Kako je Milanović s Hrvatskom obrisao pod

Kako je Milanović s Hrvatskom obrisao pod

25 septembra 2013

Tomislav KlauškiPiše: Tomislav Klauški

Vidjeli smo pušku u prvom činu drame zvane „Lex Perković“ i znali smo da će u drugom činu opaliti.

I upucati premijera Zorana Milanovića ravno u nogu.

Tjednima nas je uvjeravao da „nitko neće s Hrvatskom brisati pod“. Da ćemo se izboriti za ravnopravnost i jednaki tretman u Bruxellesu. Da ćemo pronaći neki kompromis kojim ćemo opravdati višemjesečni besmisleni rat s Europskom komisijom i izlaganje sankcijama. Da će se isplatiti ovo trošenje dragocjenog vremena i energije na jedan potpuno sporedan problem.

Milanović je svojim šifriranim porukama o tome da će „sve biti jasno za par dana“ dao čak i naslutiti kako će uskoro doći do velikog preokreta. Ali njega ipak nije bilo.

Žurna procedura

Ministar Orsat Miljenić najavio je nakon današnjeg sastanka s Viviane Reding da će „po žurnoj proceduri“ uskladiti zakon s Europskim uhidbenim nalogom, te da će zakon stupiti na snagu „najkasnije do prvog siječnja 2014. godine“, a ne prvog siječnja, kako se to najavljivalo iz Vlade, valjda kao dio kompromisa.

Što je Hrvatskoj sve to onda trebalo? Na to pitanje Miljenić nije htio odgovoriti. „Bitno da se zatvori to pitanje i da se krene dalje“.

Dalje? Zašto se uopće došlo ovako daleko?

Zašto se došlo sve do pokretanja mehanizma europskih sankcija, od kojih Reding još uvijek nije odustala, najavivši kako članice EU imaju još vremena da se izjasne o ovom pitanju, te da će pomno pratiti daljnji razvoj događaja u Hrvatskoj.

Tko se jednom opeče, puše i na hladno.

Drčan pregovarač

Lex Perković se ipak ukida i Hrvatska ispunjava sve što se od nje tražilo još od 28. lipnja ove godine. Da stvar bude još gora, Milanović je znao da će na kraju ispuniti sve zahtjeve – uključujući i ukidanje vremenskog ograničenja za izručenje na 2002. godinu – i on je to najavio u pismu Jose Manuelu Barrosu, ali je odgodom primjene zakona svejedno pokušao odugovlačiti i otezati, valjda kako bi se pred domaćom javnosti, europskim birokratima i nadasve pred HDZ-om pokazao kao odlučan državnik i drčan pregovarač.

Na kraju, kad je došlo do toga da će se Hrvatska ni tri mjeseca od ulaska u Europsku uniju naći pred sankcijama Bruxellesa, Milanović i njegov ministar Miljenić odustali su od navlačenja i ispunili sve što se od njih tražilo.

U skladu s onom premijerovom, tko se zadnji smije, taj se uopće ne smije.

Nije valjda Viviane Reding obrisala pod s Milanovićem?

Još jučer, premijer je u Saboru tvrdio kako Vlada svoj stav u vezi Uhidbenog naloga neće mijenjati. „Kao i druge države, debatirat ćemo, polemizirati, pa katkada biti u određenoj vrsti konflikta i nategnutih odnosa s Europskom komisijom. Nema države koja to nije“.

Još samo da otkrijemo koji je to zapravo stav Hrvatske.

Puška u čelo

Jer, ako Hrvatska mijenja zakon samo kad baš mora, odnosno kad joj netko onu metaforičku pušku uperi u čelo, to onda znači da joj vjerodostojnost nije baš jaka strana. Milanović nas je uvjeravao da je u pravu, sve dok mu iz Bruxellesa nisu poručili da prestane.

Ako je mislio odustati, mogao je to odmah učiniti. Prije nego što Viviane Reding obriše pod s Hrvatskom, a na vrijeme da sačuva povjerenje koje bi iskoristio da se kasnije izbori za neke ustupke. Ne samo oko tog nesretnog zakona, nego i u budućim „natezanjima“ s Bruxellesom.

Ovako, zamjerio se Europskoj komisiji, kompromitirao pred domaćom javnosti i izgubio bitku s onima protiv kojih je ratovao, a to je Karamarkov HDZ.

Hoće li sada netko zbog toga odgovarati? Hoće li premijer platiti neku cijenu zato što je huškao naciju i blamirao državu, a onda pobjedonosno kapitulirao? To sad nije bitno.

Bitno da je on svima pokazao kako „nitko neće s Hrvatskom brisati pod“. Osim njega.

(24sata.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *