Kad čujem domoljube, hvatam se za džep

Kad čujem domoljube, hvatam se za džep

27 januara 2013

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

Nakon što su svojim zastupnicama i stranačkim kolegicama uzeli štikle, HDZ je očito odlučio svima ostalima u ovoj državi oduzeti domoljublje.

Friški poziv splitskog HDZ-ova šefa i “masterminda” Petra Škorića da im se za zajednički nastup na idućim lokalnim izborima kao sateliti ili trabanti pridruže sve “narodnjačke, demokršćanske i domoljubne opcije”, višestruko je znakovit.

Prokazujući najprije ne baš duboku vjeru u snagu nekoć moćne stranke i pripadajuće grupacije bivših parlamentarnih strančica pretvorenih manje-više u jednostanične političke organizme te krajnje uvredljivu definiciju patriotizma.

U čijoj osnovi, poput zeca u bušaku, čuči tvrdnja da su sve druge stranke – a valjda posebice one iz grupacije “crvene pošasti“ koju valja istrijebiti poput peronospore – nedomoljubne.

Preciznije, izdajničke i neprijateljski nastrojene prema vlastitoj domovini. Zaboga zar je domoljublje (patriotizam) Karamarkova prćija; ekskluzivno pravo koje se stječe iskaznicom stranke koja je – ako je suditi po aktualnom procesu Sanaderu – ogrezla u pljački svih domovinskih resursa? Zar je ljubav prema domovini i svom narodu mjerljiva samo slijepom odanošću družini političkih bioloških otopina koje su se, baš lijepo, prelijevale i ulijevale u svaki kanal koji je natapao ego stranačkog lidera. Bez obzira bila riječ o Pašaliću, Sanaderu, Kosorici ili Karamarku.

Jamljenje bager-generala

Stoga, kad čujem za domoljublje, u panici se mašim za novčanik provjeravajući je li ga već maznuo tkogod od grlatih patriota. Paranoja? Neće biti. U ovoj se zemlji naime punih dvadeset godina, mucajući “Lijepu našu“ i s jednom rukom na srcu, kralo u sve šesnaest.

Cinična pouka o “jamljenju“ iz usta bager-generala godinama je bila nešto kao eufemizam za domovinsku pljačku i trajnu izuzetost lopova s političkim pedigreom od bilo kakve krivične odgovornosti. Kako ipak sve prije ili kasnije, dođe na naplatu ili barem procuri u javnost doznalo se da je i pošteni general, neosporni predstavnik “demokršćanske, narodnjačke i domoljubne opcije“ ne samo maznuo 60 tisuća eura namijenjenih (pazi sad!) obrani hrvatskih “bojovnika“ optuženih pred Međunarodnim sudom u Haagu već je i godinama primao dvije mirovine.

Je li taj sramotan čin nedostojan uniforme koju Rojs nosi zgrozio Karamarkov domoljubni zdrug kao što ga je, recimo, zgrozio plakat jedne kazališne predstave ili uvođenje seksualnog odgoja u škole? Naravno da nije. Jer, za reći pravo, bager-general – kojem je zbog spomenute krađe odrezana prvostupanjska presuda od godinu dana uvjetno – ponašao se onako kako su se ponašali mnogi od grlatih i zajapurenih “domoljuba“. Jer, domoljublje je u Hrvatskoj bilo i ostalo najisplativiji biznis.

O famoznim crnim torbama koje su se u stranačkim prostorijama HDZ-a u kojima je carevao carinik Barišić, punile kešom iz crnih fondova, ispredane su fantastične priče no, kako već to s fikcijom biva, ne baš bez uporišta u stvarnome životu i čvrstoj faktografiji.

Popis estradnih kapitalaca i sitneži koja se grebala za mrvice sa Sanaderova stola pjevajući (pa i ne pjevajući!) na stranačkim predizbornim skupovima, impresivan je. Baš kao i popis svih onih koji su honorare primali ispod pulta. Na crno.

M(ani) P(orez) Tompson

Većina će ih proći lišo no, kako stoje stvari, Poreznoj upravi neće uteći estradno-domoljubni kapitalac M(ani) P(orez) Tompson. Patriot i bogobojažljivi bard gena kamenih koji se početkom dvijetisućitih nametnuo kao neslužbeni glasnogovornik svih domovinskih i inozemnih domoljubnih snaga – kako je to ovih dana pisao “Novi list“ – nije dobro prošao ni kod drugostupanjske komisija Porezne uprave.

Ona je naime zaključila da gospon Tompson mora platiti 1,6 milijuna kuna poreza, jer je po njihovu mišljenju imovina koju je stekao daleko iznad prijavljenih prihoda na koje je plaćen porez. I što sad? Mnogo izbora tu nema.

Prva je opcija da Tompson, nakon pouke slučaja Sanader i odmjerene mu desetogodišnje kazne te zle sudbine koja je strefila prijatelja mu, “brata po pružju“ i velikog domoljuba Rojsa, pokunjeno posegnuti u džep i plati poreznicima odrezani iznos pjevušeći prigodno “mirno živim ponosan na svome, makar nije uvijek sve po mome“.

To bi međutim bilo i svojevrsno priznanje da se, s mikrofonom u jednoj, a krunicom u drugoj ruci, kralo od države i naroda u koji se pjesmom klelo što, naravno, i nije neki kredit za nastavak karijere na temeljima domoljublja i slogana „sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“.

Plan B je stoga ipak izgledniji iako bi značio novi pravni i politički ljuti boj s poreznicima odnosno s aktualnom “crvenom“ vlašću. Odluči li se za ovu drugu opciju, partnersku podršku bi Tompsonu svakako mogao dati Karamarko i splitski HDZ. Njihova “frontmana“ Ćorića bi zacijelo nastojanja poreznika da se naplate od utajenog prihoda – baš kao što su to učinile neke recentnije izjave don Ivana Grubišića – mogla i podsjetiti na štogod grdoga iz dana srbočetničke agresije na Hrvatsku, na stradanje Vukovara, Dubrovnika…

Pa da onda uglas s domoljubnim bardom iz Čavoglava zapjeva: „Istok, Zapad, svako brani svoje, a ja ne sm’jem ono što je moje“. Gotovinu, naravno. I to isključivo pisanu malim slovom.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *