Kajanje i pomirenje

Kajanje i pomirenje

3 jula 2013

boristhPiše: Boris Knežević

Posle obeležavanja još jedne godišnjice stradanja Bošnjaka, već sledećeg dana biće održana komemoracija u Bratuncu posvećena strašnoj tragediji koja se dogodila Srbima iz srednjeg Podrinja. Za razliku od Srebrenice i Potočara, gde se i ove godine očekuje dolazak delegacije Vlade Republike Srpske, u Bratuncu se opet neće pojaviti nijedan predstavnik političkog establišmenta iz Sarajeva koji bi se javno pokajao ili postideo zbog zločina koje su bitange iz reda njihovog naroda počinile prema svojim komšijama. A svima su im puna usta priče o pomirenju, toleranciji, zajedničkom životu…

Prava je šteta što u psihologiji ne postoji neka posebna naučna grana koja bi za cilj imala proučavanje duševnog života kolektiviteta, možda čak i psihičkog stanja celih naroda. Verujem da bi se svašta zanimljivog moglo iščačkati u vezi sa trenutnim stanjem svesti kod većine Bošnjaka. Ako su pojedinci u prošlosti pokušavali na ozbiljan način da se bave tzv. kosovskim mitom i njegovim uticajem na kolektivnu svest Srba, bilo bi lepo da se konačno pojavi i neko ko će sa naučne tačke gledišta pristupiti potpunoj ignoranciji i neosetljivosti većine današnjih Bošnjaka prema stradanjima i patnjama drugih.

Kao i u svemu drugom, ni ovde ne treba generalizovati i tvrditi da u bošnjačkom narodu ne postoje oni koji se gnušaju politike koja je bila spremna „žrtvovati mir za celovitu BiH“ i koja je likove poput Nasera Orića ili Atifa Dudakovića promovisala u „vitezove“ i nacionalne heroje. Međutim, činjenica je da je takvih primera u bošnjačkom narodu veoma malo. Gotovo da su endemični.

Za nekoliko dana u Srebrenici, Potočarima i Bratuncu ponovo će se pokazati koliko je dejtonska BiH, država koja je, prema zamisli njenih zapadnih tvoraca, trebalo da pomiri nepomirljive razlike među narodima koji u njoj žive, zapravo jedna potpuno promašena investicija. Iskrenog pokajanja, koje vodi pomirenju i zajedničkom životu ovde nema, a kako stoje stvari, pitanje je da li će ga ikad i biti. Najveći krivci za propast BiH biće upravo oni koji se za nju deklarativno najviše bore i zalažu. Živi bili pa videli.

(Pressrs.ba – Banja Luka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *