Kako je Milanović omogućio Turudiću da glumi pravednika

Tweet

Piše: Tomislav Klauški

Ova Vlada najgora je u pritiscima na pravosuđe u Hrvatskoj dosad“, kaže sudac Ivan Turudić.

I vjerojatno zna o čemu govori. On je s vladajućom politikom bio kuhan i pečen godinama. S politikom se uzdigao do vrha sudačke piramide, s politikom se druži, pije kavu, s politikom presuđuje.

I koliko god s imao s njom posla, s pravom može reći da nikad nije bio izložen tolikim pritiscima politike. Jer, on je se s politikom nikad nije svađao, već lijepo surađivao. Nije se tu nikad radilo o pritiscima, tek o prijateljskim sugestijama, sastancima u četiri oka, o kavici ili ručku, o telefonskim pozivima „visokih izvora iz Vlade“ ministrici pravosuđa ili o Šeksovih par prstiju za par godina zatvora.

Zato je i mogao reći da mu je ona presuda Ivi Sanaderu bila najteža. Zato što je označila kraj jednom aspektu druženja s politikom.

Teško padaju kritike

I onda je, iz takve perspektive, sasvim normalno da Turudiću teško padaju izjave „visokog izvora iz Vlade“ koji ga optužuje da ne poštuje hrvatske zakone ili da izvršava „državni udar s pištoljem na vodu“.

On se s politikom uvijek radije dogovarao, nego se izlagao njezinim pritiscima.

Sada je ratoboran jer s ovom politikom se očito ne može dogovoriti. Ulazi u javne obračune s vlašću, očito nesvjestan činjenice da takvi ulasci u političku arenu dovode u pitanje njegovu profesionalnost i neovisnost. Zaboravlja da suci svoje ocjene izriču u sudnici, po zakonima, a ne na televiziji,  po osobnom ili političkom nahođenju.

Nakon što se družio s politikom, sudac Turudić se svojim nastupom u Nedjeljom u dva pozicionirao kao politički faktor.

Licemjerne izjave

Svejedno, unatoč tom njemu toliko svojstvenom medijskom izletu temeljenom na aksiomu da suci smiju kritizirati svakoga, a njih ne smije kritizirati nitko, neke Turudićeve tvrdnje svejedno ne bi trebalo olako otpisivati.

Koliko god iz njegovih usta licemjerno zvučale.

Ima istine u tome kako je Željko Jovanović skandalozno vrijeđao suce Ustavnog suda, kako se Slavko Linić obrušavao na suce Trgovačkog suda, kako Zoran Milanović u tandemu sa svojim alter egom poznatim kao „visoki izvor iz Vlade“ napada Vrhovni sud, Ustavni sud, Županijski sud, nazivajući suce „bezveznjacima“ i kritizirajući ih zato što „ne kontroliraju Vrhovni sud“.

To možda nije gore od onoga što su sudstvu i sucima radili Franjo Tuđman, Ivić Pašalić, Vladimir Šeks, Ivo Sanader: kadrovskim čistkama, postavljanjem podobnih, diktiranjem presuda, kontroliranjem podobnih sudaca kojima su u ruke padali svi nepodobni slučajevi.

Političko kadroviranje

Tuđman je naložio da suci moraju suditi „u skladu s državnom politikom“, Pašalić je kontrolirao Državno sudbeno vijeće, Šeks je kontrolirao svoje ljude u pravosuđu, a Ivo Sanader pomogao ljudima kao što je Turudić da se uspentraju do važnih položaja.

Ali to je bio HDZ. To se od HDZ-a očekivalo.

Ovo što sada rade Zoran Milanović i njegovi ministri loše je na jednoj drugoj razini. Osim što se takvo ponašanje ne bi očekivalo od onih koji se zaklinju da su bolji od HDZ-a, da uvode red i popravljaju sve ono što je HDZ pokvario, takvi skandalozni napadi na sudove i na suce osobno narušavaju ionako krhko povjerenje javnosti u njihove odluke.

Recimo, kad premijer kaže da bi postupak protiv vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe bio „pravosudni skandal“.

Zbog toga, oni koji su se donedavno dogovarali s politikom, sada se s pravom žale da se nalaze pod pritiskom politike. I to čak „najgorim“, što sigurno nije istina, ali od Šeksova prijatelja takva ocjena sasvim očekivana.

Pa ako pritisak i nije „najgori“, najgore je to što on dolazi od vlasti koja si to ne smije dozvoliti.

U tome leži opomena za premijera Milanovića: da je omogućio Ivanu Turudiću da zvuči kao žrtva i pravednik.

Tweet