njihovim pogledima i željama. Gotovo je isto i u povoljnim slučajevima, pri kojima se mi mahom suviše oduševimo i precenjujemo i događaje i fakta i svoju vrednost.

Drugi je pravac rada više izvan naše sredine. O našim narodnim pitanjima treba obaveštavati naučne krugove i javno mnjenje u svetu. Čovek često i ne sluti koliko se time može učiniti. Svet je pun briga, i veliki narodi imaju da misle o celoj zemljinoj površini. Moramo sami praviti često velike napore da ih zainteresujemo. Osobito vredi obavestiti prosvećenu žurnalistiku zapadne i srednje Evrope, naročito zapadne Evrope, koja je od najvećeg uticaja na akcije svojih zemalja i internacionalna pitanja. Istina, taj je svet imao često rđava iskustva s Balkancima i nije sklon odmah verovati i najboljima od njih. I zato koga istina ne čuva od neistina, neka ga ovo sačuva. Ne treba misliti, kao što se i kod nas gde što misli, da je mogućno podvaliti.

Naši protivnici će takve podvale obelodaniti. Osim toga, narodi su se sada znatno približili jedni drugima, oni se mnogo više poznaju i sve je manje lakovernog sveta. Za svako pravo i za svaku akciju Srbije treba strani svet zadobiti i raspoložiti istinitim i što je moguće preciznijim dokazima. Naročito ne treba upotrebljavati poznate šovinističke fraze. One kod nas zbog izvesnih asocijacija mogu proizvesti oduševljenje, a kad što nešto i kazuju. Ali strani svet nema srpska nacionalistička osećanja i za njega su to gole fraze, koje će on tumačiti kao oskudicu dokaza i znak nezrelosti. Takav način nacionalnog rada i odbrane škodi, dakle, u stranom svetu onoliko isto koliko i podvale.

U oba ova pravca rada pored pametne žurnalistike i drugih razumnih ljudi mogao bi najviše da učini Univerzitet, koji mora da postane i moralna snaga našeg naroda, centar koji o nacionalnim pitanjima neprestano misli i koji ne sme pokazivati kolebanja. Kad svih njegovih 70 nastavnih snaga budu nacionalno u gornjem smislu formirani, i kad bi se tako isto formirali oko 1000 učenika njegovih, onda bi to bila vrlo znatna nacionalna snaga.

Ali predstavljeni sistematski nacionalni rad najpreosvećenijih ljudi samo je prvi stupanj i najmanji deo onoga rada koji treba energično početi. Iza toga dolazi najteži i glavni posao na formiranju nacionalnog osećanja i mišljenja. Treba i ostalim slojevima inteligencije i celom narodu dati nacionalno i patriotsko čulo, napraviti ih da su u nacionalnom pogledu od jednog kova ili sliva i da pri svakoj svojoj javnoj akciji pomišljaju na interese celine, celoga naroda. To je potrebno i izbliže obeležiti.

Vama je jasno da ja mislim na istinski patriotizam ne na patriotske fraze, koje se po navici i u svakoj prilici izgovaraju, ne na patriotsko brbljanje, ne na patriotizam kao stvar mode, na posletku ne na patriotizam, koji je nešto zasebno i odvojeno od ostaloga života pojedinih ličnosti i naroda. Sasvim drukčiji patriotizam mora da obuzme ceo naš narod.

Taj patriotizam treba da je deo života svakog pojedinca, isto što i njegov život, njime treba da je prožet život svake i najskromnije ličnosti u državi. Treba da uđe u krv i da se svaki javni rad vrši samo radi opštih interesa i ničega drugog. I to treba tako da bude da nije stvar razmišljanja već instinkta. Svaka žrtva, koja se učini, treba da je učinjena prirodno, spontano i ne sme niko doći ni na pomisao da bi mogao drukčije raditi. Svaki treba neprestano da radi i da čini stalne napore da svoju zemlju napravi snažnom i velikom. To može da se čini radeći i svakodnevne poslove, od kojih se živi: ako se ti poslovi rade ozbiljno, čestito, i ako se u taj običan rad unese volja, namera, težnja da se time i celini koristi, ako se, dakle, ima pred očima opšti cilj.

Svaki mora da instinktivno stavi narod u celinu i njene interese ispred sebe i svojih ličnih interesa. Samo se tako u stvari od jednog skupa ličnosti pravi narod. Treba da je u instinktu svakoga da na pitanjima i poslovima od nacionalnog značaja ne smeju partije tražiti svoje posebne partijske koristi. Opšta svest treba da je tako jaka da odmah osudi partiju koja tako radi.

Dalje treba težiti da se snaga jedne političke grupe ne samo ne upotrebljuje radi partijskih interesa, već isto tako ni radi interesa pojedinih krajeva ili pojedinih ličnosti. Stalno se moraju stavljati nacionalni interesi ispred interesa prolaznih grupa i pojedinaca, pa ma ko oni bili. Dalje, partije moraju težiti da izbegnu ili bar oslabe međusobna trvenja, što više uništiti lične povode za ta trvenja i moraju svoje međusobne odnose tako udesiti da se ne obustavlja rad za celinu i da se ne škodi zemlji. A onaj koji hoće da vodi narod mora težiti da uvede strogu disciplinu gornjega smisla u svoje vlastite redove, zatim mora samoga sebe neprekidno formirati: da postane sasvim iskreno i apsolutno predan javnim interesima svoje zemlje i svoga većeg naroda.

Bez ovakvih shvatanja koja treba da obuzmu većinu naroda, ne može jedan narod ni postati ni ostati veliki. Međutim, i kad je država mala, a njen narod ima ovakvu nacionalnu ljubav i dubinu, ona je ogromna snaga, i ta će se snaga pokazati u svim pravcima, jer njen narod hoće instinktivno da žrtvuje svaku svoju ličnost, grupu, partiju za interese narodne celine. U tome, i ni u čem drugom, ne sme i ne može da bude prava moć jedne male države kao što je naša. Ali, žrtvujući svakog pojedinca i pojedine grupe, svi moraju najopreznije čuvati ovo jezgro i kristalizacionu tačku srpskog naroda. Treba da su osobito povoljne prilike, pa da se Srbija sme izložiti većim opasnostima.

Mada i ovakva patriotska osećanja izostaju iza onih koja se mogu imati pri pravom naučnom i umetničkom stvaranju, ona spadaju u najbolja i najponosnija osećanja, koja čovek može imati kao član društvenih zajednica. Ovo pominjemo naročito stoga, što su mi se žalile članice “Kola” kako im neki školovani ljudi s podsmehom govore da je patriotizam niže osećanje i da oni osećaju šire i otmenije, kosmopolitski, bede i nevolje celoga sveta. Ukoliko u ovome ima tačnoga, to samo po sebi prima svaki čovek istinskog nacionalnog osećanja; ima mnogo društvenih nepravdi ima ekonomskih nepravdi koje se moraju iz osnova lečiti; ima ciljeva zajedničkih celom prosvećenom čovečanstvu za kojima se mora težiti. Ali se ne mogu usvojiti shvatanja pomenutih nesređenih duhova po kojima izgleda da je dopušteno voleti čovečanstvo i svaki drugi narod samo ne svoj.

Nacionalni interesi ni jedne srpske oblasti nisu odbranjeni ako ih zastupa samo jedna knjiga ili brošura pa ma kako ih razumno zastupala. Realni svet, koji će o tome rešavati, uzeće samo minimalno u obzir te razloge ako država nije snažna i ugledna i ako narod nema razvijenih i velikih nacionalnih osećaja. Iskrslo ma koje naše nacionalno pitanje, većina Srba treba instinktivno da zna položaj koji mora zauzeti i svoje dužnosti. Na svakom mestu i u svakoj prilici treba svaki Srbin da brani svoju zemlju od neistina i da najenergičnije zastupa interese i težnje svoje zemlje i svoga naroda. Mi imamo prava, velika prava, i zato smemo svoja pitanja izneti pred svet i boriti se za njih. Kad se budemo nacionalno u obeleženom smislu formirali, imaćemo samopouzdanja i verovaćemo u svoju veliku budućnost; tu čvrstu veru moraju prihvatiti stranci, i pojedinci države kad je ona kod nas prava, čestita. Mi smo se sada zgrčili i često ne smemo da zastupamo i svoja najjasnija prava. Međutim se i sada može s taktom i zgodnim metodama izneti pred svet ceo kompleks srpskih nacionalnih pitanja, jer njih svet ne zna, ne znaju ih često ni slovenski političari. Nije istina da mi moramo pred većim neopravdano popuštati samo zato što smo mala država. Samo narod te male države treba da je onih velikih nacionalnih osećanja i da ih njegova inteligencija na sve strane u svetu istinito predstavlja i brani. Moram ponoviti: mi smo, istina, mala država, ali znatan narod, od Beča do Carigrada nema većeg naroda od našega. Ima načina da se to i u svetskoj politici uzme više ceniti. Srbija bi, i zbog svoga položaja, mogla i danas biti najvažniji faktor na Balkanu. Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom no što je njena terotorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet ako je korisno za naše nacionalne interese. Ali da bismo takav strah mogli sa uspehom izazvati mi moramo biti zemlja koja je za rat spremna i u kojoj je narod gotov na sve žrtve. Da li taj strah treba rasprostirati i kad, to uvek moraju vrlo pronicljivi ljudi najpažljivije proceniti ili osetiti.

U svim izloženim pogledima o nacionalnom radu, pogledima koji se osnivaju samo na pravu i na narodnoj snazi, ne sme biti ni traga od onoga što se zove šovinizmom. Pravo nacionalno osećanje ne sme da bude precenjivanje svoje vrednosti i svojih prava, a potcenjivanje osobina i prava drugih naroda. Treba se naročito čuvati šovinističke naduvenosti, koja s prezrenjem ili omalovažavanjem gleda na susedne narode, i koja se kadšto ne ustručava da rečima otima susednim narodima i njihove nesumnjive oblasti. Takvi šovinisti rečima laskaju narodnoj sujeti i od štetnog su uticaja na pravo formiranje nacionalnog osećanja i mišljenja kod jednoga naroda. Jer, kao što u pojedincima ima taštine, tako je ima i u narodima. Mnogo je lakše izazvati te sujete no pozitivnim radom formirati istinite težnje i prava nacionalna osećanja. U nacionalnim aspiracijama je gotovo svaki narod sklon da svoja neznatnija prava proglasi kao nesumnjiva i velika. Obožavanje, kult, precenjivanje samoga sebe kod naroda je isto tako zločesto kao i kod pojedinaca. Uopšte je mnogo lakše zavaditi no pomiriti: mnogo je teže probuditi dobre no rđave osobine naroda. Šovinističke težnje odgovaraju demagogiji u političkom životu. Njihovi predstavnici često pokazuju svoje rđave instinkte, kad predstavljaju kao izdajnike zemlje i naroda one koji se trude da iznađu i utvrde istinita prava svoga naroda i žele da svoj narod pozitivno, u unapred obeleženom smislu, formiraju.

Mesto šovinističkog laskanja narodnoj taštini treba oštrom kritikom proceniti sposobnosti, prava i moć svoje države i svoga naroda. Takva kritika sebe samoga je ovde potrebnija no kritika sebe samoga u životu pojedinaca. Treba ozbiljno proučiti i proceniti svoju moć i moć susednih naroda i prema tome ustanoviti pravce rada i nacionalne planove.

U celom našem narodu valja negovati duh prave slobode, težnje za socijalnom pravdom i versku toleranciju, naročito to treba razvijati u ostalim našim zemljama.

Na putovanjima izvan Srbije jasno sam zapazio da su slobode važan sastavni deo Srbije i jedna od njenih najjačih privlačnih snaga. Zbog njih narodu ostalih naših zemalja Srbija izgleda još svetlija; to se može promatrati naročito u našim zapadnim zemljama i u Crnoj Gori. Pored jakog nacionalnog osećanja i pored kulture, koja je u Srbiji najviše odmakla, i ovo je dakle jedan uzrok što srpski narod teži Srbiji. Jer svet ne živi samo od nacionalnosti kao pojma. Hoće da je slobodan i osiguran, hoće ničim nesprečenu utakmicu sposobnosti, neće da trpi kučiće i oµsakoviće koji ne valjaju, ne voli ni gospodu, ni vlast, ako nemaju dobrih osobina i ako ne misle o njemu i o velikom nacionalnom radu.

Dalje, čini mi se da se naš nacionalni rad u zemljama izvan Srbije može znatno potpomoći i unaprediti širenjem naprednih ideja. Uostalom, humane ideje zapadne Evrope ulaze, promiču, provlače se i same od sebe. To će sve više bivati što se te naše zemlje više komunikacijama otvaraju i dolaze u dodir s kulturnim svetom. Svaka ličnost, i najbedniji seljak, saznaje za svoja prava, počinje ceniti slobodu ličnosti i stupa u konflikt s vladama i državama koje protivno rade. Te ideje revolucioniraju svet. Uz njih, kao njihov deo, rasprostiru se i energične nacionalne misli.

Tako radeći razvitak Srbije će biti u saglasnosti i sa opštim idejama koje u svetu prevlađuju i sa ciljevima našeg nacionalnog rada, koji će biti osnažen širenjem naprednih ideja u ostalim našim zemljama. Vrlo je važno što je Srbija u tom pogledu odmakla od svih okolnih država. U Austrougarskoj, staroj birokratskoj i policijskoj državi, demokratski pokreti su tek počeli; u Bugarskoj su u stanju inkubacije, i ona mora proći kroz demokratske krize kroz koje smo mi prošli s mnogo napora i dosta štete za naše spoljne interese; u Rumuniji, bojarskoga sistema, seljak je gotovo rob i ona mora u bliskoj budućnosti preturiti preko glave znatne ekonomske i političke krize. Mi smo zahvaljujući sretnom istorijskom razvitku, uglavnome izišli iz tih kriza i stabilisali se. U tom demokratskom pravcu Srbija će se nesumnjivo i dalje razvijati, nadajmo se čvrsto, bez labavosti i slobodnjačkog razmetanja.

Ali da to bude moraju se naše partiske grupe usavršavati i formirati u poznatom, uostalom i ovde pominjanom smislu, zatim se moraju sve više oslobađati od nekih specijalnih osobina našeg političkog života.

Svi treba da pokažu odsudne sklonosti da ne cene na prvom mestu političke bravure i partiske zasluge, već da na prvo mesto stavljaju rad, dela, stvaranje. Rad i dela su osnovni princip prosvećene demokratije. Svi javni radnici moraju se ozbiljno spremati i težiti da spremom i stvarnim radom, u kome su pokazali uspehe, da time budu označeni za mesta i funkcije, koje žele zauzeti. To će uticati i na novije generacije, koje sada većinom besplodno politiziraju. Kad poraste pozitivan rad, izgubiće se mnogi od uzroka koji izazivaju današnje rđave pojave.

Demokratija mora imati čvrstine i pod njenom se upravom ne smeju gotovo stalno pokazivati pojave labavosti kod izvesnih vlasti: mora se poštovati i osigurati svaka ličnost, i naročito ne smeju suviše slobode uzimati partiski ljudi.

Na posletku, gotovo pred svima našim slobodoumnim partiskim grupama, stoji jedan problem, koji imaju da reše. Uporedo sa slobodoumnim idejama i demokratskim duhom mora Srbija imati znatnu i spremnu vojsku, jednostavnu, čvrste organizacije i visokog vojničkog morala. Bez takve vojske se nije nijedna zemlja ujedinila. Bez takve vojske Srbija ne može ni opstati, a kamoli izvršiti svoje nacionalne zadatke.

(Vizionarski)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *